Predstave koje pratimo u istom periodu često i nehotice međusobno razgovaraju. Tako je i s protagonistima najnovije HNK-ove premijere »Budi uvijek kao zmaj« dramatičara Espija Tomičića, gdje samohrana majka troje djece upada u napušteni stan i tamo nastoji »prigušiti« glasove svoje siromašne obitelji (kako ih ne bi izbacili), dok u predstavi »Nasljeđe«, gošći Festivala svjetskog kazališta, autor i redatelj Cédric Eeckhout glamurozno dovodi na pozornicu vlastitu majku, kako bi nam predstavio njihovu međusobnu povezanost. U oba slučaja, sinovi uprizoruju ne samo egzemplarne diskusije s majkama i njihove stvarne ili fikcionalne biografije, nego tematiziraju i vlastiti otklon od heteronormativnosti.

Tako će Eeckhout s majkom proći kroz njezino vedro socijalno prihvaćanje njegove homoseksualnosti (oko čega nikad nije bilo nikakve drame ni prašine, pokazuje predstava), dok je kod Tomičića u pitanju transrodnost djeteta i odnos majke prema tranziciji djeteta iz ženskog u muški rod. Ni u domaćoj predstavi majka nije cenzor ni hejter, ali toliko je opterećena surovom neimaštinom da materijalna egzistencija traje kao os oko koje se vrte i gotovo svi razgovori odraslog sina s ostarjelom majkom. Uspoređujući ove predstave, zanimljivo je i koliko se dublje u umjetnosti može ući ako se držimo fikcije, odnosno koliko Eeckhoutova dokumentaristika površno i gotovo bismo rekli »prigodničarski« klizi preko tako bitnog odnosa kao što su majka i sin, a k tome su oboje fizički prisutni na sceni.

Majka frizerka

Belgijska predstava »Nasljeđe« diskretno uživa u sinovljevoj slobodi da na pozornici odjene stare majčine suknje, bluzice i haljine te da razgovor o njezinoj prošlosti pretvori u vlastiti transvestitski party (u čemu je vrlo šarmantan). I Jo Libertiaux, autorova majka, opuštena je ne samo oko tih presvlačenja, nego i oko prilično trivijalne zbirke događaja koji – iz sinovljeve perspektive – obilježavaju njezin životni put: zaljubljivanje, otvaranje frizerskog salona, djeca, rastava, nastavak života sa sinovima, gradnja vlastite kuće, još rada u frizeraju. Majčinu perspektivu zapravo nikada ne čujemo. Ona pasivno sluša sina koji tumači njezin život, kima glavom i misli si svoje. I premda nam Eeckhout, stalno prisutan za scenskim stolom nasuprot majci, opetovano ponavlja da jako poštuje svoju majku i želi zapamtiti sve detalje njezina života, nikako nije jasno zašto bi se sentimentalna opća mjesta koja iznosi u maniri bezbojnog pripovjedača ticala i publike.

BEA BORGERS

»Nasljeđe« nalazi samo jednu fotografiju majke koja u osamdesetim godinama prošlog stoljeća pleše u omiljenoj haljini, što je dramaturški prezentirano kao vrhunac njezina »neobuzdanog« života. Prema svemu što čujemo, čini mi se da bi realnije bilo reći da je u pitanju samohrana majka koja se kroz život probijala vlastitim rukama i da je tamnu sigurnost koju danas ima stekla zato što je veći dio svoje egzistencije mukotrpno radila – o čemu u predstavi ne saznajemo gotovo ništa, niti su prisutne njezine radne fotografije ili sjećanja na rad. Nema ni majčinih sjećanja na život sa sinovima. Njezin kazališni sin inzistira na tome da majka otpjeva jedan stari glazbeni hit (»Marina« koju izvodi talijanski pjevač Rocco Granata) ili da malo s njime plesno pocupkuje scenom, što također sigurno ima emocionalnu vrijednost za njihov međusobni odnos, ali zapravo se ne tiče publike. Slab, oskudan, banalan jezik također ne doprinosi izvedbi. Predstava je ispraćena pristojnim, ali skromnim aplauzom, s mnogo komentara o tome da privatni mali muzeji nisu automatski i velike predstave.

Nezaposlena majka

»Budi uvijek kao zmaj« otvara se prologom o suvremenim ratnim razaranjima u Gazi i (mnogo manje) Ukrajini, zatim skačući na situaciju skvotiranja stana tijekom odrastanja jedne zagrebačke obitelji. Dramaturg predstave, ujedno i njezin autor, Espi Tomičić, nastoji napraviti poveznicu između suvremenih ratova i odrastanja na društvenom dnu, što često djeluje ishitreno. Režija također preuzima istu agitacijsku potrebu, ali faktografija razranja u kazalištu se u pravilu pokazuje mrtvim slovom. Unatoč tome, predstava i redateljski i glumački donosi izvanredno uspješne uloge – i to posebno vezano za obiteljski krug protagonista. Specifičnost ove drame je činjenica da je protagonist na sceni prisutan i kao Matea, dijete ženskog roda u žestokoj, potresnoj, snažnoj i razorno bolnoj izvedbi glumice Olge Pakalović, baš kao što je prisutan i kao odrasla osoba muškog roda – Petar (jednako majstorski odigran očaj zbog miskomunikacije s majkom i cinizma jer iz toga nema izlaza u izvedbi glumca Luke Dragića). U oba slučaja gledamo emocionalno orkanski snažan lik, čiji je »zmajski« dio zapravo zapomaganje, urlanje, buncanje i očajničko mucanje, što Pakalović i Dragić izvode u posvećenom i potresnom tandemu.

Izvrsni su i Lana Barić kao sestra glavnog lika, uvijek spremna svaku groznu situaciju pročitati u maničnom ključu »divnog sna«, kao i Dušan Bućan kao brat koji jednostavno mora pristati na opću obiteljsku kooperativnost, jer ničeg drugog nema. Najbolji prizori predstave su dječje igre rata, tijekom kojih postajemo višestruko svjesni da rat donosi sa sobom i određeni stupanj anarhične slobode, koju je inače veoma teško adresirati. Pa i na samom završetku predstave, kad slušamo monolog o tome što bi protagonist radio da mu je ostalo još mjesec dana života prije kraja svijeta ili tjedan dana ili par sati, također čujemo glas iste te divlje i samožive autodestrukcije (napiti se, nadrogirati se, trčati gol ulicama itsl.), a ne glas koji je fokusiran na druge (drugi ljudi se spominju kao potreba protagonista, no bez interesa za njihove osjećaje). Time dolazimo do Vlaste Ramljak koja odlično igra majku male obitelji skvotera, naglašavajući koliko težine i tuge, ali i materinske izdržljivosti donosi takva rola. Može li majka koja svakodnevno trpi potpunu egzistencijalnu marginalizranost biti odgovorna za traume svoje djece? Je li ijedan roditelj alfa i omega dječjeg svijeta – ili i već vrlo mala djeca imaju autonomiju oko toga kako će reagirati na situacije? Kratke sekvence očaja u predstavi izvode Ivan Grlić, Sara Renar, Marin Stević, Filip Vidović, Dimitrije Simović i Dora Lipovčan, kao ekipa izvođača koja neprestao sjedi u polukrugu dvorane folklornog ansambla LADO (mjestimično dijeleći stolce s publikom) i uskače u izvedbu ovisno o kompozicijskim signalima koje šalju glazbenici i kompozitori (Sara Renar i Dimitrije Simović).

Majke u izlogu

Iako je naglasak u obje ovdje spomenute predstave na sinovima, njihovoj verziji obiteljske sage, pozornost publike intenzivno pada i na majke. U belgijskoj majka je ukras predstave, ali jedva da išta saznajemo o njezinoj pravoj nutrini. Ona je zataškana. U drami i dramatugiji Espija Tomičića te režiji Olje Lozice, pak, majka eksplicitno traži poštovanje od svog sina i ne uspijeva ga dobiti, jer je u odnosu pohranjeno previše povreda. I dok Eeckhout ostavlja publiku u atmosferi obiteljske proslave, Lozica stavlja naglasak upravo na nijeme geste dječjeg očaja, nemogućnosti uspostavljanja kontakta, kolapsa bilo kakvog uvažavanja. Zato predstava »Budi uvijek kao zmaj« ima neobičan učinak. Iako bi deklarativno htjela slaviti, dapače mitologizirati zmajsku/ljudsku snagu, zapravo progovara o tome koliko dugotrajna trauma oštećuje i ličnost i odnose. Možda najjači prizor izvodi Luka Dragić koji se obraća Maminim okrenutim leđima na jeziku životinjskog zavijanja od nemoćne boli, ali mama ga »ne čuje«. I nije da zbog toga itko ikoga okrivljuje. Samo je kristalno jasno da roditelj koji tako brutalno promašuje svoje dijete ostavlja mladoj osobi u poputbinu ogroman, jedva izdrživ teret. Dobro je da se o tome govori, kao i da je HNK otvorio prostor mladom autoru kao što je Espi Tomičić. A divno je što čitav ansambl ove male predstave igra svojim maksimalnim kapacitetom, naglašavajući sve suprotno od tobožnje zmajske svemoći: krhkost, žalost, usamljenost, vapajnu čežnju za mirom i kontaktom.