Ako ste kojim slučajem ikad čitali Krležu, nemojte očekivati da ćete ga sresti u najnovijoj ZeKaeM-ovoj premijeri »Logora/Golgote« redateljice Nine Raić Kranjac. Jer Krleža nije »samo tekst«; nije gomila riječi koju glumci stoički melju tijekom četverosatne predstave. Krleža je stav. Glumac koji igra Krležu ne postoji (što god da govori) ako nema stav.

Krleža je žestoka napetost pobune. Onog temeljnog NE koje uspostavlja uspravnu kralježnicu. Glumac koji je samo akviziter scenografije ne treba si utvarati da igra Krležu. Redateljica koja ne dodiruje bujicu revolta ili veoma kompleksnu socijalnu i afektivnu Krležinu prozivku nepravde, ne radi s materijalima »Logora« i »Golgote«. Umjesto toga, niže bezbojne, flegmatične sličice iz povijesti Austro-Ugarske na frontovima i u propalim tvornicama, s puno »nezainteresiranih« likova koji lutaju bespućima povijesti (nejasno je zašto onda radi baš Krležu). Pa iako predstava nudi popis propalih hrvatskih brodogradilišta i tvornica, prema tom se zatiranju radništva odnosi statistički, a ne kritički.

Ispuhani balon i mnogo dječaraca

Dramaturg Goran Injac na papiru nije napravio loš posao spajanjem dviju Krležinih drama, ali ništa od tog sudara dviju korupcija pod nazivom rat (drama »U logoru«) i mir (drama »Golgota«), dapače ništa od temeljne kazališne energije (bilo koje vrste), ne kulja iz ZKM-ove pozornice. Čini se da se glumci na dan premijere još uvijek bore s rekvizitima, kao i da su više usredotočeni na nebitne detalje premještanja još nebitnijih predmeta, negoli na problem koji igraju i svoju unutarnju akciju. Još je nešto očito: niti je glumcima stalo da dopru dublje od skečeva (što se sad već zabrinjavajuće pretvara u standardni ZKM-ov izvedbeni rukopis), niti je redateljici bitno da raspakira dramske slojeve koji nadmašuju Horvatovo pokazivanje isturene guzice jednoj barunici. U originalu, Horvat – muzičar na fronti – ne paradira svoju rit pred gospođom koja ga nastoji prisiliti da zabavlja vojni vrh laganim tonovima, nego svira pogrebni marš. Iz protesta. Ali ovog najnovijeg Horvata glumac Luka Knez igra kao sitno djetešce koje se doslovce skriva ispod dekice i na vrhuncu revolta penje na stol i guzi prema barunici, a onda par puta još drmne čekićem klavir na kojem ne želi svirati: kao da je trogodišnjak u vrtićkoj pobuni prema odgojiteljici. Infantilizacija lika Horvata sustavna je i demagoška: on veći dio predstave šeta pozornicom u civilnoj trenirci i pokušava odmagliti kući s fronte. Kad bi to bilo tako jednostavno, »pobjeći od ratova«, kladim se da Krleža ne bi pisao ovu dramu. Ne bi bilo nikakve potrebe.

Foto Marko Ercegović

Drugi glavni lik drame »U logoru«, Gregor, inače jedini lik koji preživi pokolj na kraju komada, u izvedbi Dade Ćosića, toliko je scenski nerazrađen da se čini kao da samo drijema na sceni. Dikcijski je, pak, Ćosić do te mjere nečist i intonacijski samovoljan da se čovjek mora upitati zašto njegovom jeziku, ritmu govorenja i akcentuaciji nije posvećena dostojna pozornost. Tim više jer u dijelu predstave koji se bavi »Golgotom« Ćosić igra lik radnika Andreja na promašenom, neprostudiranom i neuvježbanom »ruskohrvatskom«. Rakan Rushaidat pohvalno se potrudio naučiti točan njemački izgovor za lik okrutnog Waltera iz »Logora«, ali ne i dosegnuti njegov kompleksni, besramni sadizam. Adrian Pezdirc iga neku općenitu gay-karikaturu kroz lik Agramera, ne otkrivajući da se o Krležinu mešetaru slikama na bojišnici možda može razmišljati i dublje od dekorativnosti njegova odijela i šminke. S kajkavskim ne izlazi na kraj ni Pjer Meničanin kao Podravec, kao što i predstava u cjelini ne vlada Krležinim brojnim jezicima (raslojenima i klasno, i rodno, i dobno i regionalno). Lik Kristijana iz »Golgote« u izvedbi Uga Koranija također nije prostudiran kao retorički demagog, iako se prema kraju predstave blago popravlja i počinje jasnije profilirati. Dio glumaca (Toma Medvešek i Ivan Pašalić) nije u stanju iz manjih, ali jakih uloga izvući izvedbenu originalnost. Samo općenitosti.

Ženska mlakost i tipizacija

Kroz predstavu nas vodi smireni, stameni, uvježbano stoički narativni glas Petre Svrtan, a Anđela Ramljak, Dora Polić Vitez i Iva Kraljević igraju supružničku, seksualnu i radničku »bezličnost« ženskih likova dviju drama. Glumice, dakle, igraju tipove, a ne likove, što je još Gavella proglasio najopasnijom plićinom hrvatskog glumišta. Mia Melcher s puno promašene ironije i nimalo pobune igra obješenu staricu Ruščukovu iz »Logora«, a jednako tako mlako nastupa i kao Ksaverova supruga zadignute suknje iz »Golgote«. Iznimka u ženskom dijelu ansambla je Katarina Bistrović Darvaš kao uvrijeđena barunica iz »Logora« te Doktor (smrt, bog, vrag, viša sila) iz »Golgote«. Ovoj glumici vjerujemo u ulogama koje igra jer ona nijansira svoje izvedbe, od frivolnih kad je u pitanju barunica do ledenog mira Doktora, ali u kontekstu čitave predstave i Bistrović Darvaš više smišlja skečeve zavođenja mladca negoli ulazi u mogućnost da njezini likovi nisu dramske tapete.

Foto Marko Ercegović

Za megalomaniju čitavog projekta (čak dvije Krležine drame u istoj večeri) odgovorna je redateljica, kojoj je u potpunosti pomanjkalo i dramske i političke i estetske i etičke vizije, što dovodi recimo do prizora u kojem se ubijanje nevine starice na galicijskom frontu postavlja kao komična groteska, a baba i ubojica nakon njezinog vješanja dijele cigaretu i brbljaju o tome da je to baš nezgodno objesiti nekoga, a šta ćemo, tako je to, »ništa se tu ne može«. To je isto kao da netko u »Hamletu« zaključi da ipak nije bitno ubojstvo starog kralja i nećemo se baviti korupcijom Danske, nego ćemo pustiti da Hamlet i Klaudije skupa zapale joint i tromo zure u daljinu. Mislim, da, moguće je smrt nevinih ljudi proglasiti potpuno nebitnom stavkom, ali to nema apsolutno nikakve veze s Krležom i što se mene tiče nije »novi kazališni uvid«, nego osobna redateljska površnost. Igranje »konjice« pocupkivanjem ansambla također je koreografski na razini amaterske vrtne zabave. A o eventualnoj antiratnoj dimenziji ove predstave, kako se medijski najavljivala, uopće nema smisla govoriti, jer je rat na sceni perolak i nimalo tragičan, dok se glumački stav prema razaranju može svesti na pop pjesmicu »probudite me kad sve bude gotovo«.

Perike umjesto gnjevne rike

Površnost je i riječ koja najbolje opisuje ovu četverosatnu predstavu u cjelini. Ne zna se zašto je postavljena, još manje što je u njoj vrijedno gledateljske pozornosti. Antiintelektualni stav? Tretiranje glumaca kao zabavljača? Promašen rad na jeziku? Banalna scenografija Urše Vidic (klupice i željezna konstrukcija) ili možda obilje loših perika koje glumcima uokviruju glave bez ikakvog dramaturškog razloga? Bilo bi mi jako drago da suvremena režija izađe na megdan s Krležom i prokaže njegove slijepe točke, ali Krleža je u ovoj predstavi ostao nedosegnuta dramska snaga, daleka obala umjetničkog integriteta do koje izvedba ne dopire. Umjesto toga, stalno tone u isprazni varijete. Pobuna koja »pretvara ustajale vode u razbješnjele valove« (kako veli Camus) ovdje je ustupila mjesto bankrotu scenskih, ne društvenih vrijednosti. Brine me i jedan dublji trend ZKM-ovih glumaca u posljednje dvije godine: kad je tema slojevita, ne kopa se u dubinu lika, nego se čitav ansambl priklanja prvoloptaškim dosjetkama, stereotipovima, različitim redukcijama analitičkog procesa. Podrugljivosti i ciničnoj distanci. Rezultat su predstave koje sve više sadrže vašarski štih i točnije pristaju uz formulaičnost i štukani pelinkovac bulevara, nego uz zreli, po mogućnosti i angažirani dramski repertoar.