ZAGREB Drama “Gospoda Glembajevi”, premijerno izvedena u petak u GDK Gavelli, oživila je u tome teatru izvanredan intelektualni diskurs velikog Miroslava Krleže u jednom od najdinamičnijih djela hrvatske dramske književnosti čije kompleksno tkivo motiva i odnosa uvijek iznova oduševljava i zapanjuje.

Strukturirana kao psihološka raščlamba jedne obitelji kroz koju Krleža daje dubinsku analizu i komentar čitavoga društva u povijesnom trenutku uoči Prvog svjetskog rata, slabljenja Monarhije a time i moći aristokracije na njezinim rubovima, drama “Gospoda Glembajevi” jedan je od vrhunaca hrvatskog dramskog pisma.

Njezino prvo uprizorenje u Gavelli nakon dugih 35 godina, ovoga puta u režiji Miroslava Međimorca, premijerna je publika u petak pozdravila ovacijama i aplauzom za ‘gavellijanski’ uigranu glumačku suigru u prenošenju Krležine raskošno artikulirane proze.

Prvi put objavljena 1928. te sljedeće godine praizvedena u zagrebačkom HNK-u, psihološka drama “Gospoda Glembajevi” jedan je od najizvođenijih Krležinih tekstova, u različitim produkcijama opetovano podvrgnut različitim interpretacijama i reinterpretacijama, novim čitanjima i preispitivanjima.

U čitanju Miroslava Međimorca i interpretaciji glumačkog ansambla Gavelle, “tri čina iz života jedne agramerske patricijske obitelji” koji se odvijaju u jednoj noći 1913. dobila su klasičnu interpretaciju s fokusom na stilsku funkciju jezika i pažljivu psihološku gradaciju likova kroz dramatično zaoštrene dijaloške razmjene.

Oslikani prema motivu građanske civilizacije na rubu propasti, Krležini Glembajevi izvanredno su razrađena psihološka interpretacija “poniranja u agoniju”, čiju radnju čini niz emocionalnih sudara u dvoipolsatnom intenzivnom lancu verbalnih obračuna kompleksno karakteriziranih likova.

Zbijena u jednu noć kasnoga ljeta, drama u kući imućne bankarske obitelji Glembay počinje razgovorom Leonea (Amar Bukvić) i dominikanke Angelike (Dijana Vidušin). Sin glave obitelji Ignjata Glembaya s udovicom svoga brata razgovara o odnosu racionalnoga i osjetilnoga.

Svijet Glembajevih tih je dana ozbiljno potresen skandalom: kočija barunice Charlotte Castelli-Glembay, sadašnje Ignjatove supruge, nesretnim je slučajem nedavno na cesti usmrtila staru proleterku Rupertovu, a Fanika Canjeg, nevjenčana žena njezina pokojnog sina, nakon što je uzalud nastojala doći do barunice kako bi tražila materijalnu pomoć, ubila se skočivši s trećega kata zgrade obitelji Glembay, s malim djetetom na prsima i jednim u trbuhu.

Dok Leone i sestra Angelika gledaju obiteljske portrete na zidu, pristižu bratić starog Glembaya, veliki župan u miru Fabriczy (Darko Milat), ispovjednik barunice Alojzije Silberbrandt (Hrvoje Klobučar), te liječnik Paul Altmann (Sven Medvešek).

Pridružuju im se uskoro i Puba Fabriczy (Ozren Grabarić), pravni zastupnik obitelji, te sam Ignjat Glembay (Darko Stazić), a zatim i barunica Castelli (Nataša Janjić) i Ulanski Oberleutnant von Ballocsanszky (Andrej Dojkić).

Obiteljska rasprava o tome kako odgovoriti na kampanju koju zbog afere Rupert-Canjeg protiv obitelji vodi socijalistički tisak, uskoro prelazi u pravu dramu nakon što Leone, misleći da ga otac ne može čuti, predbacuje Silberbrandtu ljubovanje s barunicom.

Uz obilje aluzija na umjetnost, znanost, filozofiju, religiju, slikarstvo, financijske mehanizme, u salonu Glembajevih postupno izranjaju slojevito portretirani likovi, čije osobnosti odražavaju onodobna društvena i politička kretanja. Pritom važnu ulogu igra jezik. Školovani na europskim sveučilištima, upućeni u suvremena strujanja, Krležini aristokrati – dobro zaštićeni zidovima svojih zatvorenih budoara – govore mješavinom hrvatskog i velikih svjetskih jezika, pri čemu iz jednog u drugi jezik prelaze bešavno, miješajući ih unutar iste rečenice.

Kontekst specifične intelektualne, društvene, umjetničke i estetske klime početka prošloga stoljeća naglašen je kroz lik slikara Leonea, koji neprekidno svojim stavovima proturječi konvencionalnim stavovima ostalih nazočnih. Leone je u kuću došao prvi put nakon jedanaest godina i to na očev poziv radi proslave sedamdesete godišnjice bankarske firme. Sebe tu smatra samo prolaznikom a sve Glembajeve zločincima i prevarantima.

Kroz patologiju jedne razgranate obitelji, čiji su članovi prepoznatljivi, društveno angažirani ljudi – bankari, liječnici, odvjetnici – Krleža je u “Glembajevima” minuciozno razradio motiv moralne degradacije dekadentne malograđanštine naglo izbačene iz zone ugode komfornog materijalnog obilja u kaotičnu orbitu izvanjske zbilje.

Polazišna točka za radnju je neki oblik konfrontacije, koja tako postaje predmetom promišljanja i komentara, da bi se drama ostvarila kroz neprekidne rasprave i polemike u čijem je središtu umijeće glumačke suigre. Scenograf Zlatko Kauzlarić Atač glumce je prepustio samima sebi – na sceni je tek nekoliko banketnih stolica, jedan stolić, kasnije poneki putni kovčeg i prazno slikarsko platno, odar, sve uz crnu pozadinu.

Demonski dominantan lik ostarjelog Nacija Ignjata Glembaya, vlasnika bankarske tvrtke Glembay limited, Darko Stazić pretvorio je u salonski ukroćenu, gotovo pasivnu figuru, izvanredno ga gradirajući od trijezne racionalnosti prema erupciji animalnog bijesa, u slojevitoj interpretaciji čitave palete emocionalnih stanja s vrhuncem u dugom, uvjerljivom, potresnom umiranju na kraju prvoga dijela.

Čitava sazdana na dijalozima, drama “Gospoda Glembajevi” izrazito je dinamična, što je u novoj Gavellinoj produkciji dodatno prošireno video projekcijama na zidu kojim je scena presječena popola, i ambijentalnom, moćnom glazbom Mateja Meštrovića. Dvije polovice scene zamišljene su kao vlastiti obrnuti odrazi: dinamična osvijetljenost jedne dobiva svoju protutežu u zamračenoj tišini druge i obrnuto, simbolički odražavajući silnice koje se međusobno nadmeću u tome komadu – ljubav i mržnja, svjetlo i tama, stvaranje i razaranje.

U tom mikrosvijetu izgrađenome na krvi, a krv je simbolizirana i u crvenoj boji prisutnoj u motivima na sceni, glumci Gavelle oživljavaju Krležine zadivljujuće, izvanredno kompleksne komentare svojega vremena, koje je zapravo univerzalno vrijeme – jer u njima, i u svemu onome što govore, prepoznajemo ljude u svim vremenima.

Ozren Grabarić kao Puba dominira scenom naprasno ulazeći i izlazeći iz dijaloških okvira poput intelektualno napete puške. Sven Medvešek obiteljskoga liječnika Altmana gradi ostarjelo lelujavog ali uvjerljivo oštra jezika, Dijana Vidušin, iako skrivena pod slojevima redovničke halje, izrazito je fizički artikulirana i emocionalno pažljivo oblikovana. Aristokratski patos Darka Milasa i uzvišeno dociranje koje Hrvoje Klobučar smjenjuje s patetičnom molećivošću također pridonose atmosferi.

Konačnim srazom Leonea, kojeg Amar Bukvić igra kao neurotičnog otpadnika od dekadentne obiteljske nakaznosti, i financijskim slomom otkočene naprasitosti Nataše Janjić u ulozi barunice Castelli, slavna ‘odiozna glembajevština’ dobiva svoj makabrični epilog. Dok smirenim glasom Nikola Baće u ulozi sluge zapečaćuje scenu rečenicom: “Gospon doktor zaklali su barunicu!”, čuje se cvrkut ptica u vrtu. Riječima samoga Leonea s početka komada: “Mutno je sve to u nama, nevjerojatno mutno”.