Istraživanja na sceni

Frustracije kao preduvjet romantike: Nataša Govedić o nekoliko zagrebačkih premijera

Nataša Govedić

Tri recentne premijere, bez obzira na razlike u umjetničkoj kvaliteti, govore nam da kazalište staje na stranu frustracije i istraživanja stvarnih ljudskih ljubavnih problema. Kazalište ne odustaje od namjere da nas otrijezni od različitih »fantazija« o lakoj i bestežinskoj ljubavi, umjesto toga inzistirajući na nelaskavom iskustvu ljudske nespremnosti na intimnost



Najezda Valentinova ove je veljače ponovno zakratko protutnjala svjetskim tržištem crvenih ruža i bombonijera, zasuvši nas i retuširanim fotografijama zagrljenih parova u sutonu i dokumentarnim fotografijama nezaposlenih zaljubljenika koji odlaze iz Hrvatske, prteći svoje torbe na praktički svakom aerodromu. Nekoliko je predstava o tom neizvjesnom »stanju ljubavi danas« imalo potrebu ostaviti i trajniji kazališni komentar.


Krenimo od novootvorene komorne scene Teatra Exit u Gundulićevoj ulici i predstave »Dvoje« (1989.) Jima Cartwrighta (prijevod: Tomislav Kuzmanović), inače pomalo starinskog, koji je 2016. godine u Velikoj Britaniji doživio i izvedbeni nastavak pod nazivom »Dvoje, drugi put«. Cartwrightovo pisanje nastavka dramske uspješnice s jedne strane svjedoči o bulevarskoj popularnosti prvog komada, ali i o svijesti dramatičara da su se običaji i načini druženja u javnim gostionicama prilično promijenili u proteklim dekadama. Dok se u prvoj verziji Cartwrightove drame »Dvoje« prvenstveno razgovaralo, u drugoj se uglavnom pjevaju karaoke i čitaju poruke na mobitelima.


Redatelj Matko Raguž ni ovaj put nije angažirao dramaturga za rad na svojoj predstavi, tako da publika prati dvostruko odmaknute protagoniste: život puba prije gotovo trideset godina i život likova isključivo u engleskom kontekstu. Pred nama nisu siromašni kvartovski kafići domaćih gradova, nego izvana prepisana »kriška života« uigranog sjevernoengleskog bračnog para, koji već dugo vodi svoj mali pub, prkoseći zubu vremena i iskustvu osobnih tragedija. Okosnicu svake pojedine dramske priče čini neka vrsta ljubavne čežnje.


Kuća svih beskućnika




Pub je susretiše brojnih usamljenih gostiju/likova u izvedbi dvoje glumaca: Bojane Gregorić Vejzović i Dražena Čučeka, praćenih diskretnom glazbenom svirkom saksofanista Jakše Jordesa. Nitko od stalne klijentele Cartwrightove gradske pivnice ne može se pohvaliti dobitkom na ljubavnoj lutriji. Staričice jedva brinu za nepokretne muževe. Udovci u veseli pub dolaze razbiti monotoniju svog pretihog, samotnog doma. Kvartovski frajeri curu na spoju drže prikovanu za stol stalnim ispadima ljubomore i prijetnjama fizičkim nasiljem. Ljubavnice špijuniraju zakonite supruge. Lokalni plejboji ne znaju kome bi prvo polaskali, tako da zasipaju neuvjerljivim komplimentima svaku curu koja se čini slobodnom. A tu su i dame raskošnog volumena koje bi najradije izgubile svaki trag svojih nedovoljno snažnih i neglamuroznih muževa…


Tipična bilansa svijeta koji tvrdi da zaslužuje doživjeti Najveću Ljubavnu Priču Svih Vremena, ali samo pod uvjetom da ne mora zavoljeti i mane svojih konkretnih ljubavnih partnera. U tom smislu tekst izrazito sumnja u mogućnost ljubavi. Romansa je zamijenjena sigurnošću naručenog pića, sitnim žalopojkama i svađama, prigovorima i zabadanjima kao mrmoru šire ljudske grupe unutar zajedničke gostionice. Pub spaja likove na postojaniji način od mnogih privatnih stanova i ljubavnih veza. Ili, da parafraziramo pjesnika Philipa Larkina, pub je za mnoge ljude jedina zona gdje su sve čaše blistavo i besprijekorno čiste, pjena pive obećava u najmanju ruku rođenje Afrodite, a gostoprimstvo je plaćeno već i ako imaš za jedno piće. I sam prostor zagrebačke izvedbe s malim okruglim stolovima ispred publike i velikim šankom u prvom planu komorne pozornice evocira prostor kao »pribježište«, s kratkim ispovijedima i brzinskim promjenama perspektive likova.


Glumci Bojana Gregorić i Dražen Čuček vješto igraju galeriju od četrnaest likova, uživajući u čestim fizičkim transformacijama i mogućnostima emocionalne preobrazbe. Oboje su iznimno sposobni satiričari i oboje se trude biti što dokumentarniji, što vjerniji određenim tipovima fizionimija i ponašanja (frizurama, stilovima odijevanja, načinima hoda) – i oboje ovom predstavom dokazuju da im izvan njihovih matičnih kazališnih kuća treba prilika za rad na »teškim« ili bar izazovnim glumačkim materijalima. Oboje imaju potrebnu komediografsku brzinu, točnost i oko za socijalni detalj. Dapače, uvjerljiviji su u kratkim ulascima u različite »gorkoslatke« vinjete parova, negoli u nosivoj priči o samim vlasnicima gostionice.


Ta središnja drama njihova odnosa vezana je za pogibelj djeteta u prometnoj nesreći, o čemu par godinama nije u stanju razgovarati. To znači da je važan dio energije likova na sceni vezan za tišinu i izbjegavanje, koje su, međutim, redateljski podigrane ili izbrisane. Prenaglašeni su međusobno svađanje, jurnjava i ogovaranje. Scena je stalno zauzeta i promjenama kostima, ostajući na lakim notama društvene farse. Takav ritam ne dozvoljava da uđemo u bitno krhkiju unutarnju zonu međusobnog odnosa glavnog scenskog para, kojoj se tekst opetovano vraća, odnosno da se udubimo u odnos njihova zajedničkog bola i prešutne zarobljenosti u prošlosti. Opet se pokazuje da je umjetnički (kao i terapijski) najteže dodirnuti emocije koje skrivamo od samih sebe.


Čuček i Gregorić Vejzović na dobrom su tragu tragičke »zamrznutosti« svojih protagonista, ali ne dospijevaju osloboditi njihov puni potencijal. Zanimljivo je i da oboje glumaca zapravo mnogo više komunicira glasom i držanjem negoli licem i pogledom, zbog čega na tako maloj pozornici imamo dojam da su zatvoreniji no što je potrebno. Završetak predstave treba nas uvjeriti da ostaju zajedno jer se vole (tako barem kažu jedno drugome), ali utemeljeno je pretpostaviti da ostaju zajedno i zato što ih povezuje jedna mnogo tamnija ljubav, ona za umrlim djetetom, odnosno zajednička potreba da prorade tu bol.


I tu je upravo prostor drame koji ostaje neiskorišten: može li otvaranje stare rane pomoći da ona zacijeli? Mogu li se likovi prenuti iz dugotrajne traume time što o njoj po prvi put počnu razgovarati? Ova pitanja možda bi zahtijevala različite glumačke nadgradnje teksta, ali svakako bi ih valjalo postaviti i produbiti. Tim više što ljubavna intima nikada nije samo tinejdžersko naivno zaljubljivanje (i jednako tako brzinsko odljubljivanje), nego mnogo više slojevit i stalan emocionalni rad nad »provalijama« bliskosti onih parova koji traju kao parovi.


Ukleta kuća


Još jedan ulazak u prostor ljubavne žudnje likova poklanja nam i ekipa koprivničke predstave »Sjećanje vode« u znalačkoj režiji Franke Perković i produkciji Teatra Ludens. Nagrađivana britanska autorica Shelagh Stephenson i majstorska prevoditeljica Lara Hölbling Matković uvode nas u svojevrsno bdijenje nad umrlom majkom, s čijom se emocionalnom ostavštinom – nad otvorenim lijesom – suočavaju tri različito neispunjene odrasle kćeri. Na gostovanju koje je zagrebačka publika imala prilike vidjeti u kazalištu Gavella, tri sestre utjelovljuju Bojana Gregorić Vejzović, Iskra Jirsak i Ivana Krizmanić. Svaka od njih uspostavlja temeljitu »studiju slučaja« svoje junakinje, na originalan način produbljujući motivaciju likova.


Gregorić Vejzović (Mary) igra ženu koju je majka zbog konzervativnog morala (točnije rečeno društvenog licemjerja) prisilila da doslovce od sviju sakrije tinejdžersku trudnoću, odrekne se tek rođene bebe i posveti studiju medicine, dakle na vrlo joj je surov način »izbrisala pamćenje«, koje Mary uzaludno pokušava povratiti. Bojana Gregorić Vejzović naglašava duboku potrebu lika da stigne do pune istine o svom izgubljenom djetetu i da emocionalno izađe iz zatvora potiskivanja u koji ju je majka zaključala. Njene su utjehe humor i pragmatičnost, koje Gregorić Vejzović dojmljivom unutarnjom snagom diže na razinu vlastitog principa preživljavanja.


Ivana Krizmanić (Theresa) donosi na pozornicu jednako ranjenu heroinu ili drugu kći iste ledene majke, tijekom godina potpuno ispražnjenu od empatije, ali zato profesionalno posvećenu »terapeutskom« dućanu zdrave hrane i brizi za bolesnu majku tijekom majčinih posljednjih godina. Ova Theresina prisilna brižnost uz manjak emocionalnog uporišta u bilo kojoj osobi, počevši od majke, stvara izvana grubu i netaktičnu osobnost, no glumica Ivana Krizmanić uspijeva uloviti i Theresinu duboku potrebu za nježnošću.


Možemo čak reći i da je Krizmanić svojevrsni »Kralj Lear« ove predstave: izvana prepuna diktatorskih tendencija, iznutra pravo malo zaplakano dijete. Tu je i Iskra Jirsak kao najmlađa i promiskuitetna Catherine, najbliža klasičnoj dijagnozi graničnog poremećaja ličnosti i najmanje »zainteresirana« za išta izvan vlastite opsesivne matrice. Bez posla, bez novaca, bez prijatelja, bez partnera – čak i bez sestrinskog poštovanja, ova je sestra nadublje potonula u glib gubitaka.


Govoreći o ljubavi, Mary godinama sudjeluje u izvanbračnoj ljubavnoj aferi (njenog partnera odmjereno i s odličnim glumačkim osjećajem za preljubničko taktiziranje igra Goran Grgić), dakle njezin je eros povezuje s muškarcem koji također nešto pokušava očajnički zaboraviti: činjenicu da je oženjen i da ima djecu, premda to nikada nije želio. Theresa se, pak, udala preko oglasa i muž u njenom životu ima ulogu između dostavljača i zaposlenika, ali nikako ne bliskog sugovornika (igra ga Ivan Grčić). Muž je tu zato da očisti snijeg i pokupi robu za dućan, bez ikakve naznake da Theresa u njemu vidi išta više od potrčka.


O seksualnom svežderstvu i potpunom manjku samopoštovanja najmlađe Catherine već smo govorili. Pred nama su, dakle, tri ljubavne utopljenice odgojene u sredini u kojoj je njihova majka pristala na sve klišeje rigidnog patrijarhata: udala se, kuhala je, prala i rađala – pritom umirući od dosade nad previše stereotipnom ulogom »uzorne« supruge i majke. I ne samo to: pokušala je i svoje kćeri gurnuti u isti, ograničavajući klišej.


Optimistično čitanje drame otvara pogled na tri različite pobune ženskih likova. Mračnije tumačenje reklo bi da nijedna od osobnih revolucija mlađe ženske generacije nažalost nije uspjela. Slamanje ličnosti kroz koje su tri kćeri prošle kroz odnos s majkom utječe ne samo na to kako prolaze u svjetlu ljubavnih odnosa, nego i na to koliko ostaju međusobno udaljene, neprijateljske prema svijetu, nepovjerljive, uplašene, nepremostivo zatvorene mogućnostima ikakvih ljudskih približavanja.Upravo kroz istraživanje arheologije i arhitekture emocija, redateljica Franka Perković otvara publici bespoštedan pogled i na potrebu i na uskratu ljubavnog zajedništva u kontekstu narušene obiteljske privrženosti, pitajući nas iz prizora u prizor ne bi li bliskost trebala biti naš »cjeloživotni« i možda najvažniji projekt, ono oko čega se uistinu najviše trudimo, a ne ono što jednostavno smatramo bogomdanim ili zauvijek izgubljenim.

»Sjećanje vode« inzistira na tome da se prisnost mora nastaviti tražiti i graditi iz kakvog god konteksta da dolazimo. Drugim riječima, riječ je u predstavi koja na neizravan način pita koliko smo odgovorni za ono što smo od sebe napravili mimo roditeljske ostavštine. Jesmo li se zaista emancipirali od nasilja koje nas je pogađalo kad smo bili djeca? Ili ga samo ponavljamo i prenosimo dalje? Premda je riječ o produkcijski skromnoj predstavi, mislim da je prostudirana mnogo dublje od mnogih skupih naslova nacionalnih repretoarnih kuća. Zbog toga tragika, ali i terapeutska moć ove izvedbe ostaje gotovo opipljiva i dugo po završetku predstave.


Muška kuća


ZeKaeM-ova premijera »Ljudskog glasa« redatelja Bojana Đorđeva i dramaturga Gorana Ferčeca ima drugačiju ambiciju: pokazati nam nekoliko lica ženske histerije, pritom shvaćene vrlo konzervativno – kao »fatalna« ženska neispunjenost seksualnim užitkom. Prvi dio, prema predlošku Jeana Cocteaua, čini vapajni razgovor scenski umnoženog ženskog lika (ženskog kora) s nepristunim muškim partnerom, u situaciji sve uzrujanijeg prekida veze i finalno ženske prijetnje da će počiniti samoubojstvo ako se prekid zaista finalizira.


Drugi dio je studija histerične zaljubljenosti na primjeru teksta »I Love Dick« autorice Chris Kraus ili idealiziranje i proganjanje nepoznatog muškarca koji bi ponovno trebao biti univerzalni lijek za ženski osjećaj seksualne i ljubavne neispunjenosti. Naravno da se ta fantazija brzo raspada. I treći je tekst Paula B. Preciadoa, umjetnika koji je uspješno »pobjegao« iz ženskog roda i ženskog tijela, hormonskom terapijom postavši muškarac i »riješivši« se time svih problema ženske kulturne traume. Ako ti se ne sviđa biti žena, poručuje predstava, ništa lakše: uvijek možeš postati muškarac. Nije li to ionako povijesno i politički oduvijek prestižnija pozicija?!


ZKM-ove glumice sportski se nose s manjkom redateljeva užekazališnog znanja (prisiljene su deklamirati u spomeničkim pozama tijekom dvosatne izvedbe) i srčano se daju u scensko propovjedništvo najbanalnije vrste, što bismo od profesionalne ekipe u sastavu Barbare Prpić, Lucije Šerbedžije, Urše Raukar, Nataše Dorčić i Hrvojke Begović mogli i očekivati. Ove glumice već su nastupale pod vodstvom različitih redateljskih generala i nijednom ih još nismo vidjeli bespomoćne i autorski dezorijentirane.


Pritom način na koji se redateljsko-dramaturški i k tome muški tim nosi sa ženskim rodom u ovoj predstavi podsjeća na najgore šovinističke stereotipe. Žene su prikazane kao višestruko neuračunljive, a budući da se tu »ionako ništa ne može«, najbolje je da uzmu malo testosterona i pretvore se u muškarce. Zanimljivo je još nešto: strah tog dominantnog, muškog subjekta ili autorskog tima predstave od sve te ženske pretjerane emocionalnosti i romantičnosti. Ne samo strah. Panika. Već dugo nisam vidjela predstavu koja komunicira tako usplahirenu reakciju kad je u pitanju otvaranje prostora žudnje, što daleko nadilazi pitanje rodnosti i transrodnosti: predstava se na mnogo načina ruga i samoj ideji da bismo mogli željeti i dobiti uzvraćeni emocionalni intenzitet, umjesto toga stalno glorificirajući patnju. Drugim riječima, unatoč deklarativnoj temi, žudnja ove predstave izrazito je muška i izrazito mazohistička. Time dolazimo do problema kontrole ljudskih emocija unutar kapitalističke kulture, u kojoj se sve smije kupiti i prodati, sve je svime zamjenjivo, pa i rodovi, ali nikako se ne smije zastati i sagledati dubina potrebe da s nekim budemo i mimo pornografske razmjene trans/akcija.Seksualna sloboda koja je postala sloboda trgovanja i ženskim i muškim i androginim seksipilom možda nas je, stoga, zarobila u nove klišeje. Među njima mi se posebno opasnim čini tihi društveni imperativ »poželjnog« nevezivanja i »normalnog« promiskuiteta, zbog koji se mlade generacije više ne usuđuju pristati na odnos koji uključuje rizik osobnog otvaranja ili dulji ostanak u vezi. Seks je brži i površniji od razgovora, pa se doslovce tako i troši.

Rane koje ostavlja ovakav nemar prema vlastitom i tuđem unutarnjem svijetu pritom su veoma duboke. Predstava ih uopće ne imenuje niti ih otvara, nego završava kostimiranom zabavom ženskih tijela odjevenih u repate morske sirene, medvjediće, građevinske radnike i domine, dakle karnevalskom paradom kostima koji nespretno skrivaju svo ono nježno i osjetljivo ljudsko meso koje nosimo i živimo ispod maske. Tu definitivno nema mjesta ljubavi. Sav je prostor zauzeo narcizam male fetišističke opsesije. Jesmo li zbilja toliko ogrezli u pornotopiju?


Kuća ljubavnih strelica


U knjizi »Hard-core romansa« (Planetopija, Zagreb, 2016.) sociologinja Eva Illouz prati internetski, izdavački i filmski fenomen poznat pod nazivom »Pedeset nijansi sive«, pišući o razlozima popularnosti ove literarne i filmske trilogije, kao i o terapijskim profesijama koje već cijelo jedno stoljeće inzistiraju na tome da je seks univerzalni lijek za sve boljke, ali pritom stalno iznova bilježe razočaranje »pacijenata« uznapredovalom pornografskom ekonomijom. Otkad nije zabranjen, seks je naime sve manje uzbudljiv. Otkad se neštedimice troši u sve moguće reklamne svrhe, seks je banalan.


Otkad je prestao biti dio ekskluzivnog ljubavnog odnosa, seks je samo još jedna od sportskogimnastičkih aktivnosti. Možda smo, smatra Illouz, u posljednjih sto godina dobili lakši pristup orgazmu, ali smo izgubili »teže putove« ljudskog emocionalnog razgoljivanja, koji samim time mogu izdržati frustrirajuću prisnost ljubavnih odnosa.


Tri recentne premijere, bez obzira na razlike u umjetničkoj kvaliteti, govore nam da kazalište staje na stranu frustracije i istraživanja stvarnih ljudskih ljubavnih problema. Kazalište ne odustaje od namjere da nas otrijezni od različitih »fantazija« o lakoj i bestežinskoj ljubavi, umjesto toga inzistirajući na nelaskavom iskustvu ljudske nespremnosti na intimnost. U kazalištu je jasno ne samo da ljubavne strelice bole, nego i da moraju boljeti, jer ne postoji bezbolna bliskost, kao što ne postoji ni učenje lišeno frustracija.


Sve tri predstave pružaju nam mogućnost da licem u lice s glumcima radimo na našim stvarnim ljubavnim ograničenjima, umjesto da se pretvaramo kako će ona »magično nestati« čim se zaljubimo u »dovoljno idealnu« osobu. Sve tri predstave dosta nam govore i o tome da potraga za ljubavlju kao iskustvom dubokog međusobnog prihvaćanja nije nešto što pripada kičeraju Valentinova, još manje pratećoj industriji kozmetičkih i modnih preparata »za seksi provode«, nego čini neuništivu jezgru našeg bivanja s ljudima na svijetu. Riječima Chris Kraus: »Ljubav i seks izazivaju u nama duboke promjene, ali žudnja sama po sebi nije nikakav manjak.


Žudnja je višak energije, koja se pod našom kožom osjeća uistinu klaustrofobično«. Kako god okrenemo, ostat ćemo biovrsta sklona ekstremnoj romantici. Nigdje to nije jasnije rastvoreno pogledu gledatelja negoli u umjetnosti kazališta – moramo govoriti o najdubljim frustracijama ako želimo kročiti stazom najdubljeg užitka.