Ususret predstavi 'Fahrenheit 451'

Ivan Penović prije premijere u Rijeci: ‘Bradbury kritizira ono što je internet nakon televizije doveo na još višu razinu’

Ervin Pavleković

Nije me trebalo pitati dvaput za angažman u riječkome HNK-u / Foto MATEO LEVAK

Nije me trebalo pitati dvaput za angažman u riječkome HNK-u / Foto MATEO LEVAK

I dok bismo mogli reći da je sve to samo zabava, pitanje je što ta zabava čini ostatku naših odluka. U vremenima globalnih kriza poput trenutne pandemije, možemo jasnije vidjeti jesmo li ukorak s tehnologijom



 


Iako mlađi od trideset godina, Ivan Penović je u kazališnim krugovima već poznato ime. Naime, ovaj 29-godišnji kazališni redatelj i dramaturg može se pohvaliti nizom uspješnih predstava kao što su »Neprijatelj naroda«, »Katalonac«, »Sva lica Kim-Jong una«, »Hrvatski bog masakra«, »Znaš ti tko sam ja«, »Flex«, »Vrijeđanje publike 148«, od kojih su mnoge i nagrađene. Za predstavu »Znaš ti tko sam ja« Penović je ove godine dobio nagradu za specijalna postignuća na Danima satire Fadila Hadžića za dramaturško oblikovanje. Njegova posljednja predstava »Fahrenheit 451« rađena je po istoimenom znanstveno-fantastičnom romanu Raya Bradburyja, a bit će premijerno prikazana 3. prosinca u HNK-u Ivana pl. Zajca. O toj predstavi te procesu rada na njoj razgovarali smo s redateljem Penovićem.


Autor ste brojnih uspješnica, hvaljenih predstava, od kritike i od publike, a vaša posljednja predstava je »Fahrenheit 451« čiju premijeru riječka publika željno iščekuje. Kako se dogodio vaš angažman u riječkome HNK-u?


– Nakon uspješne suradnje na omnibusu »Prava komedija« dogovorio sam suradnju s ravnateljicom Hrvatske drame, Renatom Carolom Gaticom. U tom kratkom periodu Rijeka mi se svidjela kao grad, a imao sam i pozitivno iskustvo rada s riječkim ansamblom, pa me nije trebalo pitati dvaput za angažman u riječkome HNK-u.


 Postavljanje distopijskih svjetova, posebno onih koji su smješteni u blisku budućnost, uvijek budi maštu - Ivan Penović / Foto MATEO LEVAK

Postavljanje distopijskih svjetova, posebno onih koji su smješteni u blisku budućnost, uvijek budi maštu – Ivan Penović / Foto MATEO LEVAK




 


Distopijski svjetovi


Zašto ste kao predložak odlučili iskoristiti poznati znanstveno fantastični roman Raya Bradburyja »Fahrenheit 451«; jeste li u njegovoj distopijskoj naravi možda prepoznali plodno tlo za neke redateljske ideje?


– Zapravo mi je bilo ponuđeno više naslova, među kojima i »Fahrenheit 451«. Po tom pitanju, izbor mi je bio lagan jer sam već prije razmišljao o scenskom potencijalu tog romana koji svakako odgovara valu predstava koje sam u zadnje vrijeme radio – primjerice Kafkin »Proces« ili Ibsenov »Neprijatelj naroda«. U ovome slučaju, iznimno je zabavno postavljati roman koji nudi toliko prostora za promišljanje o scenskom prostoru, kao i načina da ne ispričaš samo priču, nego i da pokažeš okolinu u kojoj se ta priča događa. Inače sam ljubitelj žanra znanstvene fantastike i distopijskih narativa, a na ovaj sam način dobio određenu slobodu u interpretaciji tih žanrova.


Koji je vaš redateljsko-dramaturški pristup ovoj nadolazećoj predstavi koja se bazira na istoimenom romanesknom predlošku, što je zasigurno razlog više zbog kojeg je ta predstava izazvala zanimanje javnosti?


– Postavljanje distopijskih svjetova, posebno onih koji su smješteni u blisku budućnost, uvijek budi maštu, kao i usporedba tog svijeta sa sadašnjim, pa se nameću razna pitanja – što se sve izmijenilo, što je šarenije te što ima više sivila. Naravno, tu leži i najveći dramaturški zahtjev, a to je održavanje glavne linije radnje te prikazivanje što više sporednih niti koje čine te svjetove drukčijima. Smatram da je svakako lijep novitet činjenica da je »Fahrenheit 451« uvršten u dio obaveznih lektirnih naslova u srednjim školama, stoga se nadam posebnom zanimanju mlađe publike, one koja je možda i čitala taj roman, za predstavu.


Autorska ekipa i glumci


Scenografkinja je Zdravka Ivandija Kirigin, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, skladatelji Osman Eyublu i Pedro Rosenthal Campuzano, a oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić. Uloge: Guy Montag: Mario Jovev, Beatty: Dražen Mikulić, Mead/Ujak/Granger: Dean Krivačić, Faber: Damir Orlić, Mildred: Aleksandra Stojaković Olenjuk, Policajac/Stoneman: Jasmin Mekić, Clarisse/Mehanički pas: Romina Tonković, Gđa Bowles: Olivera Baljak, Gđa Phelps: Biljana Lovre, Glumica 1/Reporterka: Ivna Bruck.

 


Spaljivanje knjiga


Dakle, publika može očekivati dinamičnu dramsku predstavu aktualne tematike i suvremenog izričaja s naznakama filmičnosti?


– Spaljivanje knjiga samo je reperkusija onog što je u doba pisanja ovog romana medijski nastupilo, a to je televizija. Naime, Bradbury kritizira načine serviranja sadržaja široj masi prekapacitiranjem naslova, a reduciranjem sadržaja, odnosno brzopoteznosti konzumacije informacija u smislu blokiranja vremena da sagledamo stvari koje smo upravo vidjeli ili pročitali. Bradbury, dakle, kritizira ono što je internet nakon televizije samo doveo na još višu razinu. I dok bismo mogli reći da je sve to samo zabava, pitanje je što ta zabava čini ostatku naših odluka. U vremenima globalnih kriza poput trenutne pandemije, možemo jasnije vidjeti jesmo li ukorak s tehnologijom.


S obzirom na uspjeh vaših prošlih predstava, kakvu recepciju kod ove predstave očekujete?


– Iznimno mi je drago što se riječkoj publici mogu predstaviti baš s ovim naslovom. Svakako mogu reći da sam uživao radeći ovu predstavu, stoga se nadam da ću taj osjećaj uspjeti prenijeti i samoj publici.


 Plakat predstave

Plakat predstave


 


Riječki dramski ansambl


Na temelju dosadašnjeg iskustva rada s Dramom HNK-a Ivana pl. Zajca, što možete reći o timu koji je radio na predstavi, no i o cijelome dramskome ansamblu?


– Mogu reći da već neko vrijeme imam visoko mišljenje o riječkome dramskom ansamblu; oni vole raditi, otvoreni su za različite pristupe i, što je također bitno, imaju strpljenja. To isto tako vrijedi i za ostatak ljudi iza i ispred scene – od scenske tehnike do majstora svjetla, tona i videa, ljudi u produkcijskim i promidžbenim uredima, sve do sjajnih mladih glumaca iz učilišta »Kamov«.


U jednom vašem razgovoru za Nacional spomenuto je, između ostaloga, da ste dramaturg koji i režira. Kakav je odnos redatelja i dramaturga, je li uzajaman i pomaže li vam na koji način uključivanje znanja i/ili vještina oba kazališna stručnjaka?


– Svoj sistem rada postavio sam tako da krećem u probe prvenstveno kao dramaturg, pa rješavam dosta toga na razini teksta koji prilagođavam glumačkim habitusima, idejama ili improvizacijama, a tek nakon toga krećem u režijski dio posla. Dramaturg i redatelj razlikuju se samo u količini odgovornosti i tajmingu fokusa na određene stvari tijekom proba, no kako god okreneš, na kraju opet izlaziš s predstavom.


Uzimajući u obzir činjenicu da ste mlađi od trideset godina, treba istaknuti da ste dosad mnogo postigli, a vaš je rad primijećen i priznat. Ove ste godine, primjerice, dobili nagradu za specijalna postignuća na Danima satire Fadila Hadžića za dramaturško oblikovanje predstave »Znaš ti tko sam ja«. Što vam znači ta nagrada?


– Na nagrade gledam kao na lijepe uspomene na određene predstave, pogotovo u trenutku kad shvatim da prestaju igrati. Ne vidim generalno nagrade u umjetnosti kao nešto značajno, niti stremim biti kolekcionar kojekakvih kipića, ali svakako smatram da je uvijek lijepo primiti neko priznanje. Predstava »Znaš ti tko sam ja« jedna je od onih predstava koje su »pale« kao nove u prvoj karanteni pandemije, tako da je imala spor početak, pa joj u tom smislu ovakve nagrade posebno znače. Sama predstava jako mi je draga.


Kralj Ubu


Vodite li se u svojem radu nekom mišlju o uspjehu, odnosno stremite li nekom cilju ili jednostavno radite bez nekog razmišljanja o rezultatu?


– O uspjehu je potrebno razmišljati kao o nečemu što otvara nove mogućnosti rada, a u ovome slučaju više ponuda i angažmana u poslu koji ih inače nudi premalo, s obzirom na to koliko je mladih kazališnih umjetnika školovano kod nas. U tom smislu, imam potrebu mijenjati se i inovirati kako ne bih postao repetitivan sam sebi i publici. Nažalost, tako danas umjetnost funkcionira, te se zaista lako »utopiti«. Također, želim opravdati i svoje kreativne mogućnosti izražavanja.


Postoji li nešto što biste svakako htjeli ostvariti u svojoj karijeri – možda režirati neku određenu predstavu, primjerice adaptaciju nekog drugog književnog djela, ili što drugo?


– Dosta sam toga »ispucao« u posljednje četiri godine, tako da sam nakratko miran sa željama. Iduće jeseni radit ću predstavu na temelju »Kralja Ubua« u narodnom kazalištu u Bitoli, a to je nešto što odavno želim. Jedno vrijeme sam se i jako »zakačio« za Shakespeareovu »Oluju«, čak i više za SF-inkarnacije poput filma »Forbidden planet«, no svakako razmišljam o nečemu unutar tog narativa. Puno je toga što želim raditi, što me inspiriralo i dovelo do trenutnih ideja, no sad kad me to pitate, zapravo ne znam reći. U trenutku kad se sjetim nečega, znam da je to upravo ono što tražim pa krenem u planiranje predstave, tako da, budemo vidjeli.