Počnimo od jednostavnije predstave: ZKM-ova gostovanja autorske predstave »Sve će biti prekrasno« dramatičara Hakana Savasa Micana, u izvedbi Teatra Maxim Gorki i glumca Tanera Sahintürka. Njezin protagonist, nakon što je saznao da u glavi nosi tumor veličine teniske loptice, snima nerođenoj kćeri kazetu svoje najdraže muzike, popraćene komentarima o životu u Turskoj (iz koje je emigrirao u Berlin). Očinstvo mu nije bilo na kraj pameti kad je prihvatio poziv na kavu jedne znanice, za koju se pokazalo da će postati buduća majka njihova djeteta. Unatoč tome, dakle, što trudnoća nije bila željena, još manje planirana, postoji potreba da kćeri (pogotovo u situaciji terminalne bolesti) ostavi nešto svoje.

Konkretno: glazbu, jer smatra da nema nikakve druge materijalne ni nematerijalne imovine, a nešto joj želi pokloniti za egzistencijalnu poputbinu. Od prvog izlaska na scenu, kad s publikom dijeli bombone protiv kašlja i nastoji uspostaviti kontakt stiska ruke (što mu slabo polazi za rukom), pripovjedač varira između izvedbe amaterskog selebritija i trgovca uspomenama, na trenutke se publici obraćajujći navijački srdačno, a zatim preuzimajući samokritički ton.

Ljudi koji gore

Njegova scenska biografija kreće od prepričavanja na mikrofon pokušaja da zapali natpis »revolucija« na stepenicama ispred sveučilišta u Ankari, jer je u ranoj mladosti bio ekstremni desničar i nacionalist. Kasnije razvija duboku averziju na bilo kakve oblike terorizma, zbog čega su najdojmljiviji momenti predstave filmski prizori zapaljenih alevita, projicirani na stražnjem zidu pozornice. Riječ je, naime, o događaju u gradu Sivasu iz 1993. godine, kad je fundamentalistička skupina sunita (većinske religije među turskim muslimanima) podmetnula požar u hotelu »Madimak«, gdje su se aleviti (manjinska muslimanska podskupina) smjestili radi vlastite vjerske proslave. Dok je hotel gorio, pred njim se skupilo tisuće sunita, slaveći pokolj alevita u zgradi, a sve je skupa izravno prenosila nacionalna televizija. Policija i vatrogasci stigli su satima nakon dojave o početku požara. Komentar protagonista iz berlinske predstave: »Nekad sam i ja aplaudirao tome što ljudi gore, čega me danas užasno sram.« Fanatizam pritom nije detaljnije kontekstualiziran; samo zabilježen kao iskustvo pripovjedača kojeg se (bez dodatnih objašnjenja) kasnije u životu oslobodio.

SRDJAN PABLLO DOROSKI

Premda u predstavi sudjeluju i muzičari koji izvode pjesme na engleskom i turskom jeziku (Emre Aksizoglu, Taner Sahinturk, Merve Akyildiz i Peer Neumann), naglasak nije na songovima. Mnogo više na savjetu pripovjedača nerođenoj kćeri da se nikada i nipošto ne vraća u Tursku, jer tamo nema mirnog i sigurnog života. Traume različitih vjerskih i političkih progona (posebno Armenaca i Kurda), kao i različiti oblici terora, obilježavaju noviju povijest Turske. Po izlasku iz teatra, s nama ostaju filmske snimke zapaljenih ljudi, tijela koja se grče u kovitlacu buktinje, podmetnutog požara koji se pokazao kao djelo ekstremističkih sunita.

Dramaturški je predstava školski jednostavna i linearna, ali politički je kompleksna, jer raspravlja »normalizaciju« državnog nasilja u Turskoj, pri čemu njegove posljedice dohvaćaju i lokalno stanovništvo i migrante. Čežnja za domom primarna je tema svih odsviranih pjesama u predstavi, a stare turske razglednice koje se također projiciraju na stražnjem planu pozornice podsjetnik su nedostižnog mirnog života u domovini. Publika je predstavu primila veoma entuzijastično, što je mislim više povezano s polukoncertnim formatom izvedbe, nego s načinom na koji je obrađena tema bolesti društva koja postaje bolest pojedinca. Imala sam problem i s (prevelikom, gotovo nametljivom) srdačnošću glavnog glumca Tanera Sahintürka, u smislu igranja na publiku i inzistiranja na tome da »zabava« na sceni mora biti jača od bilo koje ozbiljne teme.

Ljudi koji se sjećaju

Novosadska predstava »1981«, ugošćena na otvorenju ovogodišnjih Gavellinih večeri, također otvara temu egzemplarnog događaja smrti, točnije načina na koji život gube članovi jedne velike mađarsko-srpske obitelji. Likovi su konstruirani prema životnim (dokumentarnim) iskustvima članova glumačkog ansambla. Neki protagonisti umiru prirodnom smrću, dobivajući u posljednjim trenucima od svojih najbližih malo svjetlo (baterijske lampice) kojim ih živi daruju u momentu opraštanja sa životom, dok drugi umiru naglo, bez oproštaja, u automobilskim nesrećama ili zato što su se poskliznuli u novim cipelama. I dok jedni odlaze svečano, oko drugih divlja glazba talijanske kancone, disco-svjetlo i ringišpil lunaparka. Glumac Boris Isaković možda je najkompleksnija figura čitavog uprizorenja jer brine i o starijim i o mlađim članovima scenske obitelji, pa premda njegov lik umre već na samom početku predstave, sjećanja drugih vraćaju ga na scenu. Isakovićeva nespretna i prigovaranju sklona brižnost ujedno je i vezivo ansambla kao čvrste ljudske grupe, za koju nije bitno jesu li okupljene osobe u biološkom rodu ili nekoga smatraju ravnopravno-posvojenim članom obitelji. Obitelj je shvaćena široko i gostoljubivo, na onaj način na koji Predrag Matvejević i Boris Gunjević pišu knjigu »Tko je tu, odavde je«.

UTE LANGKAFEL

Ni u jednom trenu se ne bježi od toga da je svaka obitelj oblikovana ne samo onima koji su u ovom trenu njezina sadašnjost i budućnost, mladi i snažni, nego tema zajedništva »kruži« i oko najstarijih članova, baš kao i onih koji više nisu među živima, ali emocionalno su neodvojivi od familije. Sjećanje je, dakle, u režiji Tomija Janežiča uprizoreno kao jako socijalno vezivo, rad ljubavi, napor da nikoga putem ne pogubimo i ne zaboravimo. Ima puno humornih momenata u tim prisjećanjima (od toga kakve su se gaće nosile u osamdesetima do toga kako se plesalo), ali ima i smjelosti da se progovori o usamljenostima, gubicima, obiteljskim traumama koje se zaista prenose s generacije u generaciju, nekad čak bizarno čuvajući i osobna imena umrle djece. Zato u istoj obitelji susrećemo nekoliko generacija ljudi koji svi nose posve identično ime, promatrajući ga na obiteljskom grobu kao »zajednički nazivnik«. Predstava postavlja pitanje što je to »obiteljska veza« i odgovara na njega kroz prizmu i kulturu pamćenja: obitelj su ljudi koji su toliko dugo zajedno da imaju svoje rituale, šale, zajedničke traume, povijesti bolesti, anegdote, omiljena jela, glazbene fascinacije. Možemo to i ovako reći: obitelj su ljudi koji zajedno grade i zatim dugo, dugo nose teret pamćenja.

Kraj epohe socijalizma

Tematski, godina 1981. ujedno je i vrijeme kad IBM lansira svoje prvo osobno računalo, (neuspješni) atentat na predsjednika Reagana obilježava američku političku scenu, jugoslavenska publika ima iskustvo svoje prve uvezene sapunice po imenu »Dinastija«, počinje se sve više govoriti o epidemiji AIDS-a, u Međugorju se prvi put ukazuje Gospa, JAT-ov avion ruši se na Korzici, u Jugoslaviji kreću stabilizacijske mjere i svijest da je godinu dana nakon smrti Josipa Broza Tita zemlja u velikim dugovima i potencijalno opasnoj ekonomskoj krizi. Godina 1981. na ovim prostorima definitivno je godina svježeg prihvaćanja »smrti predsjednika socijalističkog projekta«, odnosno lik Tita nije slučajno stavljen pa skinut s jednog od scenskih zidova. Titov odlazak s pozornice povijesti 1980. godine uprizoren je kao ključna ideologijska kriza u kojoj »plivaju« protagonisti predstave, raspravljajući o tome što se tada u Novom Sadu izgradilo i koliko je trajalo. Izgrađeni pa srušeni mostovi jedna su od metafora »duge smrti« socijalizma, s time da mnogi tragovi novosadskog kozmopolitizma (pa i u mađarsko-srpskim korijenima iste porodice) traju do danas.

Spomenimo poimence izvanredno nijansiran srpsko-mađarski glumački ansambl: Aron Balaž, Gabrijela Crnković, Deneš Debrei, Jasna Đuričić, Emina Elor, Agota Ferenc, Terezia Figura, Daniel Gomboš, Daniel Husta, Boris Isaković, Silvia Križan, Arpad Mesaroš, Gabor Pongo i Bence Salai. Neću prepričavati petosatnu predstavu, tim više jer se ona vijuga vremenskom lentom unatrag i unaprijed, uživajući u fragmentarnosti pripovijedanja, ali reći ću da je obilježava intenzivan interes za momente u kojima se »rekapitulira« nečiji život – bilo zato što je u pitanju starost, bilo zato što se lik nalazi na posljednjem sudu smrti ili zato što dodirujemo kraj jedne ideologijske epohe i početak nove. Predstava pomalo ima štih srednjovjekovnih drama koje žele sagledati čitave životne putove svojih protagonista, ali ne iz vjerske perspektive, nego iz pitanja koliko smo se stvarno povezali s ljudima s kojima smo provodili život.

Milost usporavanja

Odgovor: mi ljudi smo jako topla i privržena stvorenja, koja čak ni ratovi nisu pretvorili u neprijatelje i strance. Znam da ovakva izjava graniči s pretjeranim idealizmom, ali predstava se zaista sustavno opire stavu da recentnu povijest devedesetih i dvijetisućitih godina vidimo primarno i samo kroz prizmu nacionalizama. Etnografija svakodnevice osamdesetih se godina doista bavila urušavanjem ekonomskih standarda, sve jačim gaženjem ljudskih prava, porastom žutila u medijima i najavama ratnog nasilja katastrofalnih razmjera (koje dolazi s devedesetima), ali imala je i dimenziju tihog, diskretnog čuvanja brojnih oblika ljudskog bratstva. O toj ispranoj, ali postojanoj boji solidarnosti je ova predstava.

Novosadski ansambl funkcionira kao kolektiv u kojem nema zvijezda; glumačke su role pripremljene s puno senzibiliteta za detalje i blage ironijske odmake od pretjerane doslovnosti, tako da pet sati trajanja predstave prolazi u trenu. I ova je predstava, igrana na samoj Gavellinoj pozornici, baš kao i njemačko gostovanje u ZeKaeM-u, bila ispraćena gromoglasnim aplauzom. Čini se da smrt nije tema koja odbija publiku, bolje rečeno kazalište joj u obje predstave pristupa s uzornom otvorenošću i refleksivnošću. Smeta me jedino što u »1981« ima povremenih provala nepotrebne patetike (posebno u glumi Jasne Đuričić), kao što me žuljala i dramaturška neujednačenost izvedbe u cjelini, zbog koje prvih dva sata igre ostaje mnogo scenski upečaljivije od njezina finala.

Ali moram priznati i da sam bila potpuno fascinirana osobitim »usporavanjem vremena« koje je »1981« uspjela postići. Kao da smo zbilja istupili iz grozničavog vremena 21. stoljeća i vratili se u epohu prije mobitela i plazmi, kad je bilo sasvim dosta vremena da čovjek u tišini ispeče jaja (bez ikakvih distrakcija i eksplozije ekrana), pa zatim polako porazgovara s rodbinom i prijateljima. To usporavanje djelovalo je ljekovito. Čitava »1981« je kompleksan eksperiment s etnografijama svakodnevlja i svakako predstava koja stvara tako visoki intimizam s publikom da ćemo je vjerojatno doživotno pamtiti. Potresno je i što se smrti u osamdesetima ne događaju na otuđenim mjestima domova za umirovljenike i bolnica, obitelji se još nisu raspale, nego se generacije često ritualno druže i najstarija generacija je integrirana u jako emocionalno savezništvo s mlađom. Povijest emocija na taj način postaje moguća pedagogija budućnosti, otkrivajući da imamo puno toga naučiti upravo iz svijeta »malog zajedništva« intergeneracijskih osamdesetih.

»Dobra smrt«

Kako pokazuje Adrian Curtin u svojoj knjizi »Smrt i moderno kazalište« (2019.), postizanje »dobre smrti« je danas teže postignuće nego ikada, jer uključuje i financijske i organizacijske manevre za koje gotovo nitko nema ni novaca ni snage (a nerijetko ni vremena). I Savas Mican i Janežič, međutim, kao autori predstava tragaju za tom rijetkom »dobrom smrću«, u kojoj za ljudima ostaje emocionalni trag koji kontroliraju i čak predaju u ruke bližnjih s povjerenjem. Oko toga nema sladunjavosti. Prije gorke svijesti da se teatralnost smrti ne može izbjeći, a kad nam već zasigurno slijedi, bolje joj je pristupiti gradeći odnose do zadnje sekunde, negoli kroz kapitulaciju samoizolacije.