Uz riječku premijeru filma

“Glumim, jesam” Miroslava Mandića: Transformacija glume kao najuzvišeniji oblik igre

Dragan Rubeša

Scena iz filma »Glumim, jesam«

Scena iz filma »Glumim, jesam«

Mandićevi likovi ne žele shvatiti da život ne može biti film, kao što ni film ne može biti život. Stvar je negdje između. Jer, film nije ništa drugo nego film, a život je - život



RIJEKA  »Kupi! Danas je na radiju bila informacija da sutra u gradu bit će degustacija. U vašem tržišnom centru imat ćemo besplatnu akciju za vašu satisfakciju.« Te riječi koje izgovara Lina/Luna na audiciji u maniri hip-hop dive, prizivaju poster Dubioze Kolektiva koji najavljuje njihov koncert u Skenderiji, a koji krasi zid njene sobe.


Pored tog postera je onaj od Brucea Leeja, ali i fotografija Jean Seberg i Jean-Paula Belmonda iz Godardova »Do posljednjeg daha«. Iako bi Lini umjesto Belmonda više odgovarao Marlon Brando koji u »Tramvaju zvanom čežnja« urla onaj famozni »Stellaaaaa!«.


Život je film


Brando je možda najpoznatiji izdanak glumačke metode iz škole Leeja Strasberga koju baštini autorova Lina (Luna Zimić Mijović, koje se sjećamo iz »Grbavice« Jasmile Žbanić). Da bi se što bolje identificirala s likom lopova, i sama postaje lopov. Iako je netko kazao da krađa knjiga iz knjižare nije grijeh. Lina je ukrala knjigu o kvantnoj teoriji »za više ciljeve«, da bi što bolje oglumila svoj lik. To je ona razlika između akcije i funkcije na koju se ona referira. Njen dečko je »funkcija«.




Jer, crno-bijeli triptih Miroslava Mandića, sineasta i scenarista koji je rođen u Sarajevu, magistrirao režiju na njujorškom Columbia University, emigrirao u Češku i na kraju se skrasio u Sloveniji, iako možda najpoznatije ostaju njegove sarajevske osamdesete (šifra: »Top lista nadrealista«), govori o tome što znači biti glumac, ali i o granicama između glumca i lika koji glumi. To nije samo ona famozna identifikacija, već i »skakanje« iz filmske uloge u život i nazad. Transformacija glume u život kao najuzvišeniji oblik igre. Gotovo perverzna opsesija Strasbergom i posljedice koje ona emanira.


Poput Line, tako i Niko (Gregor Zorc) u ljubljanskoj epizodi triptiha posjećuje socijalne kuhinje, e da bi se što bolje uživio u lik beskućnika u nekom »cinema verite« komadu (»Kako bi se pripremio za ulogu jebača? Hoćeš li se pofukati s pola Ljubljane ako ti ponude ulogu Casanove?«, upitat će ga žena). Njegova Ljubljana je grad oronulih fasada, iza čijih zidova žive društveni otpadnici. Jer, za Linu i Niku, život je film.


Miroslav Mandić:


Miroslav Mandić: ‘Glumim, jesam’; Lana Barić i Goran Bogdan



Jesam, dakle glumim


Na isti način, Luka (Goran Bogdan) pretvara u život sapunicu koju snima na dalmatinskom otoku, zaljubivši se u glumicu Ivu (Lana Barić) s kojom igra i s kojom je netom snimio scenu seksa.


»Ja nisam glumio«, kazat će joj on. »Ali ja sam glumila«, odgovorit će mu ona, ne bi li mu dokazala da ono što su radili ispred kamere nema nikakve veze s njihovim privatnim životima.


Poput Nike koji paralelno s filmskom ulogom glumi Horacija u teatru, tako i Lukina partnerica Iva glumi Noru na kazališnim daskama. Teza filma je groteskna i ponekad opsesivna identifikacija glumca s likom koji glumi.


Jer, Mandićevi likovi ne žele shvatiti da život ne može biti film, kao što ni film ne može biti život. Stvar je negdje između. Jer, film nije ništa drugo nego film. Kao što ni život nije ništa drugo nego život. Zato bi se autorova mantra »Glumim, dakle jesam«, mogla preimenovati u »Jesam, dakle glumim«.