Aktivistička agenda u slučaju predstave »Inkubator« Olivera Frljića i ljubljanskog SMG-a u potpunosti je jasna i opravdana: genocidno nasilje izraelske vojske prema palestinskim civilima, posebno djeci, bolesnima i medicinskom osoblju smještenima u palestinskoj bolnici Al-Shifa. Riječ je o povijesnim činjenicama izraelske ratne opsade i zatim destrukcije najveće palestinske bolnice, koji je dokumentiran u svjetskim medijima pod nazivom »Opsada bolnice Al-Shifa« (od 11. do 24. 11. 2023. godine te od 18. 3. do 2. 4. 2024. godine). Iako se nikada nije dokazalo da je u navedenoj bolnici bilo ikakvih prijetnji izraelskoj vojnoj ili civilnoj sigurnosti, čime se lažno opravdavala izraelska agresija (neopravdiva čak i da je doista bolnica bila »tajno središte« Hamasa, a kamoli u situaciji kad se za to nikada nisu pronašli dokazi), Al-Shifa je u dva navrata bila izložena svim vrstama brutalnog sistemskog ratnog razaranja.

Na temelju svjedočanstava o umrlima i ubijenima u bolnici, Međunarodni sud pravde (ICJ) optužio je Izrael za genocid. Izraelskoj državi je naloženo da zaustavi genocidna djela i poduzme mjere kako bi zajamčili pružanje medicinske i humanitarne pomoći civilima u Gazi, što se do danas nije dogodilo. No, u prosincu ove godine ispod razrušene bolnice pronađena je masovna grobnica ubijenih Palestinaca (kako pacijenata, tako i zdravstvenog osoblja). U području pravne zaštite temeljnih civilizacijskih vrijednosti, za što sasvim sigurno nemamo dostatno snažne međunarodne institucije, destrukcija palestinske bolnice Al-Shifa (za koju su se javno zalagali i mnogi aktivni izraelski liječnici, ne samo vojska), zaista predstavlja jedno od najokrutnijih lica suvremene izraelske države.

Novi žanr

Frljić otvara predstavu vodviljskim tonom osobnih svjedočanstava glumaca kako su došli na svijet: s koliko kilograma, prirodnim porođajem ili carskim rezom, bez pupčane vrpce oko vrata ili s porođajnim komplikacijama. Odmah nakon toga prelazimo na palestinsko prizorište s inkubatorima u zvučnom okolišu snajpera i granatiranja. Dio smo bolnice Al-Shifa u kojoj nema struje, zbog čega dojenčad (lutke) u inkubatorima polako umiru. Kao civilizacija, nemamo jezik za situacije ovako ekstremnog nasilja. Zbog toga predstava prelazi na ultrafarsu: pripovijedanje antipalestinskih viceva. »Znaš zašto ne možeš koristiti palestinski zahod? Jer je okupiran.« »Gdje Palestinci ljetuju? U kampu.« »Koja je razlika između Palestinca i luka? Ljudi plaču kad režu luk.« Eskalaciju viceva prati mahniti smijeh jedne od glumica. Smijeh koji je uznemirujuće glasan, nezaustavljiv, nametljiv, okrutan. Nitko u publici se ne smije. Jedan gledatelj napušta kazalište, nakon što je doviknuo glumici: »Prestani već jednom.« Sljedeći prizor otkriva bolnicu u koju prodire izraelska vojska. Svaki zvuk fotoaparata koji snima egzekucije unutar Al-Shife popraćen je zvukom pucnja. Ubijaju se ne samo liječnici i pacijenti, nego i novinari. Jednako bezdušno.

Glumci potom prelaze na »nonšalantnu« raspravu kako je u trgovini taocima koja prati ratna događanja u Palestini devalvirao život Palestinaca. U početku, šezdesetih godina prošlog stoljeća, jednog palestinskog taoca moglo se zamijeniti za jednog izraelskog. Danas se za jednog Izraelca traži 1.027 Palestinaca. Opet ultrafarsa: pokušajmo to prikazati mesom. Tu je mali kulinarski šou program: ako se ravnamo prema prosječnoj ljudskoj težini, 73 grama mesa je vrijednost današnjeg Palestinca u očima Izraela. Meso se priprema na laganoj vatri, kanibalska gozba, varijacija Shakespeareova »Tita Andronika« ili Senekina »Tijesta«. »Govedina nikad ne može biti previše sirova, kao ni naša predstava«, sardonično poručuju glumci. Treći dio predstave otvara scenu licemjerja ideologijskih jezika: kolege, zašto ne štrajkate glađu za Ukrajinu, a štrajkate za Palestinu? Je li vaša empatija »selektivna«? Jesu li svi koji odbijaju normalizirati izraelsko ratno nasilje prema Palestincima antisemiti (inače i Palestinci i Izraelci su semiti, pa je i s te strane odrednica apsurdna) ili židovska cionistička država samo koristi alibi holokausta za vlastitu genocidnu politiku?

Opet se vraćamo temi bolnica: 90 posto presađenih organa u Izraelu dobiveno je od Palestinaca. U Gazi nema bolnica gdje bi se presađivali organi, nema čak ni temeljne kirurške opreme, lijekova, često ni struje. U zamišljenom razgovoru dvoje dojenčadi u bolničkom inkubatoru, jednog po imenu Edward Said (slavni palestinsko-američki teoretičar postkolonijalizma) i drugog po imenu Hannah Arendt (kritičke filozofkinje nacističkog genocida), pada prijedlog da se organizira suđenje izraelskom premijeru Netanyahuu. Dokazani su mu zločini protiv čovječnosti i zatraženo je njegovo hapšenje. Sve europske države, međutim, javno se ograđuju od provedbe ove odluke. Netanyahu je pravno nedodirljiv, što je ustvari najveći apsurd suvremenog svijeta. Nakon polaganog gašenja svjetla nad »nevinim« Netanyahuom, u dubini pozornice svjetluca natpis »Semantic disobedience« (»Značenjska neposlušnost«).

Dramaturgija činjenica

Glumački tim (Lina Akif, Daša Doberšek, Klemen Kovačič, Draga Potočnjak, Matej Recer, Blaž Šef, Vito Weis) vodi nas kroz predstavu lažnom lakoćom i hinjenom bezbrižnošću, kao da gledamo neki od popularnih sit-coma. Sudar informacija koje se iznose i »nepodnošljive lakoće« glumačke igre stvara tjeskobu, u kojoj publika postaje »čitav svijet« kojemu nikakav ratni zločin više ne predstavlja problem. Usput budi rečeno, trend drastičnog porasta ratnog razaranja bolnica ne samo u Palestini, nego i u Kongu, Etiopiji, Ukrajini, Sudanu, Afganistanu i Pakistanu bilježe mnogi službeni dokumenti Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), pri čemu je samo u Gazi tijekom posljednjih pet godina izraelska ratna mašina uništila 32 od 36 bolnica (dakle 89 posto zdravstvenih ustanova), a preostali kapaciteti samo su djelomično funkcionalni. Izraelski napadi na bolnice u Gazi uključuju tešku vojnu artiljeriju, granatiranje, opstrukciju vode, struje i medicinske opreme, obustavu dotoka lijekova, razaranje medicinskih vozila, izgladnjivanje osoblja i pacijenata, ucjenjivanje i psihofizičko maltretiranje osoblja i pacijenata itd. Ne trebamo se čuditi. U Hrvatskoj je u jesen 1991. godine Opća bolnica Vukovar doživjela svakodnevno sedam stotina granata, prije nego što su njezini pacijenti i liječnici odvedeni u smjeru likvidacija ili logora (najveći broj civilnog vukovarskog stanovništa svih nacionalnosti zatečen u bolnici ubijen je u srpskom logoru Ovčara).

Što se tiče »Inkubatora«, redateljska odluka pala je na gole činjenice iznošenja stvarne povijesti bolničke opsade Al-Shife. Jesu li činjenice dovoljno moćne da preokrenu povijesnu nepravdu, drugo je pitanje. Bolnica je u svakom slučaju istinski sveti prostor, temelj ljudskosti, nevezano za identitarne politike, ratove, ideologijska vrednovanja. Budistički samostani prvi su u povijesti u četvrtom stoljeću prije Krista uveli zajedničke bolnice, kao dio svoje podjednako medicinske i spiritualne prakse, s temeljnim načelom da je briga o bolesnima zavjet ljudskosti koji se ni u kojim okolnostima ne smije prekršiti. Ovo pravilo vrijedi do danas. Frljićeva predstava nije u ZKM-u dobila ovacije »samo« zato što je progovorila o genocidu u Palestini, nego i zato što je stavila fokus na neuništivo, temeljno ljudsko pravo pružanja i primanja medicinske pomoći. Osobno, čitavu sam izvedbu doživjela kao namjernu kritiku najproblematičnije emocije suvremenog svijeta, ravnodušnosti. »Inkubator« je i predstava koja ulazi u opipljivi užas nad svime što se trenutno događa u ratnim područjima, o čemu ne želi ni u kojem trenutku govoriti sentimentalno. Njezina analitička hladnoća je sublimirani bijes. Možda bi više postigla kanalima empatije. Jer empatija je teža i dublja emocija od ljutnje. Iz kazališne perspektive, možda će biti izglednija kad se ultrafarsa rata skrši na svojim vlastitim (auto)destruktivnostima. Onda ćemo vjerojatno moći oplakati gubitke.