Predstava »Aleksandra Zec« redatelja Olivera Frljića postavlja niz relevantnih političkih pitanja. Primjerice, na koji ste način selektirani za ubojstvo? Kakva je točno klima »mekog fašizma« potrebna za to da neko dijete bude »srpska kurva« ili kandidatkinja za sustavna školska poniženja, za rugalice tipa »Srbe na vrbe«?

Zašto hrvatske škole tako sustavno proizvode nulti stupanj reakcije na sve ono što su djeca u stanju »zamjeriti« jedna drugima, poučena roditeljskim netrpeljivostima? Gdje je to javno mjesto na kojem možemo započeti s terapijom oporavka od etničke mržnje? 

Tragedija zaboravljanja

Ubojstvo Aleksandre Zec ovdje zaista stoji ne samo kao memorijalni i komemorativni događaj (premda je završno polaganje bijelih ruža ujedno i gesta kolektivnog ispraćaja), nego i kao kritika namjernog potiskivanja i zaboravljanja ratnih razbojništava. Na osobit način predstavu doživljavam i kao posvetu dugogodišnjem političkom angažmanu tjednika »Feral Tribune«, čiji su novinari godinama ukazivali na potrebu sudskog i socijalnog sankcioniranja nasilja nad obitelji Zec. 

   I upravo zato što se u slučaju ove predstave ne može utvrditi gdje su točno granice kazališta i političkog govora protiv zločina, inzistirala bih na tome da je »Aleksandra Zec« tragedija u najstarijem značenju te riječi, dakle prizor koji zajednica ni na koji način ne može asimilirati, čak ni oplakati, ali nužno je da se s njime suoči. Petorica ubojica, pripadnika pričuvne postrojbe MUP-a, Merčepovih državno povlaštenih kriminalaca, tim su činom Domovinski rat pretvorili u Razbojstveni rat, dok ga je sustavna sudska diskriminacija žrtava iz 1991. godine tijekom proteklih dvadeset godina pretvorila i u razbojstveni mir. 

   Dramaturški se predstava odvija kroz dva »nemoguća dijaloga«. Prvi zatječe glumačke članove obitelji Zec u neposrednom suočenju s »izborom« kako provesti sate neposredno prije razbojstva i ubojstva oca, majke i kćeri. Pišući zadaće? Opraštajući se? Perući zube? Plačući? Praveći se da se ništa ne događa? Već je i ovako oskudno nabrajanje nepodnošljivo tjeskobno. 

   Potom slijedi moment egzekucije troje članova obitelji Zec, u kojem je publika suočena s golemim reprodukcijama iskopanih ubijenih tijela. Figura oca i figura ubojice, kao i u zagrebačkom »Hamletu« Olivera Frljića, zamjenjuju mjesto. Ponovno je obitelj ubijene (majku igra Tanja Smoje, oca Igor Kovač, sestru Jelena Lopatić, braću Nikola Nedić i Jurica Marčec) ujedno i postrojba ubojica. 

   Važnu dimenziju predstave čini neprestano podsjećanje publike da djeca uvijek stradaju zbog pasivnosti i dezorijentacije upravo onih koji bi za njih trebali biti najodgovorniji. U završnom dijelu, Aleksandra Zec u interpretaciji Ivane Roščić razgovara s dvanaestogodišnjim djevojčicama (Janom Mileusnić, Luciom Filičić, Ninom Batinić i Moranom Mladić), slušajući iz »zagrobnog« prostora gotovo identičnu matricu društvene diskriminacije kakva je vladala i devedesetih godina, s jednako malo angažmana da se stane na kraj stigmatiziranju suvremene srpske djevojčice. Time je najbolnije aktivirana »plinska komora« čitavog uprizorenja. 

  Kazališni jezici

Primjedbe na račun predstave »Aleksandra Zec« mogu se staviti, međutim, na kvalitetu scenski izgovorenog (prilično lakonskog) teksta, kao i na redukciju glume na određene političke i afektivne funkcije. Ne sumnjam da je riječ o redateljskoj i dramaturškoj svjesnoj namjeri, no čini mi se da nije trebalo u radu na predstavi preskočiti instancu pisca (ne nužno dramskog), odnosno da je potrebno razmišljati o jeziku predstave izvan njegove deklarativne ili operativne učinkovitosti. I sama je programska knjižica uz izvedbu veoma jaki socijalni performer, katkad preciznije i prodornije napisan od izgovorenih scenskih replika. 

   Publika je »Aleksandru Zec« pratila s osjetnom težinom i potresenošću. Po samom završetku, ženski glas iz publike zaustavio je aplauz replikom »Kome plješćete? Ubojicama? Svojojdvadesetogodišnjoj šutnji o zločinu? Ovu predstavu treba ispratiti tišinom«. 

   Tom smo se intervencijom ponovno vratili u prostor tragedije, opravdano otvoren građanskom nadopisivanju.