U kazalištu, u režiji Jovane Tomić, autorski glas Annie Ernaux iz romana »Godine« (2008.) podijeljen je na nekoliko jastava, pri čemu svaka glumica igra neku etapu života autorice. Ksenija Marinković s puno blagosti donosi na scenu najzreliju, stoičku i nježnu protagonisticu Annie, lice koje se ničemu ne čudi, osim vlastitim naivnostima. Jadranka Đokić je ostvarena profesorica, supruga i majka Annie, u potpunosti svjesna da joj te sve »petice« iz društvenog vladanja ne donose samosvijest, kao ni samopoštovanje, iako su pune materijalnog komfora i statusnih privilegija. Ima puno snage i ljutnje. Iva Mihalić je studentica Annie koja prolazi kroz traumatsko iskustvo abortusa, dok Lana Meniga igra sasvim mlado biće koje tek otkriva i svoju seksualnost i svoju osobnost, u oba slučaja zaprepašteno promatrajući vlastite (još uvijek neshvatljive) reakcije. Glumice su sjajne. Pojedinačno i skupno, znaju što rade i uspostavljaju spektar osobnosti glavne pripovjedačice kroz generacijska profiliranja i diskretne, ali važne suradničke nijanse. Osim toga, Daria Lorenci Flatz je napravila ulogu Majke protagonistice, koja je toliko potresno i borbena i izgubljena, samosvijesna i iznutra rastočena, istinito i burno kontradiktorna, da mislim da za ovu rolu zaslužuje buket strukovnih nagrada.

Ali da nisam prethodno čitala roman »Godine« i ostatak autobiografskog opusa Ernaux (u HNK-u se koriste tekstovi »Djevojačke uspomene«, »Jedna žena«, »Samo strast« i »Događaj«), mislila bih da na sceni gledam klasični Bildungsroman, linearnu dramu odrastanja jedne ne osobito inteligentne žene. Dramaturgiju dvostruko potpisuju stalna HNK-ova dramaturginja Mirna Rustemović i redateljica Jovana Tomić. Zašto ističem ovaj opis: »ne osobito inteligentna« protagonistica? Jer adaptacija ima vrlo malo narativnog horizonta izvan melodramatskih sadržaja. Usudila bih se reći da Annie Ernaux ipak nije Mani Gotovac i da njezino pismo brutalno kritizira romantične klišeje, čak i kad ih uprizoruje. Recimo, kad kaže da je nakon fatalnog Rusa u njezinom vokabularu ostalo samo nekoliko riječi, »harašo« i »ja tebja ljublju«, time nije afirmirana dubina, nego plitkost seksualne avanture. Vrlo slično će o svom ruskom ljubavniku/piscu svjedočiti i Dubravka Ugrešić u romanu »Lisica«. To su samoironični komentari, pljuske na račun vlastite fascinacije karnalnim užitkom i strahom od intimnosti.

Središnje mjesto Majke

Naravno, znakovito je da domaće kazalište čita Ernaux kao svjedokinju u prilog ženske melodramatike, a ne kao socijalnu kritičarku. Predstava je režirana izrazito statično (jedna po jedna glumica izlazi pred publiku i recitatorski joj se obraća), s iznimkom lika Majke, koja i mimski i glasom i presvlačenjem kostima stvara mnogo različitih vrsta prostora na sceni, da bi na kraju nestala u staklenoj vitrini punoj biljaka, stapajući se s florom nekog ukrasnog izloga, kao da nikada nije ni postojala. Scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin ovom je inscenacijom urednog niza »biljnih pravokutnika« u kojima je moguće prepoznati i dekorativne grobove tolikih žena biljaka, napravila emocionalno najjače mjesto čitave predstave. Jer ulazak Majke u »mrtvu prirodu« sobnog namještaja gorko komentira živote mnogih osoba koje »automatski« igraju ponuđene društvene uloge, nikada ne propitujući njihovu – ni svoju – autentičnost. Čak je i mali ples ljuljanja (diskretna, pogođena koreografkinja ženske zatomljenosti: Petra Hrašćanec), koju svaka etapa ličnosti Annie Ernaux kroz tijela glumica izvodi na svoj način, također potvrda da je tijelo socijalno poslušno i povodljivo, a ne sposobno za pobunu.

Druga neobična i velika vrlina predstave je upisivanje i nadopisivanje topline među ženskim likovima: tihe podrške, svih onih boja glasa, osmijeha i pogleda koji zapravo govore »shvaćam, tu sam, ne brini« ili njeguju međusobnu privrženost. Toga u predstavi, suprotno romanima Annie Ernaux, ima jako puno. Kao da nam i režija i gluma poručuju da smo mi podosta drukčija kultura od francuske: kod nas postoje stvari važnije od statusa, a vezane su za vrijednost ljudskih (ne samo ženskih) mikrosolidarnosti. Kolonizatori je nemaju, ali u svijetu kolonija solidarnost nije mrtva. Obzirom da u autorskom timu ove predstave nema muškaraca, a nema ih ni na sceni, taj ženski vajb međusobne empatije (naročito majčinske skrbi Ksenije Marinković za svoja mlađa scenska jastva) sigurno doprinosi kvaliteti predstave. Što se tiče samog fokusa HNK-ovih »Godina« na jezik Annie Ernaux i na gusto pripovijedanje umjesto glume, čini se kao da suvremeni teatar vodi neku tihu bitku za obnovu jezične kompleksnosti na sceni. Zato se tako često adaptiraju romani – i zato se čini kao da su gledatelji pozvani da budu slušatelji teksta. Je li problem u tome što se toliko malo čita da kazalište regersira u epiku? Ili je suvremena proza doista umjetnički izazovnija od suvremene drame? Ili je mladim redateljicama, kakva je Jovana Tomić, jako teško režirati dijaloške strukture, budući da zapravo pripada svijetu digitalnih monologa? Kako god bilo, jedan dio publike komentirao je sve češće »verbalne tirade« s HNK-ove pozornice kao pristup koji ih udaljava od kazališta. Osobno, mislim da je prenaglašavanje jezika u izvedbi »korektiv« prethodnog prenaglašavanja tijela. Redateljske poetike također imaju svoje mode, nerijeko povezane s onim što nam u društvu najviše fali. Jovana Tomić nedvojbeno smatra da nam najviše nedostaje gusta, analitički bogata rečenica.

Bajka kao zatvor

Iz moje perspektive, Ernaux piše o tome da društvo toliko naporno i svestrano oblikuje naše ličnosti, da praktički nije moguće umaknuti »duhu epohe«. No, kad se na istu ravan postavi nekoliko različitih epoha i njihovih nepisanih (ali apsolutnih) pravila, odjednom vidimo koliko je ono što nam se u nekom dobu čini »prirodnim« ustvari običajni konstrukt – koji se samim time može i mijenjati. Predstava »Godine« nekako stoji na dosta drukčijoj filozofskoj poziciji. Režija i dramaturgija pretvaraju opus Ernaux u suvremenu feminističku antibajku. U njoj je žena uvijek na nekoj vrsti gubitka, odsutnosti, zatomljenosti, iskorištenosti, neispunjenosti. Diže se glas protiv socijalne dresure, ali nema tragova da je toj dresuri moguće umaći. U tekstovima francuske nobelovke situacija je drukčija: Ernaux govori da je smiješno koliko smo ozbiljno u stanju slijediti društvene mode i običaje, ali ima nešto oslobađajuće u tome da se toj ozbiljnosti kasnije možemo smijati. Zanimljivo mi je koliko se hrvatske kazališne autorice ustvari bave strukturom bajke: ne samo u HNK-u, nego recimo i Maja Posavec u predstavi »Mamina kći vuk« na repretoaru Teatra &TD. I Jovana Tomić i Mirna Rustemović »Godinama« žele problematizirati samorazumljivost ženskih društvenih uloga upravo kroz prizmu polemike s bajkom, ali i zadržajući okvir bajke, opet na sličan način na koji to radi i Dubravka Ugrešić kad piše roman »Štefica Cvek u raljama života« (1984.).

Kao da je melodrama još uvijek jaki superego ženskog svijeta, a njezina je čista forma – bajka. Da li nam društvo priča bajke o tome kako treba izgledati ženska egzistencija, aktivno lažući o primatu bilo karijere bilo obitelji? Najnovija laž o tome da su emocije najobičnija »manipulacija« i da ih svakako treba izbjeći – također je vrsta ideologijskog nasilja. HNK-ova predstava za mene je zato bila najtužnija i najtočnija u momentima kad daje glas liku spisateljičine Majke, koja istinski voli svoje žensko dijete, ali ne zna kako ga spasiti od rutine društvenih uloga. Jer od toga još manje zna spasiti samu sebe. Tema prijenosa nemoći otvorena je, dakle, u feminističkom ključu. Adaptacija je ukinula puno sociologijskih aspekata opusa Annie Ernaux, ali pronašla je nit sestrinstva svih autoričinih bivših jastava, čime je progovorila o tome koliko je važno integrirati u svoju ličnost sve svoje prošle pogreške i propuste. Majka spisateljice odlazi u demenciju i Alzheimerovu bolest upravo zato što (se) želi zaboraviti. Napor kćerina pamćenja ne samo vlastite, nego i mamine bitke s društvenim ulogama time se pokazuje i vrlo kompleksnom, gorkom metodom samoliječenja. Nemojte se sramiti neuspjeha svih naših pretkinja, opetovano poručuje Ernaux. Mogli bismo dodati da ni u muškom svijetu sloboda još uvijek nije izborena.

Ali gotovo je sigurno da ima veze s kovanjem novih društvenih uloga, o čemu govori i prozni predložak »Godina« Annie Ernaux, baš kao i najnovija HNK-ova istoimena premijera.