Nedavnim gostovanjem beogradske predstave »Dok nas smrt ne razdvoji« u Zagrebačkom kazalištu mladih imali smo prilike uvjeriti se u tezu eminentnog harvardskog psihologa Howarda Gardnera: darovite osobe u pravilu su darovite u nekoliko, a ne samo u jednom stvaralačkom području. Zbog toga ih u našim krajevima obično smatraju »neumjernima« ili »nedovoljno koncentriranima«, ali istina je upravo suprotna. Jedna kapacitiranost, naime, osnažuje drugu, kao što nam i dobro poznavanje jednog jezika omogućava da naučimo drugi. 

   Tako se glumica Mira Furlan, jedna od politički višestruko progonjenih ikona jugoslavenskog filma i kazališta, u predstavi »Dok nas smrt ne razdvoji« srpske Radionice integracije pokazala i kao nadasve sposobna dramatičarka, dok je režijsku palicu vrlo vješto preuzeo podjednako slavan glumac i srpski apatrid Miki Manojlović. 

  Između Jasenovca i Golog otoka

No ni sama Radionica integracije, osnovana u Beogradu 2008. godine radi Manojlovićeve potrebe stvaranja ekspresivne zone osoba s invaliditetom, kao ni način na koji okupljena ekipa predstave tretira temu bolesti i smrti, ne funkcioniraju na način kapitaliziranja bilo političkih kontroverzi, bilo generalne dopadljivosti i popularnosti okupljenih glumačkih zvijezda. 

   Naprotiv, tema predstave je krajnje intimna obiteljska situacija – posljednji sati života junakinje židovskog porijekla, Blanke, čiji su roditelji nestali u nacističkim progonima, dok je nju kasnije dopalo da zajedno sa suprugom, sveučilišnim profesorom, odsluži političku kaznu na Golom otoku. »Nitko te ne može uništiti kao ovi naši. S neprijateljima si barem na oprezu« – glasi jedna od Blankinih replika. 

   Premda se predstava izvodi na hrvatskom jeziku i s tipičnim agramerskim jezičnim ukrasima (radnja predstave smještena u sedamdesete godine prošlog stoljeća u Zagrebu), svi odnosi unutar drame mogu se tumačiti kao kronika političkih i privatnih izdaja koje poznajemo i u periodu nakon 1991. godine. Tekst predstavlja tri generacije žena. Baka Ljubić, profesorica latinskog, usvojila je desetogodišnje židovsko siroče Blanku, a Blanka je rodila mladu glumicu Minu, prvakinju zagrebačke Akademije, što sve zajedno podsjeća i na poznati autobiografski obiteljski podtekst same autorice teksta. 

   Posebno je hrabro što Jugoslavija unutar drame nema status nostalgičarske utopije, nego shizofrene zemlje u kojoj se jednom rukom slavilo revolucionarne tekovine suprostavljanja fašizmu, a drugom rukom ubijalo po istom fašističkom ključu »ušutkavanja opasnih intelektualaca«. 

   Dvije fenomenalne srpske glumice – Jasna Đuričić (baka Ljubić) i Anita Mančić (Blanka) – kao i nešto manje uvjerljiva te najmlađa Jovana Gavrilović (kao mlada glumica Mina), tijekom dva sata izvedbe dočaravaju na sceni golemu, filmski precizno nijansiranu i nemjerljivo brižnu nježnost poglavito ženskih obitelji, u kojima je normalno zavući se baki u krevet i prošvercati joj cigaretu; normalno je mami ispričati sve detalje svađe s dečkom, baš kao što je međusobno izjavljivanje ljubavi svakih petnaest minuta neizostavan dio svakodnevnih rituala. Ovaj precizno zabilježen svijet ženske i još k tome obiteljske solidarnosti dramski je presedan na našim prostorima. Naše dramatičarke i dramatičari, naime, međugeneracijske ženske odnose obično prikazuju u izrazito gorkom, traumatskom, a ne savezničkom ključu. 

  Otrov ogorčenosti

I dok se glumica Anita Mančić u liku nepokretne Blanke bori s gotovo stalno navirućim suzama, ne gubeći pri tom mirnoću glasa i veliki osmijeh na licu, njezino je posljednje samosuočenje rezervirano za pitanje možemo li zbilja biti krivi i odgovorni zbog nepravdi koje su nas tijekom života pogodile. Mančić igra neobično jaku ženu koja se u stanju »zaliti« ne samo suzama, nego i doručkom koji više ne može progutati, kao i posljednjom snagom grliti i mlatiti svog nevjernog supruga, ali onda se ipak zapitati je li njezin karcinom naprosto posljedica prevelike količine životnih poraza. 

   Podjednako nepokretna, ali odlučna i emocionalno veoma pribrana Jasna Đuričić kao baka Ljubić vrlo se ozbiljno nastoji prisjetiti četvrte latinske konjugacije i odbiti pomisao da će morati nadživjeti svoju kćer, također pribrano brišući suze i gordo hrabreći sve oko sebe. Odnosi bake, majke i unuke bogati su i krajnjim napetostima i maksimalnim odanostima, ali njihovo je transgeneracijsko savezništvo neupitno. 

   Lik Martina, čovjeka koji se odmara od bolesne žene pisanjem knjiga i prešutnim boravkom u stanu ljubavnice, Miki Manojlović igra glumački bespoštedno. Postavlja ga ponajprije kao čovjeka koji je smlavljen i političkim progonima i ženinom bolešću, doslovce skutren poput dječačića na rubu kreveta (svjestan svih svojih obiteljskih, a ne samo javnih izdaja), a zatim i kao osobu koja bi najradije od svega pobjegla, premda i dalje stoički mijenja katetere i donosi juhice. 

   Činjenica da se muški lik aktivno brine za bolesna tijela dviju žena nosi sa sobom i određenu političku težinu, pojačanu bijesom Blanke oko činjenice da mora pristati na zahvalnost osobi koja ju je emocionalno povrijedila i napustila. 

  Plačevi kao partiture

Ono što posebno uzemirava i istovremeno »liječi« u ovoj predstavi jest kompleksna partitura i ženskih i muških plakanja, suza koje ne prestaju teči tijekom dva sata izvedbe, uza svo isprepletanje sa smijehom i samoironijom, zbog toga držeći publiku u stanju sve jače emocionalne ranjenosti i otvorenosti bolnim iskustvima. Jasna Đuričić i Anita Mančić igraju ne samo majku i kćer, nego dvije žene između kojih stalno posreduje leteći ćilim najbližih povjeravanja, što je samo po sebi toliko rijetko da na neki način djeluje potresno. Mikija Manojlovića valja pohvaliti i zbog nenametljive, a opet veoma promišljene režije, kao i zbog načina na koji scenski trpi (i ne ublažava) diskretnu optužnicu na račun muškog roda. 

   Još jednom se pokazuje da feminizam ne treba biti eklatantan i manifestan; dovoljno je dozvoliti ženskoj istini da nađe put do javnosti i podržati ženski glas u naporu da izusti sve ono što je »inače« proglašeno tabuom. Predstavu »Dok nas smrt ne razdvoji« svakako bi valjalo uvrstiti i na programe domaćih glumačkih festivala, ne samo zato što ju je napisala glumica, nego i zbog predane glumačke ekipe koja je realizira na pozornici.