SPLIT Zalažem se za kazalište kao prostor slobodnog postavljanja pitanja, bez stega dnevne politike, strančarenja i uskih osobnih interesa. Zalažem se za kazalište koje će biti u prožimanju sa svojim gradom, sa svojim građanima, sa svojim vremenom. Želja mi je postaviti program koji će disati sa svojim gradom i njegovim građanima, kazalište u kojem će se građani prepoznavati i iz kojeg će izlaziti jači i bolji. Ovako, kao zakletva, zvuči uvod u četverogodišnji program rada HNK-a Split intendanta Gorana Golovka. S jednakim principima ušao je u osmišljavanje 61. Splitskog ljeta koje je netom završilo.

Početkom ove godine, kad ste na pregovorima u Ministarstvu kulture izborili da Splitsko ljeto ostane pripojeno splitskom HNK-u, Splićani su to doživjeli kao veliku pobjedu. Je li osjećaj trijumfa preživio 61. Splitsko ljeto?

– Nikad nisam imao osjećaj trijumfa. Prije bih rekao da je to bio osjećaj spokoja – jer je zadovoljena neka poetska pravda onog trenutka kad je Ministarstvo kulture napokon odustalo od pritiska, od pokušaja da Splitsko ljeto praktički izmjesti iz Splita. Nije tu bilo trijumfa ni slavlja; bilo mi je jasno da me čeka  velik, zahtjevan i odgovoran posao koji nije »mačji kašalj«.

Izgladiti nesuglasice

Prosječna popunjenost gledališta 61. Splitskog ljeta bila je 66 posto ukupnog kapaciteta. Je li moglo i bolje?

– To je sasvim solidna posjećenost, na razini one od prošle i pretprošle godine, kad je postotak popunjenosti bio također 66, odnosno 67 posto. Zadovoljan sam.

Odluku Ministarstva kulture da Splitskom ljetu značajno umanji financijsku podršku mnogi su protumačili kao odmazdu za neposluh, odnosno za otpor prijedlogu da Splitsko ljeto kao umjetnička ravnateljica preuzme Senka Bulić. U međuvremenu, ministricu Andreu Zlatar Violić naslijedio je Berislav Šipuš. Kakvi su sad odnosi na relaciji Split – Zagreb?

– Bilo je nesuglasica, bilo je nesporazuma. Spremni smo sve ih pomesti pod tepih, zaboraviti ih, krenuti dalje u susret 62. Splitskom ljetu bez utega tih sukoba. Bilo pa prošlo. U kazališnom vijeću Splitskog ljeta je  zamjenik ministra kulture Vladimir Stojsavljević koji prepoznaje potrebu da se odnosi poprave.

Što nas čeka u novoj sezoni? Koji će od premijernih naslova sa Splitskog ljeta biti uvršteni na repertoar?

– Balet nadarenog makedonskog koreografa Igora Kirova »Pet do dvanaest«, koji je na premijeri na Sustipanu ispraćen s ovacijama, ulazi u redovni program, kao i opera »Samson i Dalila« Camille Saint-Saënsa čijom je premijerom otvoreno 61. Ljeto. Dramski omnibus »Nevidljivi grad« Olje Lozice nemoguće je, nažalost, premjestiti u prostor kazališta – ta je predstava organski vezana za lokacije u splitskom težačkom naselju Lučac, o kojemu govori i u kojemu je izvedena, i to na tri lokacije.

Splitska publika

U dramskom programu planirane su još premijere »Mali Lear iz Velega Varoša« Elvisa Bošnjaka, adaptacija Shakespearea premrežena poznatim suvremenim temama, poput deložacije i egzistencijalne ugroženosti starijih članova društva. U programu je i Pirandellova drama »Šest lica traži autora«, site-specific predstava koja će se izvoditi u zgradi HNK-a i okolnim ulicama.

Postoji stereotip o splitskoj kazališnoj publici kao o publici koja ne trpi avangardu, eksperiment, kojoj se isplati ponuditi jedno »ziheraške« predstave, rađene po prokušanim populističkim receptima.

– Na dekonstrukciji tog stereotipa treba raditi. On, uostalom, ne odgovara stvarnosti. Splitsku publiku ne treba podcjenjivati. Ona, istina, ima veliku sklonost glazbeno-scenskom teatru talijanskog tipa, čvrstim dramskim strukturama, gotovo po aristotelovskim zadanostima, čvrstoj naraciji… Ali kad god je splitska publika dobro prihvaćala eksperimente, uvijek se radilo o vrhunskim ostvarenjima. Drugim riječima, ako splitska publika osjeti imalo jalovog, praznog egzibicionizma koji im se na sceni servira pod krinkom modernosti, bit će nemilosrdna.

Govorili ste o potrebi da se kazalište okrene prihvaćanju »drugih i drugačijih«. Je li Vaša vizija upravljanja splitskim HNK-om srodna onoj koju u tom pogledu u Rijeci provodi Oliver Frljić? Je li Vam blizak njegov način izravnog suočavanja s neuralgijama društva?

– Oliver Frljić je u svakom pogledu osebujna stvaralačka i društvena osobnost i to se mora poštovati. Ako je grad veličine i značaja kakav ima Rijeka prepoznao i prigrlio njegovu viziju, to već nešto govori. O njegovim posljednjim predstavama ne mogu govoriti, nisam ih vidio.

Ali koliko god respektirao Frljića, ja sam ipak drugačiji tip kreativca, valjda i drugačiji tip čovjeka. Vjerujem da u kazalištu više vrijedi dobra metafora nego nasrtaj »šakom u stomak«. Metaforom, simbolikom, suptilnim aluzijama može se itekako rječito i učinkovito progovarati o društvenim problemima, otvarati dijalog, propitivati i vlastitu poziciju.