Kraj prošle godine u svijetu baleta obilježio je oproštaj Carlosa Acoste od ansambla Kraljevskog baleta u Londonu, u kojem je gotovo dva desetljeća bio prvak. Na predstavama u dva londonska teatra – Covent Gardenu i English National Operi – gdje je u ovoj posljednjoj sezoni svojih nastupa u klasičnom repertoaru priuštio gledateljima magiju svoje scenske umjetnosti, publika je stajala na nogama čitavo vrijeme dok su cvijeće i komplimenti pljuštali po ovom kubanskom plesaču, kojeg – ne bez razloga – smatraju nasljednikom Rudpolfa Nurejeva. Carlos Acosta već dugo uživa status ponajboljeg plesača svoga doba. Robustan plesač plemenite gracioznosti, još kao dječak osvojio je žiri najvećeg međunarodnog natjecanja u Švicarskoj, potom su krenuli angažmani koji su rezultirali mučnim usponom, ozljedama, ali u konačnici dugom i stabilnom karijerom, popraćenom uvijek izvrsnim kritikama. Jer, Carlos Acosta – vidjelo se to već u najranijoj dobi – rijedak je spoj fizičke pojavnosti, muzikalne osobnosti i scenske inteligencije.

Karakter i šarm 

Sve to, učinilo ga je prvim tamnoputim prvakom Kraljevske opere u Londonu na čijoj je sceni odigrao sve role klasičnog repertoara, pa i one najteže i psihološki najkompleksnije – u baletima Kennetha MacMillana.

Partnerice, sve redom, hvale njegovu tehničku superiornost, ali u prvom redu karakter – požrtvovnost, preciznost i, što je najvažnije na sceni, pouzdanost – nasuprot čemu stoji urođeni šarm i lice koje govori sve. Natalia Osipova, nova zvijezda londonskog Kraljevskog baleta koja je s Acostom kao partnerom igrala u »Giselle«, uz sve komplimente partneru rekla je nešto što ovog umjetnika izdvaja od ostalih u generaciji, pa i daleko šire: »U njegovim se rukama osjećam kao žena!«

I to je apsolutno dio tajne i karizme koju nosi ovaj plesač. On je muškarac snažne pojave a nježnoga duha, i to se vidi na sceni. Impresivna je dužina njegovih prstiju – rasponom dlanova on obujmi struk plesačice i podiže ju takvom lakoćom kao da se ne radi o živom biću, već o lutki.

Te snažne, dugoprste šake naslijedio je od oca koji je bio sitan rastom, ali vrlo odlučan, i kao hranitelj obitelji uživao je veliko poštovanje. Svjestan da je njegovo najmlađe dijete, Carlos, sklon manguparijama, a želeći ga otrgnuti s ulice, otac ga je upisao u državnu baletnu školu u Havani, smatrajući da će tamo – uz strog odgoj – dobiti i barem jedan solidan obrok dnevno. 

Školovanje u središtu Havane iziskivalo je rano ustajanje i putovanje autobusom, a sama nastava nije bila ni malo privlačna. Sjećajući se toga vremena, u najnovijem dokumentarnom filmu koji je o ovom izuzetnom umjetniku snimio BBC, Carlos Acosta prisjeća se mučnih vježbi u baletnoj dvorani i svoje želje da odatle pobjegne.

Školovanje u Havani 

– Nisam vidio svrhu učenja baleta, činilo mi se da je to sve nedostojno mojih planova da postanem nogometaš i stalno sam razmišljao kako ću nagovoriti oca da mi dozvoli da napustim školovanje. No, svaki moj pokušaj otpora završio je batinama, a moj je otac imao »tešku ruku« – objašnjava Carlos Acosta u jednom od posljednjih filmskih zapisa u kojem je snimljen s ocem, koji se na te riječi samo ponosno smješka i odmahuje rukom, kojom dominiraju neobično dugi prsti. Uz sitnu tjelesnu pojavnost Acoste oca, ti prsti djeluju gotovo neprirodno. No tijelu plesača, koje kao da je isklesao Michelangelo, te su ruke samo proužetak savršenih proporcija…

Najzanimljiviji trenuci BBC-jeva dokumentarca odnose se na snimke škole koju je pohađao Carlos Acosta, susret s njegovom pedagoginjom koja i danas drži satove baleta u Havani i koja ga je – vjerujući u izuzetnost svog učenika – nakon mature poslala u Torino, a potom povela na natjecanje u Zurich, na kojem je osvojio Grand prix. Postoji i snimka plesa s kojim je petnaestogodišnji Carlos Acosta osvojio tu možda najvažniju nagradu u životu, a dokumentarac donosi i fotografije te filmske zapise najvažnijih trenutaka u životu Carlosa Acoste.

Nakon zaista uspješne karijere od koje je najbolji dio proveo u Londonu, Carlos Acosta oprostio se od publike i kolega svojom koreografijom baleta »Carmen«, koji – kao i svog »Don Quixotea« realiziranog prije nekoliko godina – ostavlja na repertoaru Kraljevskom baletu. On sam, u dobi od 43 godine, nakon punih 17 sezona koje je proveo kao prvak Kraljevskog baleta u Londonu, odlazi u novi život.

Ne lišava se Carlos Acosta plesa, dapače, ples će ostati i dalje okosnica njegova života, ali će se na sceni posvetiti suvremenom plesu a u životu – pedagogiji. O tome, uostalom, razmišlja već godinama, planirajući povratak na Kubu, gdje u Havani želi otvoriti centar za mlade, darovite plesače, bez obzira odakle dolazili. I dakako, ponuditi im najbolje pedagoge i uvjete rada – besplatno. Kako se i sam školovao!

Jer dolazeći iz siromašnog predgrađa i iz još siromašnije obitelji, Carlos Acosta mogao je učiti kod najboljih plesnih pedagoga tadašnje Kube – samo u sustavu besplatnog školovanja. To i danas smatra važnom pretpostavkom za rad s talentiranim mladim ljudima.

Plesna fundacija 

Ideja o povratku na Kubu okupira ovog plesača već godinama – u više je navrata sakupljao sredstva za Plesni centar na lokaciji koju su odredili Che Guevara i Fidel Castro desetljećima unatrag i gdje je gradnja kulturno-edukativnog centra bila započeta pa prekinuta.

Danas su ti objekti u gotovo ruševnom stanju. Acosta želi zadržati samo vanjske oblike, a temeljito preurediti unutrašnjost i prilagoditi ju potrebama suvremenog multifunkcionalnog centra koji će u svom sastavu imati sve što je potrebno za svakodnevnu nastavu, probe i predstave.

U tom smislu on godinama odlazi na lokaciju s arhitektima, svjestan veličine, ali i značaja investicije. Zato i održava vezu s Londonom gdje je jedan od selebritija s kim se žele fotografirati svi – od glumaca i rock zvijezda do političara – svjestan da samo dok traje njegova popularnost može sakupiti sredstva za centar u Havani.

Dok Plesna škola Međunarodne plesne fundacije Carlosa Acoste ne zaživi, on će raditi u prostoru koji se uređuje »za prvu ruku«, a gdje će započeti s radom već ove godine. Paralelno s uređenjem prostora privremenog centra, Carlos Acosta sustavno obavlja audicije i sakuplja članove budućeg ansambla, kojem će biti na čelu narednih godina. Acosta vjeruje da na Kubi može naći dovoljan broj izvrsno školovanih plesača koji će pod njegovim vodstvom dalje prenositi onaj južnjački temperament i sentiment koji je njega učinio svjetskom baletnom zvijezdom.