LIMASSOL – Popularizirati klasičnu glazbu i učiniti je prihvatljivom većem broju ljudi trajni je i zahtjevan zadatak koji imaju svi subjekti u kulturi. Posebno ako se govori o onoj »čistoj«, tzv. apsolutnoj glazbi, koja nema neku određenu »radnju«, već se njezine ljepote kriju u glazbi samoj. Suvremeni život koji je izuzetno užurban svakako nema vremena za gubljenje i traži kraće forme, ali i one koje se lako nadovezuju na nešto poznato ili imaju napetu dramsku radnju.

Turizam kao grana ekonomije koja je na Cipru izuzetno važna može postati i dobar kulturni i glazbeni promotor, posebno ako ga se koristi kao moćan alat s potencijalom da tradicionalno neisplative oblike izvedbenih umjetnosti gurne u komercijalnu stvarnost. Također, u multikulturnom okruženju kakav je Cipar, u kojem se sudaraju Bliski istok, Mediteran, Afrika i zapadni civilizacijski krug, ali i u kojem postoje stalne društvene napetosti, dobrim planiranjem moguće je ostvariti dvostruki uspjeh: imati kvalitetan kulturni sadržaj i pritom možda i zaraditi. Hrvatska može dobro razumjeti turističke potencijale, ali je neosporna činjenica da se kao kulturni sadržaji često prodaju proizvodi slabije umjetničke vrijednosti, a tradicijska kultura, koja je inače jedan od najvećih kulturnih brendova neke zemlje, svodi se na prodaju pokojeg magneta za hladnjak. Možda pretjerujem, ali svakako potencijal glazbene tradicijske kulture ili one nadahnute tradicijom (orkestralne, zborske i druge klasične forme) nije dovoljno iskorišten. Nije to samo zato što se radi o kompleksnim produkcijama, već i zato što prosječan domaći građanin na takav tradicijski izričaj često gleda s određenim podsmjehom.

Globalna senzacija

Razgovarajući ovih dana s osobama na Cipru, gotovo da i nema onoga koji ne zna za Zorbu, glavnog junaka književnog djela autora Nikosa Kazantzakisa iz 1946. godine. No na spomen Zorbinog imena (koje na Cipru nosi i poznati veliki lanac pekarnica) ovdašnje stanovništvo odmah kaže jedno drugo ime: Mikis Theodorakis! Zanimljivo je da Theodorakis nije ni redatelj mnogo poznatijeg filma iz 1964. u kojem naslovnog junaka tumači Anthony Quinn, već je samo skladatelj filmske glazbe. Izlazeći iz okvira uspjeha filma, Theodorakis je ostvario globalnu senzaciju. S obzirom na tematiku nasilja, temperamenta, ali i optimizma kojim odiše ova priča, Zorba je ubrzo postao grčki nacionalni simbol borbe za slobodu s kojim se mogu identificirati mnogi, posebno ovdje na Cipru.

Suradnja sveučilišta Open University Cyprus s međunarodnim partnerima omogućila je zanimljivu produkciju »Zorbe« u gradu Limassolu u kojem, osim svih drugih, postoji i značajan turistički potencijal. Ne začuđuje stoga što je dvorana kazališta Pattihio s više od 700 mjesta bila izuzetno dobro popunjena. Posebno je zanimljivo što su se u publici mogli čuti razni svjetski jezici, što potvrđuje izvornu tezu da ovakvi kulturni proizvodi imaju svoju brojnu i široku publiku.

Sveučilište je za ovu prigodu imalo i orkestar grada Limassola s 21 članom, ali i zbor Brucknerchor iz Linza. Na početku programa gosti su se predstavili s nekoliko kraćih skladbi, gdje se odmah moglo vidjeti da se radi o zrelom zboru bogatog iskustva i urednog pjevačkog izričaja u klasičnom repertoaru i to sve pod ravnanjem Martina Zellera. Uslijedila je zatim i koncertna izvedba »Zorbe«, u kojoj se ostalim izvođačima priključio i ženski zbor Cantus Novus Feminae te glavni dirigent večeri Konstantinos Diminakis. Sigurno i čvrsto, uz vidljivo izuzetno dobro poznavanje partiture, maestro Diminakis vodio je izvedbu zahtjevnih taktova »Zorbe«, a veselje i užitak muziciranja mogli su se vidjeti na licima svih izvođača. Bolji poznavatelji ove glazbe znat će da se ne radi o nimalo lakoj fakturi, već o tehnički i ritmički zahtjevnim dionicama u kojima je lako »ispasti iz igre«. S druge strane, melodika skladbe je takva da se svaka turbulencija odmah čuje. No iz stavka u stavak publika je opušteno uživala, a nije uopće nedostajao ni scenski pokret, jer se plesni karakter mogao osjetiti u zraku.

Buzuki i sirtaki

U drugom dijelu koncerta izvođačima se priključila mlada solistica Marisa Anastasiadis, altistica zanimljive glasovne boje, koja u potpunosti odgovara izvedbenim zadatostima Theodorakisa. Međutim, popularnost posljednjeg stavka u kojem svira tradicijsko glazbalo buzuki i čuje se ples sirtaki ništa nije moglo nadmašiti. Gradacijom sve bržeg tempa polako se ugrijavala i atmosfera u dvorani koja je na kraju izvedbe bila potpuno uzavrela pa ponavljanje posljednjih glazbenih odsjeka očito nije bilo moguće zaobići. Izvođači su publiku nagradili ponavljanjem, a publika izvođače iskrenim pljeskom.

Treba doista čestitati svim izvođačima i organizatorima na izvrsno odrađenom poslu. Multikulturni projekti ovakvog tipa obično su prepuni kompromisa u kojima se ne ide u rizik tehnički zahtjevnih izvedbi, već se ideja nekog zajedništva ostvaruje više na deklarativnoj razini. Ovaj projekt, međutim, pokazao je da kompromise treba raditi svuda osim u kvaliteti glazbene izvedbe, ali i da se njima može ostvariti značajan kulturni doprinos. Međunarodna publika pokazala je da postoji interes za tradicijom nadahnutu klasičnu i orkestralnu glazbu pod uvjetom da je ona dobra i dobro izvedena.