Kao i u svakoj drugoj struci, i gluma pod svojim kišobranom ima dobrih i manje dobrih igrača. Ali kada čovjek, na sceni zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh, gleda Josipa Brakusa, onda zna kako za budućnost hrvatske dramske scene ne bi smjelo biti straha.

Jučer je, u Kerempuhu, upriličena premijera predstave »Kralj Ubu« u režiji Mirana Kurspahića i koprodukciji tog kazališta s Gradskim dramskim kazalištem Gavella koje, od potresa 2020. godine, još uvijek ne može koristiti svoju scenu u Frankopanskoj.

U toj predstavi, rađenoj po kultnom tekstu Alfreda Jarryja, jednog od likova igra i Brakus kojeg smo, s upitom za razgovor, zatekli u prehladi, a s obzirom na to kako smo išli ususret premijeri, čuvao je zdravlje te smo isti odradili po pandemijskoj navadi, odnosno online što, posvjedočit ćete, nije umanjilo, kako to zna biti, kvalitetu razgovora jer se naš sugovornik jednako dobro izražava kako usmeno, tako i pismeno.

Foto: Josip MIŠKOVIĆ

Stalna alternacija

Kako zdravlje, jeste li ozdravili?

– Hvala vam na pitanju, svakim danom malo bolje, no sljedeća dva tjedna su ključna.

Pretpostavljam da nema goreg nego kad se glumac razboli, pa se zbog bolesti moraju otkazivati predstave? Koliko vam se puta to u životu dogodilo te mislite li da u našim teatrima nedostaje alternacija?

– Nema ništa gore od bolesti, no srećom u pitanju je samo prehlada. Ovo mi je prvi put da zbog toga otkazujem predstavu, i to je sudbina baš htjela da je u pitanju »Bilježnica Robija K.«, koja se bliži svojoj pedesetoj izvedbi. Malo je nezahvalna situacija za tu, teoretski »stalnu alternaciju«, budući da bi to zahtijevalo svojevrsni status stand by, koji se možda ne bi nikad ni realizirao. S druge strane, za neke manje uloge se da pripremiti kroz dva-tri dana. Ako bih mogao javno predložiti alternaciju za svoga Robija, to bi bio kolega Nikša Butijer.

Povod za ovaj razgovor zapravo je premijera »Kralja Ubua«. Igrate Mbapea Nganoua. O čemu je riječ u predstavi te što možete kazati o svome liku?

– Predstava je komentar na sve popularniju »woke kulturu«, cenzuriranje, sprdanje na inzistiranje ideje da nešto zaslužujemo samim time što jesmo, te svojevrsna redateljska provokacija. Nešto kao epizoda South Parka. Mbappe, lice koje igram, došao je u razred Rennske gimnazije za posebnu i darovitu djecu iz belgijskog ljudskog zoološkog vrta u zamjenu za dva razredna majmunčića. Prvotno je razred nudio srpsku braću, ali u Bruxellesu ne žele Srbe. Sada mu je super, jer mu bijeli ljudi na plantažama kaučuka u Kongu ne sakate udove, ima što za jesti i smije se igrati s ostalom djecom. Deset milijuna Kongoanaca nije bilo te sreće.

Dramski tekst seže u 19. st. i tada je zaprepastio tamošnju, francusku publiku. Koliko je danas aktualan?

– Mislim da je tekst prestao biti aktualan i tridesetak godina od objavljivanja. Počinje s riječju »pizdarija«, što je onda izazvalo zgražanje, danas ne nosi nikakvu težinu.

Zanimljivo je da vas je Borko Perić ‘dovukao’ u Kerempuh. Režirao je predstavu »Raspad sistema«, a kazali ste i kako vam je Perić bio jedan od glumačkih uzora. Kako je to dijeliti taj magični prostor teatra sa svojim glumačkim uzorom te vjerujete li u onu ‘’never meet your idols’’?

– Paaa, zapravo, prva predstava koju sam radio u Kerempuhu bila je kultna »Narodni heroj Ljiljan Vidić« u režiji Kreše Dolenčića 2017. Prvi doticaj s Kerempuhom sam imao kao gledatelj i obožavatelj, zatim kao potpora kolegama Deteliću i Šakoronji na njihovim predstavama. Noćna scena Kerempuha i njihov bend Čišće Lišće je nešto što me uvjerilo da je to mjesto za mene. Borko Perić je zasigurno bio jedan od mojih glumačkih idola.

Imam veliki poriv okrenuti na šalu i izvrijeđati ga, ali, hajde, i ostao je. Kerempuh ima puno odličnih glumica i glumaca, te jako dobru atmosferu unutar ansambla. Kada je o drugom dijelu pitanja riječ, najgore mi je ljudski se razočarati u nekoga. Gluma je u našoj ekipi ionako zabranjena. Srećom, bolje prijatelje i kolege od navedenih je ionako teško poželjeti.

Koliko redatelj, u ovom slučaju Miran Kurspahić, može izvući iz glumca?

– Mah, pokušavao je izvući nešto tijekom rada na ovom projektu od nas nekoliko, ali svoje ne damo, tuđe nećemo. U krizi smo jedino s hiperprodukcijom, počevši od studenata glume, do obaveznog broja naslova godišnje.

Foto: Josip MIŠKOVIĆ

Oduševljena kritika

Dalmatinac ste, kako i sami kažete, kombinacija Vlaja i bodulke. Govorite li čakavštinu? Nisam, još uvijek, stigao pogledati »Gruntovčane«. Kako ste se snašli s kajkavskim dijalektom?

– Eh, sad, mala greška se potkrala pri razgovoru s vašim kolegom, mama nije bodul. Ne, ne, privatno govorim neki čudni spoj splitske melodije, standarda i zagrebačkih riječi. Snašao sam se genijalno, kolege su mi rekli kad otvorim usta, umre jedan Zagorac. Kritika je naravno, oduševljena.

Predstava u kojoj igrate, »Happy End«, nije dobila najsretnije kritike. Kako se, općenito, vi nosite s istima?

– Držim se nogometnih mudrosti, kad znam da je dobro, pročitam ako naletim, kad i sam znam da nije dobro, ne čitam. Pogotovo kad netko piše o krajnjem produktu, bez uvida u probe i redateljske zahtjeve. Igrat ću masu loših predstava, masu dobrih i nadam se, masu objektivno odličnih, tako da sam se već odavno pripremio da se ne sekiram, radim najbolje i najpredanije što znam, i što bude bit će.

Pored kazališta, čini se da su glazba i nogomet najveća ljubav? Stižete li, u životu, raditi sve što volite?

– Moja najveća ljubav je moja djevojka Karla, i sad, kad mi je vratila mobitel, mogu reći da bez entuzijazma prema nogometu i bubnjevima ne bih ostvario ni pola ovoga što jesam. Nije to puno, ali je moje i vrijeđati (ne) dam. Imam svoj tempo, modrićevski, polako i sigurno. Uživam s prijateljima, otkrili smo razne društvene igre i pub kvizove, vremena za Football Manager se napraviti mora, jedno 10-12 sati dnevno pa malo baciti oko na HNL.

U »Bilježnici Robija K.« igrate, kako se to popularno voli reći, najstarijeg devetogodišnjaka u Hrvata. Je li bilo lakše ući u tu ulogu, no u ostale, s obzirom na to da potječe iz podneblja iz kojeg je i sam Robi potekao?

– Velika je odgovornost bila utjeloviti Robija na sceni, pogotovo kao svježe diplomirani glumac, no uz pomoć kolega i redateljice Marine Pejnović, ostat će mi zasigurno u srcu zauvijek, kao jedna od prvih glavnih uloga u Kerempuhu. Jezično sam bio u prednosti, ali po pitanju poznavanja političke situacije i referenci na isto sam zasigurno pri dnu ansambla, ako ne i države.

Priča o vašem putu k akademiji doista je zabavna. Što vas je ponukalo da upišete, prije glume, južnu slavistiku i mađarski jezik?

– Naredio sam da se ti zapisi unište, ali očito džabe. Htio sam doći u Zagreb, školovanje nikad nisam shvaćao ozbiljno. I tako sam preko mađarskog upoznao kolegicu koja se spremala za ADU… Ne kažem da je navedeni studij neozbiljan, naprotiv, jedan je od težih jezika za naučiti i svaka čast onome tko se vidi u tome.

U predstavi »Bilježnica Robija K.«, Foto: LUKA DUBROJA/KREMEPUH

Pokvarena mačketina

U »Psećem srcu« imali ste samo jednu scenu u kojoj govorite i, iako igrate šutke i tijelom, privlačite pažnju, što je odlika dobre glume. Nerijetko, zapravo, ističete ljubav prema psima.

– Na ADU sam upao govoreći pjesmu »Umro je pas«, koju sam sam i preveo na hrvatski, he, he. Slab sam na pse, zapravo bilo što neiskvareno i dobro. Sada imam pokvarenu mačketinu Čmukla koji me pokušava likvidirati na dnevnoj bazi.

Nakon što ste preveli Nerudu za prijemni, jeste li se i poslije laćali prijevoda?

– Slobodno vrijeme provodim s prijateljima.

Koji su profesionalni planovi na redu za 2023.?

– Gostovanja s predstavom »Izbacivači« u produkciji teatra Exit, nove sezone »Metropolitanaca« i »Mrkomira« na HRT-u, predstave za djecu s Tvornicom lutaka, malo snimanja filma, te obaveze u Kerempuhu. Za ostalo polako, pa što bude.

Jeste li ikad odbili ulogu i zašto biste/ne biste to učinili?

– Apsolutno. Ako vidim da nemam što za ponuditi u kazališnom smislu, ako se ne vidim u toj ulozi na ekranu, ako uloga traži od mene da stojim iza poruke s kojom se ne slažem.

Idete li na predstave u druga kazališta te možete li izdvojiti nešto iz repertoara Kerempuha i drugih zagrebačkih teatara što biste preporučili našim čitateljima?

– Preporučio bih »Gard« u ITD-u, »Čudo« Kazališta Moruzgve, Kunst teatar, sve iz Kerempuha, »Realiste« i »Izbacivače« iz Exita…

Kako natjerati mlađu publiku u kazalište?

– Ako su jako mali, na prevaru. Dakle, nije nužno ni reći gdje ide taj dan. Mislim da se nikoga ne bi trebalo tjerati ići u kazalište, stvara se kontraefekt i još veći otpor. Svatko ima pravo raspolagati svojim vremenom i interesima. Privući ih možemo kvalitetnim predstavama, marketingom i lektirnim naslovima. Recimo, Kerempuh ima nekoliko lektirnih naslova poput »Škrtca« koji su uvijek rasprodani, a klinci mahom oduševljeni. Od srednje škole si stvaramo publiku za kasnije. Iako, nikad nije kasno krenuti pratiti kazalište, tako da – pomalo. Ne mora sve odmah.

U predstavi »Gruntovčani«, Foto: IVAN POSAVEC/KEREMPUH

Suprug, prijatelj, otac

Dolazi li obitelj na premijere? Kako je bilo gostovati s »Robijem K.« u svom rodnom gradu?

– Split smo rasprodali u par sati, stavljena je i druga izvedba. Pohvalio bih kolegu Detelića koji je junački potegao sa snimanja na predstave i natrag. Obitelj ne propušta ni jedan naslov u kojem sam, uvijek su potpora.

Da imate stroj za putovanje kroz vrijeme, biste li otišli u prošlost ili budućnost i zašto? Žalite li za izgubljenim vremenom, ili ga ne biste uopće okarakterizirali kao izgubljeno?

– E, na ovo pitanje odgovorim kad pogledam »Ant Mana: Quantumaniu« sljedeći tjedan, budući da se bavi baš ovom temom. Išao bih desetak godina u budućnost kako bih vidio je li Hajduk osvojio naslov, samo da pripremim živce u slučaju da neće.

Što Josip Brakus želi biti kada odraste?

– Dobra osoba, suprug, prijatelj, otac, zdrav. Vidim, u vrtu naše kuće, djevojka Karla i ja mičemo pse od ovog novog psa kojeg me natjerala da usvojimo.

U predstavi »Kralj Ubu«, Foto: LUKA DUBROJA/KEREMPUH