Proteklih 76 godina datum 30. travnja čini okosnicu kolektivne memorije vezane uz Lipu, a sažete u sintagmi »Lipa pamti«.

Lipa pamti pokolj koji su počinili nacisti i fašisti koji su 30. travnja 1944. godine u Lipi ubili 269 stanovnika, uglavnom žene, djecu i starce, te čitavo selo spalili. Iz godine u godinu, na dan 30. travnja, Lipa se prisjeća gubitaka te promišlja o njihovom značenju za našu egzistenciju danas.

Budući da ove godine zbog pandemije koronavirusa tradicionalna komemoracija »Lipa pamti« neće moći biti održana u dosadašnjem obliku, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja nije htio da to bude razlog da se stradalih Lipljana i ove godine ne prisjetimo. Stoga su priredili prigodan digitalni sadržaj – videoprezentaciju knjige pod naslovom »Kako Lipa pamti – 75 godina sjećanja na stradanje«.

Doprinos muzejskoj struci

Ova publikacija predstavlja i vrijedan doprinos muzejskoj struci, o čemu ravnateljica PPMHP-a Nikolina Radić Štivić kaže:

– Publikacija pridonosi muzejskoj struci, poglavito u isticanju uloge koju muzej može zauzeti u izgradnji i očuvanju jedne kolektivne memorije te u ostvarivanju šireg društvenog učinka. Ona doprinosi i u pokušaju što neposrednijeg povezivanja i stvaranja vrlo osobnih relacija čitatelja s memorijalnom baštinom Lipe, ali i s nositeljima te baštine – preživjelim Lipljanima. Oprimjeruje ideal muzejske publikacije koja na baštinskim temeljima gradi mostove među ljudima.

Publikacija ide i korak dalje te osvješćuje aktivnu ulogu čitatelja u očuvanju memorijalne baštine te zagovaranju mira i tolerancije. Oprimjeruje stoga i ideal muzejske publikacije kao puta činjenja čitatelja aktivnim sudionicima baštine i promicateljima vrijednosti i poruka koje ta baština utjelovljuje. Izdanje donosi iscrpan pregled 75 godina duge kulture sjećanja u Lipi te predstavlja poduhvat bilježenja i analize povijesti sjećanja na jedan povijesni događaj. Publikacija doprinosi muzejskoj djelatnosti i zbog posve inovativnog koncepta kokreacije ostvarenog kroz suradnju svih Lipljana koji su na publikaciju ispisivali osobne posvete. Na taj je način svaka knjiga unikatna – »dotaknuta« rukom Lipljana – od onog najmlađeg Frana Jakšetića Bariševog koji je tek naučio pisati, do onog najstarijeg Florijana Šlosara Garinog, koji je upravo zašao u 90. godinu života – ističe Radić Štivić.

Besmisao rata

Prema riječima kustosice Vane Gović, »Lipa pamti« podsjeća na besmisao rata te upozorava na moralne ponore u koje smo kao ljudi sposobni zaći.

– Istovremeno, ukazuje da mir opstaje samo uz najbolje verzije nas samih koje su spremne ne samo poštovati drugoga, već se za njegova prava i aktivno zalagati. Kako to Lipa čini? Sad već 76 godina postojanja jedne kolektivne memorije dobar je trenutak za promišljanje o njenim manifestacijama te načinima njena očuvanja, dobar je trenutak za postavljanje pitanja kako Lipa pamti?

Uz spoznaju da čak i sjećanje ima svoju povijest, svrha ove publikacije je upoznati javnost s nositeljima sjećanja (mjestima i ritualima) koja su se kroz vrijeme u Lipi mijenjala, te sa stvarateljima lipajske memorije – preživjelima i njihovim nasljednicima, ali i povjesničarima, književnicima, novinarima, svima onima koji su smatrali nužnim o tragediji Lipe pričati. Ujedno, svrha publikacije je upoznati javnost i sa zajednicom koja je bila spremna njihovu priču poslušati – s korisnicima lipajske memorije.

Na koncu, cilj istraživanja i stručne publikacije ujedno je bio istaknuti primjer Lipe kao izrazito pozitivan u kontekstu nacionalnih kultura sjećanja na stradanja Drugog svjetskog rata – kaže Gović.

Bogata građa

Publikacija obuhvaća bogatu fotografsku i dokumentarnu građu, te individualna svjedočanstva (kazivanja) preživjelih i njihovih potomaka, i predstavlja rezultat petogodišnjeg rada i istraživanja više kustosice Vane Gović. Dizajn publikacije potpisuju Martina Čip i Nina Raimann iz Studija Cipmann.

Postavljajući pitanje kako Lipa pamti, odnosno kako se kroz vrijeme gradila kultura sjećanja u Lipi, krenulo se u potragu za materijalnim svjedočanstvima posredstvom kojih se ta priča o 76 godina dugoj tradiciji sjećanja može ispričati. Pritom je početna točka istraživanja bila obiteljski arhiv, koji je Vinko Šepić Čiškin 2015. godine ostavio Memorijalnom centru Lipa pamti.

– Dobar dio fotografske građe koja je u knjizi predstavljena, potječe upravo iz obiteljskog arhiva Vinka Šepića Čiškina. Svojim istraživanjem gubitaka NOB-a na području Krasa, kao i dugogodišnjim pažljivim bilježenjem i dokumentiranjem spomenika, komemoracije te ostalih komemorativnih običaja, Vinko Šepić je značajno pridonio očuvanju kulture sjećanja Lipe, ali i čitave Liburnije.

Tijekom istraživanja pronađene su fotografije i dokumenti iz privatnog vlasništva Lipljana, fotografije, dokumenti i svjedočanstva iz Državnog arhiva u Zagrebu i Rijeci, dio arhiva i iz starog Spomen-muzeja, zatim od Mjesnog odbora Lipa te SUBNOR-a Opatija, fotografije iz Konzervatorskog odjela u Rijeci koje bilježe podizanje spomenika i muzeja u Lipi te obnovu sela. Na koncu tu je i bogata hemerotečna građa, mnoštvo novinski članaka u kojima se kroz godine pisalo u Lipi, o komemoracijama, o muzeju.

Drugim riječima, prikupljen je materijal, vizualni i tekstualni, temeljem kojeg smo mogli ponuditi odgovor na pitanje kako Lipa pamti – objašnjava Vana Gović. Vizualni materijal prikupljen na temu lipajske kulture sjećanja je iznimno raznovrstan, u rasponu od fotografija, dokumenata, memorabilija, preko znački, plaketa, spomenika, pa sve do spomen-muzeja.

Spomenar

Kako kažu autorice Vana Gović, Martina Čip i Nina Raimann, čim su krenule razmišljati o prikupljenim materijalima, nametnula im se ideja albuma, spomenara, odnosno spomen-knjige, kao možda najučestalije prakse slaganja sjećanja.

– Kao što smo nekad uspomene spremali u kutije, tako je i ova publikacija svojevrstan skup sjećanja spremljen i arhiviran u kutiju koja ih drži na okupu. Riječ je o unikatnoj, rukom ispisanoj, posveti Lipljana na kutiji. Oni se osobno obraćaju čitateljima te ih pozivaju da se, čitanjem knjige, uključe u očuvanje lipajske memorije. Knjiga na kraju nudi odgovor na pitanje kako Lipa pamti. Odgovor leži u poticanju čitatelja da, čitajući knjigu, prođe taj put od korisnika do stvaratelja memorije – u osvještavanju uloge i individualnog doprinosa čitatelja očuvanju lipajske kulture sjećanja u budućnosti – ističu autorice.

Zanimljivo je i oblikovanje knjige. Uvez je svojevrsno ljepilo koje spaja sva prikupljena sjećanja – nas jučer i nas danas.

Uvez je vidljiv, ogoljen – puštamo knjigu kakva ona jest, kao i sve prikupljene materijale. Konac uveza je crven – kažu dizajnerice.