Festival svjetskog kazališta od 13. do 27. rujna u svom 22. izdanju dovodi na zagrebačke pozornice relevantne predstave suvremene europske scene, a otvara ga “Lacrima”, koja kroz priču o nastanku vjenčanice za englesku princezu prikazuje apsurd i nepravde današnjeg svijeta.

Predstava Théâtrea national de Strasbourg, koja u Zagreb dolazi nakon Avignona, Pariza, Münchena, Lausanne, Londona, Beča, Tokyja i Montreala, prikazuje drugu stranu glamura, putovanje jednog odjevnog predmeta od pariške kuće visoke mode preko radionica za vezenje u Mumbaiju do onih za izradu čipke u francuskom Alençonu.

„Redateljica i autorica predstave Caroline Guiela Nguyen jedno je od najvećih otkrića suvremenog kazališta, a da je Lacrima ustinu ‘vruća’ predstava govori i da će se uskoro izvesti u londonskom Barbicanu”, rekao je u ponedjeljak na konferenciji za novinare Ivica Buljan, koji je s Dubravkom Vrgoč umjetnički ravnatelj Festivala.

Po njegovim riječima, redateljica, koja je i sociologinja, pripada grupi francuskih umjetnika koji temama pristupaju istraživački, pa i u ovoj predstavi govori o vojsci radnika koji sudjeluju u izradi vjenčanice, radnim satima, boli i patnji.

„Predstava po svojoj strukturi pripada suvremenom teatru koji je izrazito kritičan, ali se političkom i društvenom stvarnošću ne bavi na didaktičnoj razini već, kada vidimo od kakvih je apsurda i nepravdi sastavljen suvremeni svijet, publici nudi mnoštvo emocija i katarzu”, ustvrdio je.

Izvest će se 13. i 14. rujna u Zagrebačkom kazalištu mladih kao središnji festivalski događaj, a nakon nje, 20. rujna u Gradskom kazalištu Gavella izvest će se predstava “Sans Tambour” u kojoj redatelj Samuel Achache spaja Schumannovu glazbu, arhitekturu i raspad identiteta.

Kroz priču o iznenadnom urušavanju kuće i ljudi koji u njoj žive predstava se bavi temama sloma i ponovnog rađanja, s glumcima i glazbenicima u obliku slika koje prolaze kroz više epoha, od današnjice do kamenog doba, prikazujući „isječke života“ stanara.

Buljan kaže kako nas ta predstava uvodi u teatar kakav poznajemo kod francuskih autora, jednu vrstu glazbeno-scenografske radosti.

Predstave različite po poetici, slične po osobnim ispovijestima

Za 23. rujna u Gradskom satiričkom kazalištu Kerempuh najavljena je predstava “Héritage” belgijskog autora Cédrica Eeckhout, koji sa svojom majkom Jo Libertiaux kroz humor, emocije i nježnost na pozornici rekonstruira ono neizgovoreno u njihovom odnosu i obiteljskoj povijesti.

Po Buljanovim riječima, ta predstava „intimistički biser u programu Festivala”, donosi na pozornicu intimni zagrljaj majke i sina koji dijele isprepletene priče, istražuju povijest svoje obitelji, vlastitih nesporazuma, ali i ljubavi

Pippo Delbono, čest gost Festivala svjetskog kazališta, dolazi s predstavom “Il Risveglio”, koja će se izvesti 27. rujna u Gradskom kazalištu Gavella kao „poetski i fizički ritual nastao iz meditacije o ratu, gubitku i dostojanstvu.”

„Ova predstava nije reakcija samo na trenutke rata, nego i na vrijeme covida kada je svijet stao, a Pippo je htio pokazati kako izgleda svijet kada se mora krenuti dalje što u njegovom slučaju nije depresija nego veselje”, rekla je Dubravka Vrgoč.

„On se referira na život, ali i na smrt, odaje počast svom Bobòu, svom velikom glumcu i suradniku koji je preminuo 2019., a koji će se u predstavi pojaviti na filmskom platnu”, dodala je.

Vrgoč kaže da su ovogodišnje predstave po senzibilitetu, poetici i estetici prilično različite, a slične po tome što su osobne ispovijesti autora, njihovo gotovo emocionalno upisivanje u kontekst suvremenog teatra koji se, ocijenila je, posljednjih godina u Europi svodi na stabilne repertoarne naslove, sve manje uzbuđenja, velikih predstava, važnih iskoraka i hrabrosti da teatar odgovori na vrijeme u kojemu smo svakodnevno suočeni s katastrofama.

Napomenuvši kako je ove godine Festival utočište i sklonište od takve stvarnosti, Vrgoč je podsjetila na njegove početke 2003., “neposredno nakon traumatičnih devedesetih kada je hrvatsko kazalište zbog ratne situacije bilo prilično izolirano, pa nije bilo mogućnosti vidjeti što se događa u svijetu i Europi, niti su Europa i svijet znali što se događa ovdje.”

„U protekle 22 godine doveli smo sedamdesetak doista najvažnijih redatelja, kazališta i kazališnih umjetnika koji su ispisivali povijest suvremenog svjetskog teatra na početku 21. stoljeća, bila je to cijela plejada redatelja i umjetnika koji su na određeni način i nadahnjivali hrvatske umjetnike, ali i omogućio zagrebačkoj publici da se ne osjeća provincijalno”, dodala je.