Gledali smo Kunstovu premijeru predstave »Help is available« autorskog tima u sastavu glumca Svena Jakira, redatelja Mirana Kurspahića i dramaturginje Rone Žulj te EXIT-ovu premijeru predstave »Prima facie« glumice Nataše Janjić Medančić i redateljice Anje Maksić Japundžić.

Dvije recentne premijere problematiziraju status glumca kao zabavljača, selebritija, ikone žute sfere – ali i glumca kojeg se obično u ranoj dobi gurne u neki socijalni i/ili dramski tip, iz kojega je kasnije veoma teško istupiti. Kontra stereotipima, Sven Jakir u suradnji s redateljem Miranom Kurspahićem u Kunstovoj predstavi »Help is available« progovara kako je dekadama igrati na nezavisnoj sceni (čeznući za sigurnošću repertoarnih naslova), dok Nataša Janjić Medančić s radateljicom Anjom Maksić Japundžić na EXIT-ovoj sceni poseže za »dramom osvještavanja javnosti« (awarness-piece) autorice Suzie Miller pod nazivom »Prima facie«. U oba slučaja glumci žele istupiti iz svojih niša i problematizirati fahove u koje ih je dosad uguravala domaća javnost. Nataša Janjić Medančić prvenstveno je tretirana kao ukras predstava i filmova, s vrlo malo prilika da pokaže svoj puni kapacitet glumačkog autorstva, dok Sven Jakir ima imidž »dečka iz susjedstva« i umjetničkog eksperimentatora, pri čemu većina publike nije svjesna njegova potencijala za cjelovite dramske uloge ili nošenje klasičnog repertoara.

»Čiji sam ja glumac?«

Kunstova se predstava otvara odličnom pjesmom repera Vojka V »Vlaga«: »Menadžer zove da novaca nema i neće ih bit’ nikada više, zato šta umjetna inteligencija piše sve rime i samplove riše.« I Sven Jakir je pred publikom u Bauhaus odijelu, s bijelim pločicama u ruci, kako bi nam se pojadao jer umjesto igranja Čehovljeva »Galeba« prolazi kroz prisilnu prekvalifikaciju iz glumca u keramičara. Situacija je sama po sebi potencijalno duhovita, jedini je problem što humor autora teksta (Kurspahić i Žulj) često ispada usiljen i prvoloptaški. Primjerice, opetovane iluzije na veličinu i čvrstoću penisa vjerojatno mogu biti duhovite u sedmom razredu osnovne škole, ali kasnije djeluju kao infantilna regresija (tim više ako se lik supruge u predstavi svodi na njezino opskrbljivanje »tvrdim sadržajem«). Pitanje je koliko je smiješno (a koliko žalosno) »zafrkavanje« na temu Jana Fabrea, s kojim je Jakir profesionalno surađivao, a koji je 2022. godine u Belgiji osuđen na kaznu od 18 mjeseci zatvora zbog seksualnog uznemiravanja i maltretiranja članova svog plesnog ansambla. U vrijeme suđenja posebno mučno djelovalo je javno otkrivanje njegova mota »Bez seksa sa mnom nema plesačkog sola« (»No sex, no solo«). Čitav je taj slučaj kompleksna zloporaba koreografske pozicije, s kojom se dosta teško lakonski šaliti.

Učestalo prozivanje poimence stvarnih osoba iz kazališnog miljea u ovoj predstavi pomiče čitav događaj prema kritičkom stand-upu, o kojem se također – kao izvedbenom formatu – posve neshvatljivo iz kojih razloga, govori s prezirom. Vrlina predstave pritom je sam glumac: predan i emocionalno velikodušan Sven Jakir. Njegova bespoštednost u tome da pokaže vlastitu ranjivost, zabrinutost, profesionalnu marginaliziranost, ali i vlastito licemjerje oko statusa i slave, ljubomoru na kolege, kao i nelagodu oko svog stranačkog i kvartovskog (poštenog, ali neglamuroznog) angažmana kroz stranku Možemo!: sve je to živi, topli, šarmantni materijal predstave koja se ne čini dovršenom. Uz malo uredničkog angažmana oko (eliminiranja) banalnosti tekstualnog predloška mogli bismo imati predstavu koja govori da glumac zapravo ne treba kazališnu kuću iza sebe. Treba samopovjerenje i samosvojnu posvećenost stvaranju. Što se teksta tiče, nejasno je zašto Kurspahić i Žulj tretiraju lik umjetne inteligencije Đipitine kao »kriterij struke«: tu je stvarno bilo puno više prostora za ismijavanje. Pretpostavljam zato da pokažu kako UI glumata da je u sve upućena i oko svega nepokolebljivo sigurna, dok ljudski lik u sve sumnja i sve propituje (samim čime dolazi do istinitijih zaključaka). Ipak, ovu se dinamiku također moglo dublje razraditi: kao u pokazivanju trivijalnosti plakata koji je izradila UI, nasuprot kvalitetnom plakatu za predstavu koji potpisuje školovana grafička dizajnerica. Kroz završno igranje prizora iz Čehovljeva »Galeba« također se samo pretrči, umjesto da mu se pokloni mogućnost varijacije, komentara, novih uvida.

»Kome ja trebam glumiti poslušnost?«

Kroz dramski tekst »Prima facie« (pravni termin koji znači da odgovornost »na prvi dojam« nekog uviđaja nije konačna i dokazana, nego se klijent još može i osloboditi odgovornosti, ako se dokažu pogreške prvotnog uvida), glumica Nataša Janjić Medančić i redateljica Anja Maksić Japundžić zapravo otvaraju temu ženske asertivnosti i borbenosti koja se izoštrava u točki fizičkog i emocionalnog nasilja, silovanja. Junakinja mora odlučiti hoće li zadržati fasadu samopouzdanja i šutjeti o silovanju ili ga prijaviti i dovesti u pitanje svoju profesionalnu reputaciju. Janjić Medančić igra odvjetnicu Tessu kao borbeni stroj za pobjeđivanje. Ženu koja točno zna što se od nje očekuje, koja suvereno igra tvrde društvene igre i vlada odvjetničkom strukom. Izvedba je devedesetominutni monolog namjerno žestokog ritma u kojem glumica polako prelazi na drugu emocionalnu stranu, demilitarizira se, usporava, dopušta si emocionalne reakcije povrede, otkrivajući koliko je upravo u točki sloma važno ne preuzeti poziciju žrtve i njezine šutnje.

Janjić Medančić svoju ulogu igra predano, emocionalno točno, s mnogo koreografski razrađenih detalja (suradnja s Larisom Lipovac) i s potresnim momentima nježnog, privrženog odnosa s majkom (možda najdirljiviji momenti predstave vezani su za crpljenje snage iz ružičaste košulje koju je protagonistica dobila na poklon od majke). Glumica pritom toliko doslovno slijedi dramski tekst da se pitamo gdje je njezin originalni, novi izvedbeni doprinos predlošku. Čini se da je pred nama odlična učenica dramskog teksta, s time da u ovoj predstavi previše doslovno ilustrira svoju rolu. Pohvalno je što se Janjić Medančić odlučila na monodramski format, koji sigurno svjedoči u prilog tome da joj je potrebna veća umjetnička samostalnost. Druga je stvar što se za hrabrije stvaralačke slobode ova izvanserijska glumica tek treba izboriti. Režija Anje Maksić Japundžić odlično koristi minimalističku rekvizitu, kulminirajući rasporedom praznih stolaca porote oko naslovne junakinje. Redateljski rafinman podsjeća nas da je mjesto ove redateljice sasvim sigurno u središtu domaćih scenskih institucija. Dodajmo da pravo na velike scene još više vrijedi i za Mirana Kurspahića, čija satirička obrada društvenog licemjerja malo kad promaši svoju metu.

Dva glasa u transformaciji

Premda nijedna od ovih predstava ne doseže svoj puni kazališni potencijal u vrijeme premijernih izvedbi, obje su simptom nove glumačke samosvijesti. I Jakir i Janjić bore se za kazalište mimo klika i umjetničkih lobija. Na osobite načine protestiraju protiv nosivih repertoara, kao što i tematski i problemski uvode na scenu vrijedne kritičke fokuse. U slučaju predstave »Help is available« to je pitanje koja je cijena karijere u eksperimentalnom, nezavisnom teatru. A s predstavom »Prima facie« mora li čitav svijet igrati po pravilima institucionalizirane agresije prema silovanim ženama. Oba su pitanja duboka, relevantna, vrijedna gledateljske pozornosti. Oba bi profitirala i od pomnije unutarkazališne razrade.