Slobodno sam vrijeme posvećivala poeziji. Osim recitala po školama, odlazila sam na festivale, simpozije – redovito sam govorila poeziju na Danima hvarskog teatra, Čakavskom saboru u Žminju, u Puli, po otocima..., riječi su glumice koja je tijekom pet desetljeća za svoj rad dobila preko 30 nagrada
U obrazloženju Nagrade za životno djelo Hrvatskog društva dramskih umjetnika, ovogodišnju dobitnicu Editu Karađole opisuje se kao »samozatajnu heroinu hrvatskog glumišta«. Poznavajući ju desetljećima, tvrdim da pridjev »samozatajan« – nikome ne pristaje bolje!
Ona je umjetnica koja se nikada nije borila za uloge, a one su je ipak pronalazile – tijekom pet desetljeća glumačke karijere odigrala je više od 150 uloga. Velikih i malih, ponirući u njih svim svojim bićem. Paralelno s kazališnom igrom, njegovala je jedan u nas sasvim zanemaren vid glumačke aktivnosti – čitanje poezije, i u tome je dosegla savršenstvo. Govorila je poeziju učenicima, akademicima, sveučilišnim profesorima, otkrivajući im ljepotu jezika i pjesničkog govora…
Od Imotskog do Zagreba
– Rođena sam u Imotskom, ali ga nikada nisam upoznala – kaže Edita Karađole, objašnjavajući kako je ubrzo nakon rođenja napustila rodno mjesto i do treće godine živjela na Korčuli, a onda je – nakon smrti oca – s majčinom sestrom otišla u Zagreb:
– Teta Meri i njena blizanka bile su starije sestre moje mame. Dolazile su ljeti na Korčulu i ja sam ih dobro poznavala. Kad je mama ostala udovica s dvije kćeri, teta Meri je predložila da me odvede nakratko u Zagreb, dok se mama ne snađe. A onda je zaratilo i tako sam ostala s tetom. S vremenom sam počela u Zagrebu ići i u školu, pa je nekako bilo prirodno da tako nastavim i nakon rata. Život je išao dalje, a da me do danas nije odveo u Imotski.
Dakle, Zagreb je Vaš grad.
– Zagreb, ali još više Rijeka. Zagreb je bio dobra priprema, pohađala sam klasičnu gimnaziju, pa Akademiju, ali u Rijeci sam prošla pravu, životnu školu koja me učinila glumicom kakva jesam.
U kojoj je mjeri teta utjecala na Vaš život?
– Teta je imala veliki utjecaj na mene. Bila je vedra, ali stroga osoba, naučila me puno stihova i raznih pjesmica, a vodila me i redovito u teatar. S obzirom na okolnosti u kojima je mama živjela, mislim da je Zagreb bio bolja solucija za mene. Naravno, imala sam kao dijete svoje probleme i pitanja, ali mislim da je mami bilo teže. Ona je patila zamnom, a opet je voljela i svoju sestru koja je stalno govorila: »Nemoj mi ju uzeti«! Da sam živjela s mamom, tko zna kojim putem bi me život odveo…
Bili ste odlična učenica Klasične gimnazije u Zagrebu. Je li ta škola bila tetin izbor?
Kemija je budućnost
Zašto ste upisali studij kemije?
– Čitavo ljeto nakon mature spremala sam se za Akademiju, ali su mi svi govorili da je kemija – budućnost! Tako sam umjesto Akademije, upisala kemiju na Tehničkom fakultetu. Krenula sam na predavanja, položila ispite nakon prvog semestra, došlo je proljeće, sve zazelenilo, a ja svakog dana, pored Akademije, odlazim u laboratorij na vježbe… Zapitala sam se: »Zar ću ovo raditi cijelog života«? Najesen sam upisala glumu.
Kako ste se spremali za prijamni?
– Sama sam radila na nekim tekstovima kao i na »Baladama Petrice Kerempuha«, a onda zamolila Mladena Šermenta da me posluša. Na prijamnom je bio i prof. Branko Gavella. Začudio se da sam pripremila kajkavsku baladu budući da je imao domaćicu s prezimenom Karađole iz Šibenika, pa je računao da sam i ja Dalmatinka.
Tijekom proteklih pet desetljeća Edita Karađole osvojila je tridesetak nagrada i priznanja, diploma i povelja. Od prve, koju je 1965. dobila za svoju Violu u Mostaru, preko niza priznanja za svoje recitale, najvažnije nagrade uslijedile su za glumačka ostvarenja u HKD Teatru – za Marthu u predstavi »Tko se boji Virginije Woolf« (1994); za Gospođu Martin u »Ćelavoj pjevačici« (2005); za Učiteljicu u »Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj« nagrađena je tri puta – na Međunarodnom festivalu malih scena, na »Marulićevim danima« i na Danima smijeha (2006), a višetruko su nagrađivana i njena ostvarenja u predstavama Hrvatske drame Ivana pl Zajca i u koprodukcijama s HKD Teatrom – 1996. godine dobila je »Zlatni smijeh« za ulogu Lady Croom u »Arkadiji«; za Rosaliju u »Filumeni Marturano« dobila je nagradu »Zlata Nikolić« i Nagradu hrvatskog glumišta (2004), za ulogu Čarobnice u »Životu lude« nagrađena je na MFMS i nagradom »Zlata Nikolić« (2011), Nagradu MFMS i Teatar Festa »Petar Kočić« dobila je za ulogu Majke u predstavi »Dabogda te majka rodila« (2013), Nagrada grada Rijeke za vrhunska glumačka ostvarenja dodijeljena joj je 1996. godine, a Nagrada hrvatskog glumišta za životno djelo dolazi kao kruna jedne duge i uspješne karijere.
Po čemu pamtite Akademiju i prof. Branka Gavellu?
– Imali smo divne profesore – Kosta Spaić, Dino Radojević, Vlado Habunek, a na prvoj godini u nezaboravnom su mi sjećanju ostali Drago Krča i Bobi Marotti. Prof. Gavella nas je nadzirao i radio na govoru. On je osobno »frfljao« ali je čuo fantastično i nije bilo šanse da nešto »zabašurimo«. Dolazio je pred ispite i kada bi počeo lupkati štapom o pod – znali smo da smo dosadni.
Riječki mir
S Akademije ste nakon diplome došli u Rijeku.
– U Rijeci sam srela Marottija, koji mi je rekao: »Bravo, sad će ovi u Zagrebu vidjeti kakva ste vi glumica!« A ja sam mislila da me tješi. Čovjek je u pravilu strog prema sebi i najteže je tu naći pravu mjeru. Držala sam se one Goetheove: »Tko se trudi i nastoji, toga možemo spasiti…«
U Rijeci se u tom prvom periodu niste zadržali više od tri mjeseca – vratili ste se u Zagreb, u ansambl ZeKaeM-a, a potom ste igrali u Mostarskom teatru, pa se zajedno sa suprugom Nenadom Šegvićem – trajno vratili u Rijeku.
– Rijeka je bila dobra za nas – tu smo imali svoj mir u kojem smo mogli sazrijevati. Veliki grad poput Zagreba ima vibracije koje iscrpljuju i treba se u njima snaći. Za naš posao važno je imati mir i moći upravljati energijom. I Pasternak je govorio: »Čim se maknem iz centra, steknem svoj mir…«
U prvih desetak godina u Rijeci igrala sam djevojčice, djevojke, od važnijih uloga bila sam Honey u »Virginiji Woolf«, zatim Danica u »Ožalošćenoj porodici«, tuberkulozna djevojčica u predstavi »Plug i zvijezde«, Anica u »Ekvinociju«, Viola u »Na tri kralja«… Bila sam Viola i u Mostaru, u obje predstave partner mi je bio Nenad.
U tih desetak prvih godina igrala sam mnogo malih uloga, pa onda jednu značajnu, pa opet tako… četiri-pet premijera svake sezone. A sve su uloge bile ozbiljno intonirane, tako da sam iznenadila i publiku i kolege, kad sam 1978. godine zaigrala u komediji »Protekcija«!
– Radilo se tih godina u kazalištu mnogo, ali ja nisam imala onako buran tempo kao Nenad. On je igrao u svakoj premijeri, glavnu ulogu. Meni je odgovarao mirniji tempo, mogla sam se posvetiti djetetu.
Govoriti poeziju
Sredinom sedamdesetih godina počeli ste sa suprugom putovati svijetom.
– Bili smo siromašni, ali smo štedjeli za putovanja… I ako u nekom gradu nismo otišli u kazalište, kao da tamo nismo ni bili! Svašta se nauči obilazeći teatre u drugim zemljama, na stranim jezicima… Kao i kod nas. Redovito smo svakoga ljeta odlazili u Dubrovnik – Nenad je bio direktor Hrvatske drame, ali smo u Dubrovnik i na Splitsko ljeto uvijek odlazili o svom trošku. Bili smo znatiželjni, a kazalište je bilo duhovna potreba. Kao dobra knjiga. I danas je tako.
Kroz godine koje su slijedile zaredale su lijepe uloge, a Vaš suprug Nenad Šegvić, tada direktor Hrvatske drame, tih je godina pokrenuo i malu scenu u kazališnom foyeru.
– Igrala sam u vrlo uspješnim i nagrađivanim Genetovim »Sluškinjama« na maloj sceni te u naslovima »Balerina«, »Sastanak na vrhu«, »Kamov«, »Istarska korablja«, »Zabulon«, »Čehov je Tolstoju rekao zbogom«. A na velikoj sceni u predstavama »Pasquelia«, »Idealni muž«, »Don Juan«, »San zimske noći«…
Bile su to sve redom lijepe karakterne uloge, nikad ljubavnice. I to mi je bilo drago. Kao što nisam voljela jesti na sceni, tako nisam voljela biti dio ljubavnih prizora na pozornici. Nisam sebe doživljavala tako, smatrala sam da nisam dovoljno lijepa – tanke žene nisu bile u modi…
Ali nisam patila zbog toga! Slobodno sam vrijeme posvećivala poeziji. Osim recitala po školama, odlazila sam na festivale, simpozije – redovito sam govorila poeziju na Danima hvarskog teatra, Čakavskom saboru u Žminju, u Puli, po otocima…
Govorila sam dva recitala – jedan je bio »Garoful mladosti« – prema naslovu jedne pjesme Zvana Črnje, a drugi je recital činilo pet poema: vlastiti izbor iz Marulićeve »Judite«, »Majka Margerita« Jurja Barakovića i »Jejupka« Mikše Pelegrinovića, a tim starim poemama dodala sam dvije suvremene – »Sonata za staro groblje na Sustipanu« Tonča Petrasova Marovića i »Sik kosira« Milana Rakovca – cijela povijest Istre, na porečkoj čakavštini. S tih pet poema obišla sam sve festivale u zemlji – od festivala monodrame u Zemunu, preko »Gavellinih večeri«, do Splitskog ljeta i Slavističke škole u Dubrovniku.
Preokret u HKD Teatru
Te 1993. godine Nenad Šegvić je osnovao HKD Teatar – iz poezije ste ušli u realističnu glumu, došli na ono »komorno« o čemu je govorio prof. Gavella. I pokazali svoje novo glumačko lice!
– Sve do tada, desetljećima, bilo je samo skupljanje, a onda je krenulo. Paralelno sam igrala u »Zajcu« i HKD Teatru. Nakon »Virginije Woolf« u kojoj sam igrala Marthu, u HKD-u su zaredale uloge u predstavama »Ćelava pjevačica«, »Woyzeck«, »Garderobijer«, »Sekretarice«, »Razgovori nakon pogreba«, »Glorija«, »Umjetnička akcija«, »Ifigenija u Aulidi«, »Pet vrsta tišine«, »Kvartet«, »Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj«, »Mačka na vrućem limenom krovu«, »Ujak Vanja«, »Menažerija«, »Metak za sve« te dvije kopordukcije HKD Teatra i HNK-a Ivana pl. Zajca – »Život lude« i »Dabogda te majka rodila«.
HKD Teatar bio je zaista preokret u mom životu. U komornom teatru imate sasvim drugačiji odnos s publikom, ona je uključena u igru, a blizina traži drugačije ponašanje glumca – treba biti sasvim iskren, što je meni jako odgovaralo, a prof. Gavella je to zaista primijetio još na Akademiji.
Ali značajne uloge su zaredale i u »Zajcu« tih devedesetih godina.
Igrala sam lijepe uloge u predstavama »Priče iz Bečke šume«, »Plastične kamelije« i »Arkadija«, pa u »Duhima«, »Gloriji«, »Posljednjoj karici«. U mirovinu sam otišla s ulogom u »Ženidbi«, ali sam nakon toga odigrala neke od značajnih uloga, i to u predstavama »Karolina Riječka«, »Filumena Marturano«, »Krvavi svatovi«, »Mirisi, zlato i tamjan«. Da, ovo desetljeće mi je donijelo mnogo zadovoljstva na sceni.
Kao i široku popularnost, zahvaljujući TV sapunici »Larin izbor« i ulozi bake Cvitke!
– Kad god su me zvali na snimanje – bilo televizijske serije ili filma – bila sam sretna, a još sretnija kad me ne bi angažirali. Bojala sam se novih izazova, drugačijeg posla (i to je prof. Gavella prepoznao na Akademiji).
No, kad su me pozvali u »Larin izbor« nisam imala tremu jer su mi rekli da će to biti mala uloga, u početku, ali da će kasnije prerasti u veliku. Smatrala sam da su samo pristojni, da se ne uvrijedim što me zovu za malu ulogu, i otišla na probno snimanje. U siječnju smo snimili pilot epizodu, a u lipnju je počelo snimanje serije i trajalo dvije godine!
Jako mi se dopao tempo kojim se radi na setu – u toj brzini ljudi su vrlo solidarni – nema vremena za tračeve i ogovaranja. Upoznala sam mnogo divnih, marljivih ljudi, a zavoljela me i široka publika. Baka Cvitka je bila lijepo napisana, dobra uloga i zaista sam uživala. Publika mi je često znala reći da su me u seriji jako postarali, ali ja mislim da je to »pravo stanje stvari«! Ne marim. Volim svoj posao i volim što traje!
