Dubravka Vrgoč preuzela je dužnost intendantice riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca početkom 2025. Danas, godinu dana nakon, riječko je kazalište financijski konsolidirano, ansambl ojačan, a gledalište ponovno puno. Dramaturginja po obrazovanju, profesionalni je put započela kao kazališna kritičarka, a potom oblikovala repertoare i estetiku institucija koje je vodila. Deset godina bila je ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, nakon toga preuzima vodstvo Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, suosnivačica je i Festivala svjetskog kazališta, projekta koji je domaćoj publici doveo najrelevantnija imena europske i svjetske scene. Usavršavala se u Londonu i New Yorku, bila predsjednica Europske kazališne konvencije te kontinuirano djeluje na povezivanju hrvatskog teatra s međunarodnim kontekstom.

IZNIMNO MOTIVIRANA

U Rijeci ste proveli prvih godinu dana, vratili ste publiku u kazalište, otplatili dugove prethodnika i ojačali dramski ansambl. Kako vam je sve to pošlo za rukom u relativno kratkom vremenu?

– U Rijeku sam došla iznimno motivirana sa željom da istražim grad i njegov odnos prema teatru, da teatar učinim pristupačnim gradu, i obrnuto – grad teatru i da uspostavim što snažniju vezu između građana i njihova kazališta. Otvoriti takvu priču je uvijek iznimno uzbudljivo, a posebno kada je riječ o upoznavanju jer sam ja u Rijeci tada bila netko »drugi«, netko tko je tek došao. S druge strane, poznata mi je situacija »kazališta s problemima«. U kronološkom nizu moje osobne biografije riječko je kazalište treće kazalište u kojem sam se suočila sa sličnim izazovima, stoga mi je mnogo toga već unaprijed bilo poznato, znala sam na koji način treba problemima pristupiti i pokušati ih u što kraćem roku otkloniti. Nije bilo lako, mnogo je prepreka bilo na putu, različitih otpora, izostanka potpore, nerealnih očekivanja… Nisam poznata po tome da odustajem, ne mogu me obeshrabriti usputni gubitci ili onaj folklor koji nam je na žalost itekako blizak u tuđoj potrebi da te zaustave u tvojim vizijama koje su u procesu ostvarenja često krhke, ali ih se nikako i nikada ne smiješ odreći. U konačnici, iznimno sam zadovoljna da se u kratkom vremenu mnogo toga posložilo i da sam uspjela ono što sam željela, otvoriti riječko kazalište cijelom gradu i učiniti ga vidljivijim u lokalnom, pa i u europskom kontekstu.

Prošli je tjedan bio prilično intenzivan, obilježena je 120. obljetnica rođenja Borisa Papandopula, održana je dramska premijera »Balkanski špijun«. Koliko ste zadovoljni izvedbama i reakcijama publike?

– Svaki je tjedan kod nas prilično intenzivan. Posljednja je premijera, ona »Malog princa«, bila 13. veljače, a dva tjedna nakon toga već je bila premijera »Balkanskog špijuna«. U međuvremenu imali smo i festival posvećen jednom od najvećih hrvatskih kompozitora i dirigenata Borisu Papandopulu koji je po mnogočemu zadužio Rijeku, a i naše kazalište, gdje je u dva mandata bio ravnateljem Opere. Na dan njegova rođenja 25. veljače izveli smo koncert pod nazivom »Simfonijski Papandopulo« sa solistima, uvaženim glazbenicima Goranom Končarom i Goranom Filpecom. Već sljedeći tjedan na programu je bio koncert iznenađenja uz Dan žena pod nazivom »Volim žene« koji su organizirali Ivana Mazurkijević i Damir Martinović Mrle, a samo dva dana kasnije održana je riječka premijera koprodukcije Talijanske drame s Theatrom Abbey iz Dublina i Teatrom Stabile Veneto, predstave s kojom je riječko kazalište sudjelovalo u kulturnom programu zimske olimpijade Milano/Cortina. Što se tiče »Balkanskog špijuna« očekivala sam različite reakcije gledatelja, od onih kojima će ovaj teatarski eksperiment biti iznimno uzbudljiv, do onih koji će biti zbunjeni, jer takav pristup još nisu u teatru vidjeli.

REPRESIJA U NAMA

Zbog čega ste se odlučili upravo za taj naslov »Balkanski špijun«, inače kultnu dramu Dušana Kovačevića, i k tome za tako neobičan izvedbeni koncept?

– Tema »Balkanskog špijuna« danas je, nažalost, iznimno popularna, možda čak i više nego 1980-ih godina kad je djelo napisano. Živimo u vremenu kolektivne, ali i brojnih osobnih paranoja, gdje nas svakodnevno straše ili se sami strašimo ne samo pojavom »drugog«, nego slijedeći razne manične modalitete proganjamo čak i sami sebe. Paranoja, teorije zavjere i neprestana potreba da se pronađe krivac prepoznatljivi su oblici našeg mentaliteta. Jer, ako izokrenemo perspektivu gledanja, u središtu drame nalazimo pitanje slobode – što znači biti slobodan u svijetu u kojem se svaka misao može izmjeriti političkom podobnošću, dok se brisanjem granica između stvarne opasnosti i unutrašnjeg straha pojedincu ukida mogućnost razlikovanja vanjskog neprijatelja od vlastite savjesti? Tako represija ne dolazi odozgo – ona se nastanjuje u nama samima. Stoga, komika ove drame nije bijeg od tragedije, već njezin najoštriji oblik. Smijeh ovdje ne oslobađa, već razotkriva. On nas primorava da se zapitamo: gdje se završava odgovornost sistema, a gdje počinje naša osobna odgovornost i koliko smo spremni povjerovati u laž ako nam ona daje osjećaj smisla? Da bismo povezali dva naizgled daleka vremena i unijeli dodatnu vrijednost ovom scenskom događaju, naša predstava ulazi u izravan dijalog s kultnim filmom i tako nadamo se čini i teatarski i filmski govor u kontekstu dviju stvarnosti još zanimljivijim.

Uvijek naglašavate da je u kazalištu najvažniji repertoar. Kojim se načelima vodite pri njegovu osmišljavanju?

– Zanima me prije svega koji bi to repertoar odgovarao vremenu u kojem živimo, na način da ga gledatelji detektiraju kao nešto s čim se mogu poistovjetiti, nešto u čemu se prepoznaju, što ih se tiče, što nudi odgovore na njihove nedoumice ili barem ima hrabrosti s njima zajednički postaviti pitanja. Uvijek kažem da repertoar mora odgovarati našem vremenu i ovom prostoru, što možda zvuči kao floskula, ali ako ga ne prepoznamo kao dio naše stvarnosti i trenutka u kojem živimo, on će odjeknuti kao zbir nekih lektirnih naslova koji se brzo zaboravlja. Neki se naslovi naprosto nameću vremenu u kojem se repertoar osmišljava i onda se prirodno u njemu prepoznaju, za druge se moraš pobrinuti da ih pronađeš i da se uklope u tvoju sliku teatra koji je senzibiliziran na sredinu kojoj pripada i povijesni period koji s tom sredinom dijeli.

Dosadašnji repertoar koji ste iznijeli pred riječku publiku gotovo je u potpunosti pogođen. Publika je dolascima potvrdila zadovoljstvo, no koliko ste vi zadovoljni riječkom publikom?

– Kada sam došla u Rijeku, odnosno neposredno prije, jako sam pomno promišljala koji bi to bio repertoar koji bi zadovoljio očekivanja riječke publike. Tako sam ga krenula i spajati od djela kultnog pisca koji je svoje formativne godine proveo u Rijeci, Bekima Sejranovića, do baleta »Pepeljuga« namijenjenom svim generacijama gledatelja, klasične Puccinijeve opere »Manon Lescaut« kao koprodukcije pet velikih europskih kazališta, do također klasičnog mjuzikla »West Side Story«, novog čitanja Goldonija i prvog uprizorenja Barricova prvog romana u Talijanskoj drami. Danas, iz ove perspektive popunjenog gledališta, vidim da sam pogodila senzibilitet i ukus riječke publike s kojom sam iznimno zadovoljna.

Kako biste opisali riječku publiku?

– Rekla bih prije svega zahtjevna i kritična. To nije publika koja će sve prihvatiti, već publika koja zna prepoznati stvarne umjetničke vrijednosti, stoga njome ne možeš manipulirati. Takva je publika izazovna i poticajna jer te tjera da prepoznaš njezina očekivanja i da uvijek budeš na oprezu, nudeći ono što je njoj relevantno, ali relevantno i umjetnicima koji stvaraju teatar.

DRUŠTVENI UTJECAJI

Iza vas je golemo iskustvo. Što ste kroz sve to naučili o kazalištu? Kako bi glasila vaša definicija teatra?

– Mnogo sam toga tijekom vremena naučila o teatru, od sudjelovanja u dramskom studiju Zvjezdane Ladike, do studija dramaturgije na ADU-u, praćenja teatra iz perspektive Vjesnikova kazališnog kritičara, proučavanja američkog kazališta u programu Fulbrightove stipendije, osnivanja Festivala svjetskog kazališta s Ivicom Buljanom, vođenja Zagrebačkog kazališta mladih i zagrebačkog HNK-a do predsjedavanja Europskom kazališnom konvencijom u tri mandata. Upoznala sam kazalište iz različitih perspektiva i još uvijek ne znam koja bi to bila prava i točna definicija kazališta. Za mene je ono cijeli moj život, očito strast i jedini put koji sam izabrala.

Vaš je otac bio glumac u Požegi. Kako ste kao djevojčica doživljavali taj svijet?

– Moj se otac amaterski neko vrijeme, dok smo živjeli u Požegi, bavio teatrom i ja sam odlazila gledati te predstave. Teatar je tada za mene, u mom dječjem svijetu, bio prava čarolija, nešto poput sna koji se sanja u stvarnosti. Taj osjećaj imam još i danas.

Slovite za politički neovisnu osobu, no politika se često upleće u sve pore društva. Kako »vozite« taj slalom?

– Teško ga je voziti jer ne znate što vas čeka iza svake okuke, posebno ako ne pripadate nekoj političkoj stranci ili opciji. To je iznimno iscrpljujuća utrka, čak i za one sa stranačkim iskaznicama, jer znamo kako je sve u svijetu podređeno promjenama. Biti neovisan nije laka pozicija, posebno u kontekstu nacionalnih teatara koji se kod nas, ali ne samo kod nas, vežu uz politiku, ili točnije politika se često veže uz njih.

Ipak, neizbježno je jer društvo i politika nezaobilazna su svakodnevica koja se, ponekad i poželjno, instalira u umjetnost.

– Danas živimo u vremenu koje te tjera da budeš političan i ti se pritisci manifestiraju u različitim oblicima, teško ih je izbjeći. S jedne strane, teatar ne može izbjeći političke, točnije društvene utjecaje, a s druge strane mora ostati neovisan, odnosno umjeti reinterpretirati stvarnost očima neovisnog umjetnika. Ono što držim važnim u umjetnosti je osloboditi se bilo kakve instrumentalizacije, jer si u tom slučaju teatar isključivo priskrbljuje pamfletnu funkciju i postaje posve nerelevatan, čak i za svoje vrijeme. Teatar mora znati prepričati društveni trenutak u kojem nastaje, ali i izbjeći govor dnevne politike ili one politike koja je sebi važnija od samog teatra.

NAJVEĆI U HRVATSKOJ

U Rijeci nema drugih većih kazališta osim nacionalne kuće pa su se kroz njega uvijek zrcalili gradski i društveni odnosi. Koliko ti odnosi mogu pridonijeti kreativnom skladu unutar ansambala, a koliko ga narušiti?

– Teatar ima, ali je uvijek i imao, političku i estetsku odgovornost prema zajednici. Kao jedino kazalište u Rijeci, naravno uz Gradsko kazalište lutaka, odgovornost riječkog HNK-a je još veća prema gradu i njegovim građanima. On je svakako u jednom svom segmentu i društveno zrcalo odnosa u gradu, kroz njega se prelamaju društveni odnosi, on sabire sliku cijelog grada i odašilje je kroz svoju otvorenost, kritičnost i demokratičnost. Ne treba zaboraviti kako je kazalište materijal koji se neprestano mijenja, on je estetska i socijalna struktura koja okuplja mnoge sudionike – kroz posao i razonodu – u složene društvene aktivnosti. Kazalište je, također, smješteno u neki prostor grada. Ono je nedvojbeno simptomatično za urbani proces, zorno prikazuje strukture, dinamiku društvene moći, politike i ekonomije koje djeluju u prostoru grada. Time čini više od pukog prikazivanja urbanog procesa: kazalište je dio urbanog procesa, ono proizvodi urbano iskustvo, a samim tim proizvodi i sliku društva, odnosno grada samog. Kao što i publika na pozornici očekuje sliku grada, tako i grad s teatrom izravno i posredno ulazi u dijalog, dok uzbudljivost toga dijaloga ovisi o tome koliko se grad prepoznaje u teatru i teatar u gradu, odnosno koliko su oni bliski jedan drugome. Sve se to ogleda u samom radu u teatru i nužno nadahnjuje umjetnike, odnosno ansamble.

Pod vašom su nadležnošću tri, odnosno četiri ansambla uz Talijansku dramu, uz to i brojni vanjski suradnici. Je li pedagoški moguće svakom zaposleniku pristupiti individualno?

– Riječ je o iznimno velikom sustavu, po broju ansambala najvećem u Hrvatskoj. Nije lako u takvom sustavu održavati ravnotežu, posebno ako su u prošlosti odnosi u takvom sustavu na bilo koji način bili poremećeni, pa ih moraš iznova uspostavljati. Teatar je kao jedna velika obitelj koja u pojedinim trenucima može biti i disfunkcionalna, stoga se svakodnevno susrećem s različitim oblicima ponašanja. Teško je svakom zaposleniku ili gostujućem umjetniku pristupiti individualno, no treba naći načina kako usustaviti procese rada i uspostaviti ponovno odnose bazirane na profesionalnosti, odgovornosti i poštovanju. To je svakako proces i zadovoljna sam što smo u njemu odmakli, bez obzira što svakodnevno moramo ponavljati bazična pravila.

U Zagrebu ste doživjeli i neugodne situacije. Bilo je slučajeva u kojima ste se sukobljavali s pojedincima, a potom s njima sjajno surađivali. Koliko vam u prilagodbi pomaže prethodno iskustvo?

– Vrijeme koje je prošlo svakako treba analizirati, ali se ne previše na njega osvrtati. Nije mi bilo lako doći u novu sredinu koju nisam poznavala, doći kao stranac, u literaturi ili psihoanalizi poznat pojam – kao netko »drugi«. Došla sam bez realnog vremena za prilagodbu, započevši mandat usred sezone koju je osmislila i ostvarila bivša uprava. Tako da mi nije bilo lako, no svakako mi je pomoglo prethodno iskustvo, jer sam donekle znala što mogu očekivati i kako izbjeći neke početne situacije koje bi mogle biti presudne za budući rad. Bilo mi je teško i ostaviti svoj život u Zagrebu, obitelj, prijatelje, sigurna mjesta… No brzo sam se snašla. Sada se osjećam kao da sam jako, jako dugo tu.

MENADŽERICA IZ OČAJA

Osim umjetničkog vodstva, intendant snosi i menadžersku odgovornost. Čini se da redovito sanirate zatečene dugove?

– Uvijek ponavljam kako sam postala menadžerica iz očaja, iz situacije u kojoj sam se našla. Naime, još 2004., kada sam došla prvi put na mjesto ravnateljice, zatekla sam financijsko stanje koje sam morala sanirati. Privatno nikada nikome nisam bila dužna i ta me situacija u kazalištu iznimno frustrirala te sam morala što prije izaći iz nje. Pronašla sam načina da saniram dugove, a poslije da uprihodim što više sredstava za kazalište. Predrasude su da je teatar nedodirljiva institucija koja samo troši, a ništa ne prihoduje. Dakako u jednom, većem segmentu, teatar mora biti suportiran od države i grada, od svojih osnivača, ali isto tako mora i sam prihodovati, zarađivati na ulaznicama i pokušati pribavite sponzorske novce. Jedino tako može biti održiv u vremenu koje nam dolazi, a ne obećava opći ekonomski prosperitet.

Uvijek naglašavate kako ne volite »kazalište oko kazališta«, no to su ponekad neizbježne situacije. Prisjetimo se predstava čije su premijere pratili prosvjedi, ostali ste dosljedni, ali je li to uvijek moguće?

– Za mene je, ali ne znam kako je za druge. Moje pravilo je da moraš biti dosljedan u svemu što radiš i ne odustajati te ne dopustiti da potpadneš pod bilo čije utjecaje. To nije lako, dapače iznimno je teško i često u konačnici u svemu tome budeš potpuno sam, ali ja drugačije ne znam. Dijelim ljude na one koje vole kazalište i one koji vole sebe u kazalištu. Ovi drugi su mi nezanimljivi. Za mene je teatar oduvijek bio jedini poziv i za njega se mogu i moram žrtvovati, što sam mnogo puta u životu i učinila.

Teatar je mjesto mnogih susreta, ali i susreta tradicionalnog i suvremenog. Što bi trebao donositi današnji teatar?

– Upravo kao što ste rekli – susret tradicionalnog i suvremenog. Već dugo u teatru ne postoji jedan smjer ili struja koja bi ga određivala. Razni pravci po kojima se nekoć ravnao teatar ostali su u prošlosti. Živimo umjetnost bez jasnog određenja i sve je u toj raznolikosti i jednako važno i gotovo jednako prepoznatljivo. No, ono što se takvom teatru, raspršenom u različitim smjerovima, ne bi smjelo dogoditi je komercijalizacija i marginalizacija. On bi trebao održati pod svaku cijenu svoje umjetničko dostojanstvo i znati pogoditi zahtjeve vremena i senzibilitet publike, koliko god to bilo rizično ili nepopularno. Ne zanimaju me kompromisi, oni nikada ništa ne donose, dapače čine teatar slabim mjestom podložnim raznim utjecajima. Kao javno kazalište dužni smo kreirati predstave koje odgovaraju javnom mijenju i propituju društvene vrijednosti promovirajući isključivo umjetničke kriterije, dostupne svima.

NUŽNOST DRUGE SCENE

Smatrate kako bi nacionalno kazalište trebalo zadržati status »prvoga među prvima« i nuditi nove modele kazališnog iskaza. Što konkretno pod tim mislite?

– Nacionalna kazališta koja su osnivana u Europi u 17. i 18. stoljeću zagovarala su one vrijednosti koje su tada predstavljale identitet jedne nacije te je razdvajajući od drugih činile autentičnom u europskim rasporedima toga doba. Smatram da u današnjim rasporedima ujedinjene Europe nacionalno kazalište također mora biti prvo među prvima, ali sada već s nekim drugim vrijednostima koje prije svega moraju biti estetske. Tragajući za novim kazališnim formama, što je cilj koji si danas, što se teatra tiče, zadaje cijela Europa, riječko kazalište, ispunjavajući prije svega kulturne potrebe vlastite sredina, treba ponuditi Europi i nove modele i forme kazališnog iskaza te time hrvatsku kulturu u kontekstu nacionalnog promovirati u europskom kulturnom prostoru. Uz očuvanje tradicije kao okosnice regionalnog i nacionalnog identiteta, riječko kazalište treba prije svega tradiciju ispričati svom gradu jezikom naše suvremenosti kako bi se predstavilo u europskom kontekstu kao prestižno mjesto kulture u kojem se u tradicionalni kazališni izričaj interpretira kroz govor suvremenosti. Treba biti nezaobilaznim prostorom vitalnih kazališnih kreacija i inovacija.

Na tom ste tragu bili i prije trinaest godina, kada ste s Ivicom Buljanom pokrenuli Festival svjetskog kazališta. Kako biste opisali današnju svjetsku i europsku scenu i što biste od tih strujanja voljeli ostaviti u nasljeđe Rijeci?

– Raznolikom. Nemoguće ju je svesti pod isti nazivnik, nemoguće je navesti neke trendove koji bi se izdvojili kao vladajući u toj slagalici europskog i svjetskog teatra. Teško je uopće reći postoji li danas u kontekstu kazališta centar ili periferija i koji su to vodeći umjetnici koji iscrtavaju smjernice budućem teatru. No, možda su sve to i prednosti današnjeg teatra, pa i riječkog kazališta. Željela bih da Rijeka bude zanimljiva domaćim i stranim redateljima te kazališnim umjetnicima koji će dolaziti i ostaviti trag u našem teatru omogućavajući umjetnicima da upoznaju tu raznolikost i ponude publici ono što je najuzbudljivije u ovom kazališnom vremenu.

Vidite li mogućnost da se u Rijeci otvore i neke druge, manje scene?

– Smatram da je to nužno. Također smatram da je nužno pronaći ili izgraditi novu scenu za naše kazalište. Četiri ansambla dijele jednu scenu u zgradi koja je proslavila 140 godina svog postojanja, što je presedan u Europi. Ne poznajem niti jedan teatar gdje se četiri ansambla guraju na jednoj sceni. Čudo da naša sjajna tehnika uspije sve to presložiti da skoro svaki dan imamo jednu predstavu. To ulazi u domenu magije, a ne kazališnog poslovanja. Stoga apeliram da se nađe što prije prostor za drugu scenu HNK Rijeka kao i prostor za nezavisne umjetnike.

Unatoč novim medijima, dokazali ste da publike i dalje ima. Kako se danas formira kazališna publika?

– Bio je veliki strah u Europi nakon pandemije COVID-a da se publika neće vratiti više u kazalište, no to se srećom u većini slučajeva nije dogodilo. Promijenile su se navike publike, njihovi interesi. Danas se ulaznice kupuju često u zadnji trenutak, afiniteti gledatelja su drugačiji, mlade publike ima sve manje … I kada se sve to zna, kazalište je dužno naći načina da privuče publiku koja je odustala ili nije nikada išla u kazalište. Mi smo prošle godine organizirali brojne akcije od projekata »Zajc u vašem kvartu«, »Zajc u vašem gradu«, »Prijatelji kazališta«… kako bismo došli do nove publike i nastavit ćemo s tim, ali i s novim programima.

MJESTO UTJEHE

U Rijeku ste doveli i Filozofski teatar gdje se otvara promišljanje kako za sudionike, tako i za publiku?

– Sa Srećkom Horvatom pokrenula sam još 2014. u zagrebačkom HNK-u specifičan format Filozofskog teatra koji je okupljao vodeće filozofe, sociologe, psihologe, ekonomiste, književnike, filmske i kazališne umjetnike… Koji su na pozornici razgovarali o fenomenima našeg vremena. To je bio iznimno popularan program, prije svega među studentima i mladima. Prošle smo godine Filozofski teatar organizirali i u Rijeci. Srećka nisam već dugo srela, pa vam ne mogu ni reći hoćemo li nastaviti surađivati.

Što vam je danas najintrigantnije u procesu stvaranja predstave i koji su ključni elementi za njezin uspjeh?

– Volim sve u tom procesu, od odabira naslova, razgovora s autorskim timom, sudjelovanja u dramaturškim istraživanjima, razgovora s umjetnicima. Volim pokuse jer volim ne samo gledati, već i osjetiti kako nastaje predstava, svjedočiti razvoju materijala u susretu s izvođačima te promatrati kako se na praznoj sceni grade različiti svjetovi i kako ti lako u njih povjeruješ. Volim i premijere, to uzbuđenje prvog susreta djela s njegovom publikom, uvijek osluškujem njihovu reakciju i veselim se njihovom pljesku.

Osobno omiljeni su vam ruski redatelji. Što vas je najviše osvojilo u njihovim poetikama?

– Da, ruski redatelji i redatelji iz baltičkih zemalja su mi bili uvijek jako zanimljivi zbog te njihove nekonvencionalne scenske zaigranosti, tog magičnog realizma koji su kreirali i vjerovali u njega na sceni, jedne specifične maštovitosti koja ničim nije bila ograničena. Fomenko i Nekrošius su već mrtvi, a u to što se događa s ruskim teatrom već dugo nismo upućeni.

Čini se da imate hrabrost život ogoliti i pogledati mu u oči – smatrate li da je to lakše činiti u teatru ili je tako moguće i živjeti?

– Za mene je život i teatar već dugo jedna cjelina u kojoj ponekad prevagne život, a ponekad teatar. No, nije li teatar tu da preslika život ili da ponudi neku bolju sliku naših života. Teatar kao mjesto utjehe, sklonište, mjesto nalaženja smisla i svrhe… To me zanima. S pozornice je ponekad lakše pogledati životu u oči, nego s ulice ili iz dnevnog boravka.

SVAKI DAN BI TREBAO BITI DAN ŽENA

Kakav je vaš doživljaj 8. marta? Je li vama taj dan posebno značajan?

– Taj dan prvenstveno budi u meni neka nostalgična sjećanja, na ono vrijeme kada smo u školi na taj dan pripremali specijalne programe za naše nastavnice i poklanjali poklone majkama, bakama, gospođama iz susjedstva… Bilo je nečega specifičnog i veličanstvenog u tom danu. Poslije se sve to pogubilo. Danas nekako mislim da bi svaki dan trebao biti dan žena, zaslužile su to iz bezbroj razloga.

NAJAVE I PLANOVI

Najavili ste i operu »Turandot« koja je bila izvedena u mandatu intendanta Darka Gašparovića, kako će opera izgledati u novom ruhu? Hoće li inscenacija biti tradicionalna ili deskonstruktivna?

– Ne želim unaprijed otkrivati izglede predstava. Želim publiku koja će biti iznenađena. U posljednje vrijeme najviše volim kada me netko u teatru iznenadi.

Što još pripremate za riječku publiku, koji je dugoročni umjetnički identitet koji želite da riječki HNK profilira?

– Pripremamo po senzibilitetima, žanrovima i poetika zanimljive i raznorodne predstave. Radujem se projektu Riječkog pentagrama u 2027. kad će se predstaviti pet riječkih pisaca svojim kratkim dramama o svom gradu. Radujem se proslavi 80. godišnjice Talijanske drame u Rijeci s programom iznenađenja, radujem se novim opernim i baletnim naslovima, ali i Riječkim ljetnim noćima kojima ovog ljeta želimo okupiti sve građane Rijeke.

TALENTI I PRIJATELJI

Djelujete li u poslu intuitivno, primjerice, prepoznajete li talent u nepoznatom mladom umjetniku i dajete li mu priliku?

– Prvenstveno intuitivno. Ponekad tako biram i naslove, ali prepoznajem i talente. Prepoznala sam na taj način i neke glumce koji su danas zvijezde hrvatskog teatra, a i šire.

Koliko vam znače prijateljstva i što od njih očekujete? Promišljate li teatar sa svojim prijateljima, tražite li ponekad savjete ili možda odgovore na neka pitanja?

– Prijateljstva su iznimno važna, ona te određuju kroz život. Imam dugogodišnje prijatelje u teatru s kojima promišljam teatar, ali i one izvan teatra koji mi često pomažu svojim savjetima s one druge strane.

Čime se najmanje volite baviti u kazalištu?

– Administracijom i birokracijom s jedne strane i viškom psihologije s druge.

Koja vam je tematika dramaturški najbliskija?

– Zanimaju me možda i najviše odnosi među ljudima, one naizgled nevidljive dramu koje nam određuju živote.