ZAGREB – Čehovljev »Platonov«, »Don Juan«, »Siročad bez oca«, »Vatromet«, »Jadni Don Juan« i »Drama bez naslova« (u pitanju je isti komad kojem urednici teksta poklanjaju pravo obilje naslova) nije bio ni objavljen ni odigran za Čehovljeva života. Napisan je 1881. ili 1882. godine, kad ga Čehov nudi Teatru Maly i dobiva odbijenicu, u vrijeme dok je još uvijek student medicine, bez umjetničke reputacije. Kad ga danas čitamo, jasno je da je riječ o »drami sela« ili zabačene provincije, u kojoj se debitant obrušava na dva najveća, najigranija lika dramske književnosti. Hamleta i Don Juana. Čehovljeva je ideja ismijati obojicu (još i s posebnim dodatkom Byrona), nakon što ih sve zajedno pomiješa u jedan satirično-promiskuitetni i samosažalni lik. Ovo »mlaćenje prazne slave« velikana poput Shakespearea i Molièrea odlična je početnička vježba, ali i doista razlivena drama velikog opsega, krcata verbalnim obračunima, brbljavim likovima i dekadentnim varijacijama. Sličnija je didroovskom dijaloškom romanu na temu lakomislenosti i gluposti buržoazije devetnaestog stoljeća, negoli Čehovljevim preciznim dramaturškim škarama koje obilježavaju njegove kasnije komade (s iznimkom također mladenačkog »Ivanova«).

Propalice i propadališta

Prije dvanaest godina gledali smo »Platonova« u »Gavelli«, u neuspjeloj režiji Same Streleca, gdje je naslovnu ulogu potišteno tumačio Živko Anočić. Redatelj Vito Taufer za istu rolu Platonova angažirao je glavnog slovenskog scenskog karizmatika Marka Mandića koji je, pak, glumački izabrao deliričnu varijantu stalnog potmulog pijanstva za svoj lik. A sada ga je u ZeKaeM-u odigrao Frano Mašković, u režiji Paola Magellija, naglašavajući histeričnu, gotovo maničnu ekstatičnost svog lika. U sva tri slučaja, dramaturzi su proveli obilne redukcije teksta, ali problem plitkog seoskog učitelja u kojem svi vide Spasitelja ostao je isti (zanimljivo da nitko nikad na hrvatskoj pozornici ne povlači paralelu s Krležinim »Vučjakom«, premda je dramaturški plodna). Govoreći o najnovijoj Magellijevoj inačici, Željka Udovičić Pleština ubacuje u »Dramu bez naslova« brehtijanski prolog na temu raskalašenosti Neronove plutokracije i njezinih »vomitorija« (posuda koje su bogataši koristili za povraćanje kako bi se mogli dalje prežderavati). A Urša Raukar i Luka Knez u »dizajnerskim« kostimima Lea Kulaša i Lare Kulaš utjelovljuju ludilo oligarha i njihova eskapizma, ali naravno i zrcalno prozivaju našu vlastitu epohu.

Stječe se dojam da je Magelli opsjednut arhetipom propalog Don Juana. Nakon Horvathove drame »Don Juan se vraća iz rata«, koju je prije nekoliko mjeseci postavio u »Gavelli«, sada opet »Drama bez naslova«, točnije seoski Don Juan, učitelj koji si utvara da je Hamlet, a zapravo samo konzumira sva tijela u ponudi, teturajući iz pijanstva u pijanstvo. Čehov je na razini čitavog opusa žestok kritičar ruskog samorastakanja u čaši. Nikad ne brani pijance, ne romantizira ih, ne nalazi opravdanja za njih. Štoviše, premda to nije zadržano u hrvatskom prijevodu, Čehov kroz Platonova eksplicitno u »Drami bez naslova« kaže da su za autodestruktivnost njegove ličnosti krivi majka i otac alkoholičari. Zamagljena je i klasna tema propasti imanja, bankrota, a iz drame su također izbačeni višestruki pokušaji samoubojstva Platonovljeve supruge Saše (igra je naglašeno samopotisnuto i samozatajno Katarina Bistrović Darvaš), dok je »nevinost bez zaštite« ili lik Marije dodijeljen Barbari Prpić, koja je više prkosni feferončić nego utjelovljene naivnosti. Ključnu figuru Platonovljeve melodramatike, Sofiju, gotovo somnabulno igra Lucija Šerbedžija, nasmiješena poput mahnite porculanske lutke, zbog čega ne čudi što upravo njezina ruka na kraju ustrijeli svog nevjernog ljubavnika. Anđela Ramljak s mnogo pogođene arogancije i frivolnosti razmaženog derišta utjelovljuje fatalno privlačnu udovicu Anu Petrovnu, pomajku odraslog posinka (djetinjastog Sergeja precizno igra Ugo Korani), dok je Milivoj Beader potrebno mračan kao prijeteće-posesivni Osip. Šteta što je iz drame izostavljen bitan dio u kojem ga mještani linčuju zbog lopovluka (za Čehova, selo je krajnje korumpirano i puno nasilja). Pjer Meničanin igra izgubljenog liječnika Trileckog, jedini svjesno odbijajući preglumljivanje i time bar malo pomičući predstavu prema tragediji, a ne vodvilju. Iva Kraljević vješto igra gorku sluškinju kojoj je stvarno dosta gospodskih budalaština. Filip Nola dobio je rolu starog pohotnika Glagoljeva, odigranu gotovo nezainteresirano, dok Zoran Čubrilo (kao Abram Vengerovič) i Vedran Živolić (Isak Vengerovič) igraju lokalne židovske ucjenjivače i nasilnike.

Upečatljivu ulogu snoba, razmetljivca i parazita duhovito iznosi na scenu Adrian Pezdirc. Valja posebno pohvaliti fantastičnu scenografiju Miljenka Sekulića: publika sjedi na pozornici, dok je gledalište u potpunosti prepušteno glumačkim platoima i toboganima. Čitav taj ogromni prostor gledališta kao da simulira kraljevski raskošan prostor, puno prevelik za šačicu glumaca, ali uzurpiran od neke sitne seoske elite. Emocionalni ton predstave je nadasve hladan. Rekla bih čak da u njoj jedva da ima ikakvih emocija. Samo ekscesnosti, histerije, surovost i samoživa pretjerivanja, afan. Razumije se da je to redateljska namjera, kao i da ona ima određene osnove u (nekim dijelovima) predloška, ali generalna monotonija bančenja i orgijanja likova prilično grubo gazi preko hrpe Čehovljevih nijansi i ostavlja publiku na više razina ravnodušnom. Čitanje čak i najmlađeg Čehova kao dramatičara mnogo je više od trosatnog promatranja galerije mehaničkih neurotika na ovim ili onim opijatima. Prije bih rekla da su to kompleksno slomljeni ljudi, bez kičme, kao vrt pun pogurenih i prelomljenih stabljika. Mladih i starih. Ništa od te »ranjeničke« dimenzije Čehova ne puni ZeKaeM-ovu pozornicu. Mogu shvatiti agresivnu agitacijsku nabrijanost koju donose Raukar i Knez početkom izvedbe, jer oni seciraju okrutnost novca kao božanstva i prenose nam Brechtove komentare o životu u tamnim vremenima, ali ne mislim da je Čehov ljude doživljavao tako plošno i agitacijski kao Magelli.

Učitelj autodestrukcije

Frano Mašković u roli Platonova puni ulogu okrutnom, samoizabranom strujom nemoći, kao i smijehom na vlastiti račun. Kao da gledamo veoma uvjerljivu, predatorsku hijenu. Predstava ne otvara prizorište njegove seoske školske učionice, zadane predloškom, niti uopće ikako naslućujemo da to nije samo lokalni celebrity/partijaner. Dosta je bitno što je škola kao tema preskočena u tolikim inscenacijama ovog komada, premda Čehov kao učenik, dok je još uvijek u školi, piše tekst upravo da bi pokazao da osobe kojima mladež želi i treba najviše vjerovati, nastavnici, nisu više od nasukanih brodova. Željka Udovičić Pleština i Paolo Magelli zavrtili su ovu izvedbu oko svoje omiljene osi seksa i nasilja, vrlo prizemne melodrame kao tobožnje carice kazališnih situacija, što smo već mnogo puta susreli kad je ovaj autorski tandem u pitanju. Ne znam koliko dramskih predložaka treba uprizoriti da se bazično publici prenese ista poruka (»svijet odlazi u vražju mater«, da citiram Magellija i iz intervjua za ove novine), ali sigurna sam da je apokaliptična situacija zajedno s ljudima sve od pećinskog slikarstva (v. knjigu »Kraj svijeta: varijante apokalipse u zapadnoj kulturi« Marie Manuel Lisbo, 2011.) i da se kraj svijeta kao poruka toliko potrošio da joj je zujanje muha ozbiljna konkurencija. Muzika Ivane Mazurkijević i Damira Martinovića Mrleta također nabrijava atmosferu predstave, posebno dionice s namjerno preglasnom techno-glazbom, doslovce poplavama party-zvuka. Možda najzanimljiviji komentaorski dio Magellijeve predstave je satirizacija i turizma, i bogataša, i Pariza iz radionice vizalnog umjetnika Ivana Marušića Klifa, koji je nedavno i za »Kadarsekvencu« ili sjajan glazbenovizualni pjesnički performans Filipa Šovagovića napravio antologijski evokativan, eksperimentalan, poetski snažan videomaterijal.

Zaključno, »Drama bez naslova« svakako okuplja odličnu grupu kazališnih umjetnika (na čelu s glumcima), ali ne donosi ni jako ni relevantno autorsko čitanje Čehova. Magelli kao da stalno režira jednu te istu predstavu. Trenutno je njezin alarm uključen u ZeKaeM-u. I naravno da ga je vrijedno poslušati. No, nemojte očekivati više od revijalno apokaliptičnog tona.