Nacionalno kazalište »Ivan Vazov« iz Sofije gostovat će na Riječkim ljetnim noćima 18. srpnja kad će u HNK-u Ivana pl. Zajca izvesti nagrađivanu predstavu »The Hague« (»Hag«) ukrajinske autorice Saše Denisove u režiji međunarodno priznatog bugarskog redatelja, direktora Nacionalnog dramskog kazališta u francuskom Toulouseu, Galina Stoeva. Riječ je o vjerojatno najprepoznatljivijem bugarskom umjetniku na svjetskoj kazališnoj sceni. Kao redatelj radi od 1991. godine. Počeo je klasičnim repertoarom u Sofiji, a kasnije se okrenuo modernim i suvremenim tekstovima. Nakon uspjeha u Bugarskoj, njegove su produkcije predstavljene na mnogim pozornicama u Belgiji, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Rusiji, Argentini i Italiji. Od 2007. uglavnom je radio u Francuskoj i Belgiji. Godine 2019. Galin Stoev proglašen je vitezom Reda umjetnosti i književnosti Francuske Republike.

Putina igra glumica

Što nam možete reći o predstavi »Hag« Saše Denisove? Na koje vas je načine autorica inspirirala?

– Kad je Putin napao Ukrajinu, osjetio sam toliko snažnu ljutnju da sam se i sam uplašio te reakcije. »Hag« Saše Denisove dao mi je mogućnost da kanaliziram svu tu destruktivnu energiju i pokušam je pretvoriti u nešto što proizvodi značenje i donosi jasnoću. Sviđa mi se ideja da dijete priča priču. To je kao »trash« verzija »Alise u zemlji čudesa«, ali više kao jedna sezona u paklu.

U podjeli u Nacionalnom kazalištu u Sofiji ulogu Putina tumači bugarska glumica Radena Valkanova. Možete li objasniti takvu odluku i donosi li ona neka dodatna tumačenja?

– Vrlo je smiješno i iznenađujuće vidjeti ovu verziju Putina. Autorica je tako razmišljala od samog početka. Ovo je postupak iz srednjovjekovne tradicije farse. Ismijavate ono što najviše mrzite ili predmet koji vas najviše plaši. Tako ga lišavate njegove moći.

Na sličan način na koji se Charlie Chaplin rugao nacističkom vođi Adolfu Hitleru u filmu »Veliki diktator«, »Putinu se treba smijati bez milosti«, kaže Denisova. Što mislite o tome?

Foto Boryana Pandova

– Smijeh je snažno oružje otpora i preživljavanja. Kazalište je mjesto gdje ljudski duh eksperimentira s vlastitim granicama razumijevanja samo kako bi ponovo izmislio svoju ljudskost. Važno je da kazalište ostane mjesto otpora, a desakralizacija užasa zla dio je njegove moći.

Predstava kao ogledalo

Bugarska, povijesno bliska Rusiji, još uvijek ima mnogo građana nostalgičnih za onim što smatraju slavnim danima Ruskog Carstva i Sovjetskog Saveza. Kako je publika u Bugarskoj reagirala na predstavu?

– Bilo je ljudi u šoku, neki su bili duboko dirnuti, a neki jako uznemireni, pa čak i ljuti. Volim misliti da predstava funkcionira na principu ogledala. Pokazuje vam stvari koje prije niste znali o sebi ili niste htjeli priznati. To je predstava koja vas proučava dok je gledate.

Jeste li imali kakvih problema s predstavom?

– Ne baš. Znao sam da mi je potreban oblik kroz koji bih mogao prenijeti sav šok i osjećaj bespomoćnosti kroz koji sam prolazio. Bio je to grozničav i duboko intuitivan proces. Očekivali smo neke provokacije, ali na kraju se nisu usudili. Predstava je pametno napisana i na kraju vas ostavlja bez argumenata. Naravno, bilo je skandaliziranih gledatelja, ali niti jednog ozbiljnog argumenta protiv.

Nova avantura

Ravnatelj ste Nacionalnog dramskog kazališta u Toulouseu. Kako je došlo do toga da su na tu poziciju postavili bugarskog redatelja?

– Već sam radio u kontekstu teatra francuskog govornog područja i postati ravnatelj jedne francuske kazališne institucije bio je logičan nastavak. Danas sam u osmoj godini na ovoj poziciji i sada bih želio osnovati vlastitu kazališnu družinu i posvetiti više vremena svojim umjetničkim projektima. Stoga krajem ove godine napuštam mjesto ravnatelja i započinjem uzbudljivu novu avanturu sa svojom družinom pod nazivom SPUNK.

Kakva je repertoarna politika Nacionalnog dramskog kazališta u Toulouseu?

– Njegova glavna svrha je stvaranje novih produkcija i suočavanje publike s vrhunskom estetikom, kao i s društveno i politički angažiranim djelima koja odražavaju naše vrijeme. Usko surađuje s ansamblima i umjetnicima kako bi im pomogao tamo gdje im je najpotrebnija podrška u osmišljavanju ili realizaciji njihova rada. Ima tim vrhunskih profesionalaca koji su ponosni na svoje kazalište. Smatra se kućom umjetnika gdje bi cijela institucija trebala biti promatrana kao široko polje eksperimentiranja.