Započelo je s »Bella ciao«, a završilo s »EPK, ciao, ciao, ciao«. Hasta la vista, baby. Iako ćemo uz poneki iznimni projekt s pečatom Drugog Mora, riječki pandemijski EPK pamtiti po dječjim programima u rasponu od Balthazargrada, do Tobogana i Dječje kuće.

Ali i igre Abela Ferrare i njegove kćeri na terasi riječkog hotela »Jadran« u autorovu intimističkom doksu »Sportin’ Life«, premijerno prikazanom u sklopu lanjske venecijanske Mostre, koja je uslijedila par sati prije no što će Ferrara & Co. održati koncert u Art-kinu, na koji se on referira u tom istom komadu. Možda je taj gig nastao u suradnji s Art-kinom i Filmskim mutacijama bio jedan od seminalnih događaja riječke EPK. Kao da ti programi obitavaju na nekoj drugoj planeti, svjetlosnim godinama udaljenoj od hrvatskog horora s dječjim žrtvama nasilja i socijalnim službama pribijenim na stup srama, koje su postale top tema tabloidnih i inih medija. Taj horor povlači i seriju intervjua s ministrom Aladrovićem kojem je »obitelj« u istom resoru s radom, mirovinskim sustavom i socijalnom politikom. Nije mu lako.

Tužiti roditelje

Svaki recentni intervju s tim istim ministrom referira se i na neizostavno pitanje trebaju li gay osobe imati pravo da budu udomitelji pod jednakim uvjetima kao i strejt parovi. Ministrov odgovor uvijek je bio standardno nedorečen, pri čemu se ponaša poput mačora oko vruće kaše, u stilu »radna skupina će donijeti odluku«. Pri tome nam nije jasno kakva će biti ta ista prevažna »radna skupina«. Hoće li ona biti sastavljena od konzervi iz Domovinskog pokreta, biskupa i pripadnika notorne sljedbe U ime obitelji. Bilo kako bilo, naš ministar sustavno ponavlja mantru kako su istospolne zajednice »intenzivno svjetonazorsko pitanje«, propisano »trenutačnom zakonskom regulativom«. Svjetonazorsko pitanje!? Ne, to je prvenstveno civilizacijsko pitanje. Doduše, socijalne službe iz Nove Gradiške slijedile su neke druge »zakonske regulative« zbog kojih su se ispred bolnice u kojoj je život okončala mala Nikol gomilali plišanci i lamponi, kako to već biva u sličnim situacijama.

Nije ni čudo da su u Lampionskoj Našoj ti isti artikli jako tražena roba. Jer, zbog čega bi istospolni parovi bili manje brižni roditelji od onih hetero provenijencije? To je tema u koju naš ministar ne želi »dublje ulaziti«. Je li u ijednoj »duginoj obitelji« na svijetu dijete završilo s glavom smrskanom o zid ili s teškim tjelesnim ozljedama? Zato ima neke proklete simbolike da su tijekom proteklog tjedna na HRT-u prikazana čak dva filma koji se povezuju s njegovim resorom. U »Capharnaumu« Nadine Labaki koja igra na emotivni spoj libanonskog neorealizma i poverty-porna, dječak tuži roditelje zbog zanemarivanja i brine se o malom etiopskom izbjeglici, gurajući ga ulicama Bejruta u sanduku postavljenom na skejt. A doks »Engleska: Izgubljena djeca« u odabiru agilne Mire Vočinkić, bavi se proizvoljnim i neopravdanim odvajanjem tisuća djece od njihovih obitelji, posvojenih ili smještenih kod udomitelja.

Iako bi bilo poštenije da nam je taj isti HRT podario neke pozitivnije, ali itekako relevantne primjere koji manje graniče s eksploatacijskim prosedeom i tabloidnom histerijom, poput doksa »Daddy and Papa« Johnnyja Symonsa o kojem smo već pisali davne 2003. u kulturnom prilogu »Mediteran« kad je prikazan u riječkom Art-kinu u sklopu ciklusa filmova o ljudskim pravima. Symons koristi kao tematski okvir vlastitu (duginu) obitelj – svog životnog partnera Williama Rogersa i njihova usvojenog afroameričkog sina Zacharyja – ne bi li naglasio probleme s kojima se suočavaju gay parovi koji su doživjeli slična iskustva. Problem će nastati kad im Zacharyjeva pomajka, inače tvrda kršćanka, kasnije pokušava osporiti udomiteljstvo jer su je prijatelji zaludili tlapnjama da će dječakovi novi roditelji njena sina »pretvoriti u pedera«. No Symons se bavi i nekim drugim situacijama, poput one samohranog oca Kellyja Wallacea koji pokušava usvojiti dvojicu braće od 2 i 3 godine i izbaviti ih iz domskog pakla.

Ana i Martina

Ali i pričom o devetogodišnjoj Fanny čiji se novi »dugini« roditelji suočavaju s rastavom, pri čemu problem nije u njihovoj homoseksualnosti, već u tome da njeni očevi imaju novog partnera. Ali i slučaj Douga koji pokušava usvojiti osmogodišnjeg Oscara nakon što ga je napustio njegov biološki otac beskućnik, iako je to na Floridi gotovo nemoguća misija, jer ta država nije zakonski regulirala problematiku gay udomitelja. Sličnim temama bavi se i genijalna Ana Opalić u seriji fotografija »Martina (dnevnički zapisi 2009-2020)« u kojoj bilježi kroz period od 11 godina svoju partnericu s kojom ima posvojenu curicu Meri rođenu u Africi, koja zna tko je njena biološka mama.

Riječ je o autorici koja voli s nama dijeliti vlastitu intimu, što dokazuje i njen iznimni kraktiš »Lijek« u kojem prikazuje odnos s bolesnom majkom. Iako alternativne obitelji ne moraju isključivo imati dugin predznak, poput sugestivnog komada »The Bacchus Lady« E.J-yonga u kojem ostarjela korejska prostitutka udomljuje malog Filipinca čija je majka okončala u zatvoru. Portretira je Youn Yuh-yung koja je ovih dana osvojila Oscara u kategoriji sporedne ženske uloge (šifra: »Minari«). I dok u »Minariju« glumi baku, u »The Bacchus Lady« ironično poručuje junaku – »Nemoj me nazivati bakicom, jer je moja vagina još mlada«. Naziv filma referira se na energetsko piće koje ona nudi partnerima kao izgovor za jeftini seks, operirajući u seoulskom parku Jongno. Iako je ta ista bakica u jeansu odvela malog Min-hoa na drugu stranu duge.