Foto: JONAS NORMANN
Gubici su uvijek s nama, ali ako si dozvolimo biti žalosni umjesto da ignoriramo tugu, onda možemo napredovati. Ako je odbacimo, bol neće nestati – u nekom će nas trenutku ščepati. Psiholozi su otkrili da nas ono što radimo da bismo izbjegli tugu često boli više od normalne, prirodne žalosti
Zašto plačemo? Zašto nas svaki gubitak, bez obzira na to je li vezan za ljubav, posao, bliskoga člana obitelji ili prijatelja, toliko boli? Što nas znanstvenici i najugledniji stručnjaci koji se bave ljudskim osjećajima poput sreće mogu naučiti o tuzi? Što nas tuga može naučiti o sreći i kako nam može pomoći da budemo sretniji?
– Svaki je gubitak bolan i neizbježno ga prati tuga, prirodan odgovor na emocionalnu bol, osjećaj gubitka, bespomoćnosti, beznadnosti ili razočaranja. Tuga je normalna i događa se svima. Međutim, mnogi su toliko naučili potiskivati »neugodne osjećaje« da im je to postao uvjetovani refleks, zbog čega više nisu u stanju ni prepoznati ih, a kamoli ih sebi priznati ili dopustiti da ih osjećaju i »obrade«. Štoviše, mnogi su toliko opsjednuti potragom za srećom da se gotovo iracionalno boje tuge.
No, tugu nikako ne možemo izbjeći. Jedino možemo naučiti bolje se nositi s njom. Tuga je poruka, ali ako je ne slušamo, veća je vjerojatnost da će prerasti u nešto ozbiljnije. Štoviše, znanstvena istraživanja potvrđuju da potiskivanje neugodnih ili tužnih misli samo pogoršava stanje i nerijetko vodi u depresiju.
Stoga je krajnji trenutak da počnemo otvoreno razgovarati o tuzi. Sada bismo svi, i to možda više nego ikada prije, trebali naučiti kako se ispravno nositi s njom, kaže Helen Russell, britanska novinarka i autorica hvaljenih knjiga, među kojima su i svjetski bestseleri »Godina danskoga življenja«, »Atlas sreće« i »Kako biti tužan« objavljene u izdanju Stilus knjige.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Prolazna emocija
Radila je kao urednica online izdanja uglednog svjetskog časopisa MarieClaire, a poslije i kao dopisnica Guardiana. Istodobno je pisala kolumnu u The Telegraphu, vodećim britanskim dnevnim novinama. Trenutačno živi s obitelji u Danskoj, gdje piše knjige i povremeno objavljuje tekstove za The Observer, Stylist, Metro, Graziju i The Independent.
– Tuga ima svoju svrhu. Ona nas može upozoriti da nešto nije u redu – ako joj dopustimo. Tuga je prolazna emocija koju svi povremeno osjećamo kad smo povrijeđeni ili kad nešto u našem životu nije kako treba. Ona je poruka. Ovisimo jedni o drugima kako bismo preživjeli kao vrsta, a tuga je emocija koja nas na to podsjeća jer najčešći načini izbjegavanja tuge zapravo su načini izbjegavanja osjećaja, poput izbjegavanja zbližavanja s drugom osobom zbog straha da ne budemo povrijeđeni. Ili izbjegavanja smislenih i dostižnih ciljeva zbog straha od neuspjeha.
Ili padanja u ovisnosti kako bismo uklonili bol, otupili osjetila i tako se »zaštitili«. Ili pak stalne preokupacije poslom i opsesivnog provođenja vremena na društvenim mrežama, samo kako ne bismo mislili na neugodne osjećaje… Izbjegavanjem tuge ograničavamo si život i uskraćujemo si priliku za ostvarenje svoga punog potencijala, izlažući se opasnosti da se normalna tuga koju osjećamo pretvori u nešto mnogo ozbiljnije…, pojašnjava Russell.
Ponadasmo se, sada možda zna i tajnu sreće nakon što se u »Atlasu sreće« bavila jedinstvenim kulturnim konceptima, običajima i stavovima ljudi diljem svijeta.
– Kad sam pisala prvu knjigu, »Godinu danskoga življenja«, počela sam istraživati što znanost smatra dobrim životom. Nakon što je postala međunarodni bestseler, počela sam dobivati brojne poruke čitatelja iz cijelog svijeta koji su željeli podijeliti recept za sreću iz svoje zemlje.
Tada sam počela dublje istraživati jer saznati što je ljudima na drugoj strani planeta važno, pomaže svima nama. Shvaćati kako drugi narodi vide sreću može utjecati na to kako ćemo se ubuduće odnositi jedni prema drugima – u vremenima kad jača odvojenost trebamo se povezati. Nigdje nije savršeno, svaka država ima svoje nedostatke, ali to znamo i odlučila sam slaviti ono što je najbolje od čovječanstva i različitih kultura, od Australije do Walesa, Butana, Novog Zelanda, Rusije, Južne Afrike i Sirije.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Danske tajne
U »Godini danskoga življenja« otkrivate tajne najsretnijeg naroda na svijetu i načine na koje možemo živjeti više »danski«?
– Nekoliko stvari Danci čine drukčije, a možete ih primijeniti bez obzira na to gdje se nalazite.
Imati povjerenja, više. To je broj jedan zašto su Danci tako prokleto sretni, stoga pokušajte. Osjećat ćete se bolje, poštediti se nepotrebnog stresa, a vjerovati osobama oko sebe može za posljedicu imati to da se ponašaju bolje, pa tako imati povjerenja postaje samoispunjavajuće proročanstvo.
Priuštite si hygge. Sjetite se činiti jednostavne stvari u životu – upalite svijeću, skuhajte si šalicu kave, pojedite neki kolač. Uviđate li? Već sada se osjećate bolje.
Koristite svoje tijelo. Vozite bicikl, trčite, skačite, plešite, upražnjavajte seks. Protresite sve što imate. Uporaba tijela ne samo da otpušta hormone sreće, endorfine, već će vas i učiniti privlačnijima.
Pozabavite se estetikom. Učinite svoj ambijent najljepšim mogućim. Danci to čine tako da spajaju umjetnost i ono što ih svakoga dana okružuje. Tu vrijedi sindrom razbijenog prozora, takva mjesta koja izgledaju kao da o njima nitko ne brine propadaju. Vrijedi i obrnuto.
Pojednostavite svoje mogućnosti. Ako me je živjeti u Sticksvilleu nešto naučilo, to je da se ograničavajući si mogućnosti možete osloboditi jednog dijela stresa modernog načina življenja. Previše izbora što raditi, što jesti, što odjenuti, može biti više teret, nego blagoslov. Danci su se specijalizirali za život bez stresa i slobodu unutar granica.
Cijenite obitelj. Državni praznici prilika su za treniranje bliskosti u Danskoj i obitelj im je na prvom mjestu u svim aspektima života. Povezivanje s rođacima i uobičajeni rituali mogu vas učiniti sretnijima, stoga učinite to. Vašoj obitelji nije stalo? Osmislite svoje rituale s prijateljima ili pogledajte savjet pod 3, onaj dio sa seksom.
Jednako priznanje za jednak posao. Zapamtite, ne postoji muški i ženski posao. Postoji samo posao. Oni koji njeguju jednako su važni kao i oni koji donose kruh, jedni bez drugih ne bi mogli preživjeti. I jedan i drugi posao su važni, teški, briljantni. Svaki u svoje vrijeme.
Igrajte se. Danci vole aktivnosti kao što su slaganje Lego kocki, igranje se smatra vrijednom zanimacijom bez obzira na dob. Gradite, budite kreativni, kuhajte, iznenađujte, crtajte karikature.
Činite i stvarajte koliko god često možete. Što veći nered, to bolje.
Dijelite. Na taj način je život lakši, iskreniji i po nekim istraživanjima bit ćete sretniji. Ne možete utjecati na Vladu da vam osigura blagostanje poput onog u Danskoj? Napravite kolač i obiđite susjede ili pozovite nekog k sebi i s njim uživajte u hyggeu, neka ugoda i lijepi osjećaji pršte.
»Nije čudno što su Danci sretni. Imaju suludo dobru kvalitetu života. Da, skupo je ovdje. Ali to je Danska i isplati se. Nije me briga što skuplje plaćam kavu jer znam da me osoba koja me poslužuje ne mrzi i ne živi usranim životom«. Dio je to odlomka iz vaše knjige. To je izvrsno, ali nije tako u svim zemljama. Što možemo učiniti da bismo promijenili način života?
– To je razlog što sam pisala tu knjigu, ali ne možemo svi živjeti tako, ali možemo učiti od drugih kultura i inspirirati se drukčijim načinima življenja, primjenjujući navedenih devet koraka.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Dva tabora
Znamo da je normalno biti tužan, no ne znamo se nositi s tim.
– U Istočnoj Aziji, primjerice, koncept negativnih emocija potiče iz budizma, taoizma i konfucijanizma i smatra se da su povezane s okolnostima, sa situacijom. To znači da pojedinac teret negativnog iskustva i osjećaje ne mora nositi sam, nego da ih u istočnoazijskoj kulturi doživljavaju kao neizbježan i prolazan element prirodnog ciklusa, odnosno života, a ne kao nešto čega se treba bojati kao rizika po mentalno, pa čak i fizičko zdravlje.
Povijest je uvijek zanimljiva. Možete li nam dati neke primjere iz starih civilizacija, kako su se oni odnosili prema tuzi?
– Povijest je grubo podijeljena na dva tabora – na one koji su smatrali da je tuga O.K. i one koji su smatrali da je grozna. Rani Egipćani, Kinezi i Babilonci vidjeli su tugu kao jednu vrstu opsjednutosti demonima i koristili su fizičko kažnjavanje i izgladnjivanje pokušavajući istjerati te demone. U staroj Grčkoj i u doba Rima liječnici su propisivali »insta režim« – bavljenje gimnastikom, masažu, posebnu prehranu i kupke kako bi se otklonili simptomi.
Po Hipokratovim zapisima melankolija se javlja kao bolest, a smatralo se da je uzrok neravnoteža tjelesnih tekućina. Svaka bolest u tijelu bila je posljedica viška neke od tekućina, pa je liječnikov posao bio vratiti ravnotežu pročišćavanjem ili puštanjem krvi. Moja prva pomisao bila je – barem mi to nitko ne radi.
Do srednjeg vijeka ako ste se osjećali tužno, smatralo se uglavnom da vas Bog ne voli. Za klerike u srednjovjekovnoj Europi melankolija je bila znak da živite u grijehu i da vam je potrebno pokajanje.
Ali, renesansni muškarci, jer budimo iskreni, nitko nije slušao žene, smatrali su da ste ako ste tužni bliži Bogu, što je bio pomak prema prihvaćanju tuge. Godine 1590. pjesnik Edmund Spencer otišao je toliko daleko da je tvrdio da je tuga obilježje duhovne predanosti. Jer, ako ste sretni, vjerojatno je to zato što ste potaknuti nečim što nije posve sveto, nečim poput seksa ili alkohola. S napretkom znanosti i tehnologije tijekom prosvjetiteljstva, mislioci su počeli promatrati naša tijela s mehaničke točke gledišta, gledajući na tugu kao na kvar ljudskog stroja.
Liječnik George Cheyne iznio je teoriju da je melankolija uzrokovana novostečenim udobnostima i luksuzom koje je omogućila mehanizacija.
U 19. stoljeću u Britaniji porast broja stanovnika i ubrzana urbanizacija dovela je do toga da se živjelo skučeno, često u nehigijenskim uvjetima.
Smrt je bila svuda uokolo i postala je tema o kojoj se stalno i otvoreno razgovaralo. Kako bi se nosili s tugom, viktorijanci su je rado prigrlili, uzimajući za primjer žalovanje kraljice Viktorije za pokojnim suprugom.
Pojava kolere, Prvi svjetski rat i pandemija španjolske gripe donijeli su kraj ekstravagantnih pogreba i običaja, umiranje od svih tih užasa takvo je žalovanje učinilo nemogućim. A tada je počeo Drugi svjetski rat. Pored toliko patnje za tugu se teško nalazilo mjesta i stoicizam se cijenio iznad svega. I tako je jedna generacija odrasla uz »keep calm and carry on«- budi smiren i guraj dalje.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Saudade
Po čemu su Brazilci jedinstveni u svom pristupu prema sreći?
– U portugalskom jeziku postoji riječ saudade – osjećaj čežnje, melankolije i nostalgije za srećom koja je nekad bila, pa čak i za srećom kojoj smo se samo nadali. I dok je Brazil poznat po svom karnevalskom duhu, s druge je strane saudade toliko karakteristična za Brazilce da čak ima i svoj dan, 30. siječnja.
Mnogi od nas doživjeli su gorko-slatko zadovoljstvo dok su u trenucima melankolije pregledavali stare fotografije ili im je nedostajala draga osoba. Znanstvenici su otkrili da nas ta privremena tuga čini sretnima, zbog nje svoju pažnju više usmjeravamo na detalje, ustrajniji smo i velikodušniji. Svi bismo trebali provoditi više vremena prisjećajući se onih kojih više nema i vježbati biti zahvalniji za one koji su još oko nas.
Što mogu učiniti oni koji su kronično neodlučni i strahuju od promjena i novih početaka?
– Normalno je biti oprezan zbog promjene, strah je u većini nas, prevladava u našim osjećajima. Koliko ima utjecaja, pak, ovisi o našoj osobnosti i pet faktora – otvorenost prema iskustvima, savjesti, stupnju koliko smo ekstrovertirani, odnosno introvertirani, koliko smo ugodni i koliko nam se zapravo sviđaju drugi ljudi te naš položaj u spektru neuroticizma.
Svaka osobina ima svoje dobre i loše strane. Ako ste ekstrovert, mogli biste s lakoćom sklapati prijateljstva i govoriti u javnosti. Ako baš niste samouvjereni, to bi vas moglo učiniti empatičnijima. Zabrinute osobe su često dobre u tome da se mogu zamisliti u tuđoj koži. Ako ste otvoreni za nova iskustva, više ste skloni riskirati i brzo donositi odluke, pa biste si stoga trebali dati više vremena i uzeti u obzir sve činjenice. Ako ste više tradicionalni i neskloni riskirati, mogli biste si zadati rok.
Ali promjena je nešto na čemu svi moramo raditi. Također postaje sve važnije biti sposoban prilagoditi se jer se naš život mijenja brže nego ikad. Presudno je znati se nositi s tim. Moramo shvatiti da ne postoji savršena odluka ni idealno rješenje. Ogromna količina vremena i energije može biti uložena u pokušaj da se donese »savršena odluka«, ali takvo što ne postoji. Svaka moguća odluka ima za i protiv, i ako to prihvatite, brže ćete donositi odluke, to će vam pomoći da opuštenije birate svoje prilike.
Zatim moramo razumjeti koji su ključni kriteriji. Odlučite preko čega ne možete prijeći i donesite odluku u skladu s tim. Onda, kad se jednom odlučite, prihvatite da ćete ponekad pogriješiti. Teško je prihvatiti činjenicu da ćete katkad činiti greške, ali morate to moći prihvatiti s lakoćom. Ne možete trošiti energiju da biste sami sebe mučili. Morate poduzeti akciju, stoga krenite dalje. Nije lako, ali je moguće. Za potrebe pisanja knjige provela sam godine istražujući kako to učiniti.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Suze kao utjeha
Čak i plakanje ima svoju svrhu, a to je smanjivanje razine kortizola, hormona stresa?
– Tako je. Razina kortizola se smanjuje kad netko plače, ali ne osjećamo se bolje zato što izbacujemo toksine ili nešto slično, nego zato što nas izražavanje tuge tješi. Njemački psiholog Cord Benecke proučio je osobe koje plaču i one koji ne plaču i utvrdio da oni koji plaču doživljavaju manje »negativnih agresivnih osjećaja« poput bijesa i gađenja, od ljudi koji nisu plakali. Sada znamo da je plač nešto za što su programirani svi ljudi i da suze služe svrsi – izražavanju osjećaja te da bismo se osjećali povezani s drugima.
Zašto su neke osobe sklonije biti tužne i što bi tada mogle učiniti ili ne bi nipošto trebale učiniti?
– Na sve nas utječu geni, iskustva u ranom djetinjstvu i životni stil, što znači da na prvo dvoje ne možemo utjecati, ali na treće možemo. Neki od nas su možda u svojim životima doživjeli više tuge od drugih, ali svi ćemo u nekom razdoblju života doživjeti gubitak. Budući da svaka četvrta osoba pati od mentalne bolesti, to je nešto u čemu smo svi zajedno.
Ono što ne bismo trebali je boriti se protiv tuge ili je ignorirati, izbjegavati pretjerivanje i potiskivanje, prestati se ispričavati zato što osjećamo i pokušati se osloboditi osjećaja srama koji u našoj kulturi često dolazi s tugom jer smo istrenirani zanemariti svoje prirodne emocionalne reakcije.
Umjesto toga trebali bismo ako možemo razgovarati kako se osjećamo, pronaći grupu podrške, priznati svoju ljutnju i dubok osjećaj gubitka, biti svjesni zamki modernog života, pronaći neku perspektivu, koristiti knjige kao terapiju, baš kao i umjetnost i kulturu, koristiti svoja tijela jer studije pokazuju da ćemo se već za nekoliko dana osjećati lošije ako to ne radimo, pametno se hraniti i učiniti nešto za nekog drugog.
Koja je razlika između tuge i depresije?
– Klinička depresija je ozbiljna i obično zahtijeva profesionalnu pomoć, ali studije pokazuju da odbiti suočiti se s uobičajenom, neizbježnom tugom – i nedostatak znanja kako se najbolje nositi s njom – može dovesti do simptoma depresije. Jer tuga je »normalna«.
Kako si pomoći kad osjećamo tugu jer je netko preminuo?
– Opet bih preporučila isto, razgovarati o velikom gubitku, suočiti se s tugom i ne očekivati da ćemo žalovanje odraditi unutar godinu dana. Ti gubici su uvijek s nama, ali ako si dozvolimo biti žalosni umjesto da ignoriramo tugu, onda možemo napredovati. Ako je odbacimo, bol neće nestati – u nekom će nas trenutku ščepati. Psiholozi su otkrili da nas ono što radimo da bismo izbjegli tugu često boli više od normalne, prirodne žalosti.
Kako nam japanski način razmišljanja može pomoći da zavolimo svoje nesavršenosti?
– Zbog posla sam često boravila u Japanu i načela wabi sabija – cijeniti ljepotu nesavršenosti i prolaznost života – bila su mi od neizmjerne pomoći tijekom teških vremena. Ali, postoji i svjesnost o prolaznosti života i neizvjesnosti našeg postojanja. Mono no aware sastoji se od tuge, ali i od spokojnog prihvaćanja činjenice da svemu i svakom dođe kraj – koncept kojem itekako nedostaje opis na engleskom.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako hrana može utjecati na raspoloženje? Pisali ste o »dinamičnim duetima«, namirnicama koje kad se konzumiraju zajedno mogu ojačati zdravlje?– Postoji vrlo mnogo dokaza koji potvrđuju da je kvaliteta naše prehrane povezana s rizikom od obolijevanja od mentalnih poremećaja. Brojne studije pokazuju da je kvaliteta prehrane izravno povezana s tim pate li ljudi od kliničke anksioznosti ili depresije u različitim zemljama, kulturama i dobnim skupinama, a poznato je i ispitivanje koje je pokazalo da je određena dijeta učinkovit tretman za depresiju. To ne ovisi o svim onim drugim čimbenicima koje uzimamo u obzir, kao što su socioekonomski status, razina obrazovanja, zdravlje, koliko je netko fizički aktivan, njegova tjelesna težina, i takve stvari. Također, promjene u načinu prehrane djeluju na simptome depresije kod osoba koje nisu klinički depresivne. Dakle, dok je za dijagnozu kliničke depresije potrebno barem pet od devet ključnih simptoma, da bismo osjećali depresiju može ih biti i manje, primjerice sniženo osnovno raspoloženje koje je većina nas iskusila. U svim slučajevima prehrana pomaže, pogotovo ženama. Studije su pokazale da veću korist od promjena imaju žene sa simptomima i depresije i anksioznosti. Prehrana bogata cjelovitim namirnicama najbolji je izbor za većinu nas. Jedno od istraživanja pokazalo je da oni koji se hrane tradicionalnom mediteranskom dijetom, bogatom povrćem, morskim plodovima i nezasićenim mastima, s malo rafiniranog šećera, imaju upola manju vjerojatnost da će im biti dijagnosticirana depresija tijekom razdoblja od četiri godine. Ali, općenito su tradicionalne kuhinje bolja varijanta od moderne, zapadnjačke prehrane ultraprerađenom hranom koja sada čini više od pedeset posto svih kalorija koje se konzumiraju u Velikoj Britaniji i SAD-u. Šećer je veliki problem jer mnogi konzumiraju tri puta više od količine koju preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija, a dokazano je da dijeta s visokim udjelom šećera dovodi do povećanja istih markera upale koji se povećavaju i kod osoba s depresijom. Transmasne kiseline su također jasno povezane s depresijom. U mnogim su zemljama sada zabranjene zbog zdravstvenih rizika povezanih s njima, ali još uvijek ih možete pronaći u hrani. Izrazi na koje na popisu sastojaka treba pripaziti su hidrogenirano ulje, djelomično hidrogenirano ili biljno ulje na popisu sastojaka. Maslinovo ulje je tehnički voćno ulje pa je u redu. |
