Najpoznatiji australski džezist: multiinstrumentalist i skladatelj James Morrison bio je zvijezda ovogodišnjeg tradicionalnog Velikogoričkog Brass Festivala, koji se već šesnaest godina održava u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica. Nastupio je 7. svibnja u Dvorani Gorica kao solist uz Jazz orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske pod ravnanjem bojnika Davora Dropuljića.
Bio je to nesvakidašnji događaj velikih razmjera, ne samo zbog umjetnika najviše svjetske razine, nego i sjajnog programa. Naime, prema Morrisonovim riječima – isticao je to s velikim ushićenjem – očekivao je takvu preciznost i uvježbanost, ali ne i osjećaj za jazz te pogotovo ne za razne stilove jazza, na što rijetko nailazi. Zahvaljujući tim osobinama, sjajnom dirigentu koji je najzaslužniji za to, ali i strastvenim izvedbama te nadahnutim solistima koji se nisu štedjeli, Morrison se mogao opustiti i zablistati u punom sjaju, kako to inače čini svirajući s legendama jazza diljem svijeta.

Organizator je odigrao višestruku ulogu. Naime, osim što je promovirao izvedbe limenih puhača, što je primarni cilj Festivala, educirao je publiku u području jazz glazbe te je pružio vrhunski umjetnički doživljaj brojnim slušateljima, među kojima je bilo puno glazbenika i učenika glazbenih škola koji su doputovali iz raznih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja kako bi velikanu iskazali poštovanje i osobno se, iz prve ruke, uvjerili u priče o njegovom čudesnom, virtuoznomm sviranju trube, krilnice i trombona.

Osim toga, Morrison je velika dobričina – jednostavan, znatiželjan, uljudan, susretljiv. S veseljem je prihvatio zamolbu za intervju za Novi list, za koji je zadnji put govorio prije desetak godina, ali njegova karijera je toliko bogata i neprestano se obogaćuje da teme za razgovor nikad ne presušuju.
Osim što je stekao formalno glazbeno obrazovanje, Morrison, koji je rođen 11. studenoga 1962. u Boorowau u australskoj državi New South Wales, se vrlo rano razvio u vrhunskog jazz instrumentalista. Naime, dolazi iz glazbene obitelji: njegova majka svira alt saksofon, klavir i orgulje, njegova sestra je trubačica, a stariji brat jazz bubnjar. Nerijetko nastupaju zajedno. Kao čudo od djeteta s devet je godina oformio svoj prvi sastav, a s trinaest je počeo profesionalno nastupati. Kao šesnaestogodišnjak sa školskim je orkestrom nastupio na kultnom Monterey Jazz Festivalu. »Važno je slušati«, tvrdi. »Mnogo od toga što slušate nadahnjivat će vas. Odlazio sam na nastupe lokalnih glazbenika. Bili su to dobri glazbenici, ali njihovi su koncerti bili daleko od onoga što su mogli ponuditi velikani jazza.

Budući da sam živio u Australiji, najvažnije sam nadahnuće crpio iz slušanja ploča. Kao vrlo mlad slušao sam Errolla Garnera. Bio sam fasciniran njegovim načinom sviranja, kreativnošću, posebice ritmičkom komponentom. Naravno, slušao sam i Oscara Petersona, njegov trio s kontrabasistom Rayom Brownom koji je imao istančan osjećaj za tajming. Tako sam stjecao osjećaj za jezik i razumijevanje jazza. To je kao učenje govora. Nitko te ne uči kako ćeš govoriti. Slušaš, pokušavaš i nastavljaš to činiti dok ne zazvučiš poput onih koje slušaš. Danas se velik naglasak stavlja na učenje jazza u školama. One imaju svoje mjesto u obrazovanju glazbenika, jer i da bismo naučili govoriti moramo ići u školu gdje moramo savladati abecedu i pisanje, jer to je bitno. Ali najprije naučimo govoriti, a tek potom učimo teoriju, abecedu i sve drugo što je potrebno. Isto je s glazbom.«

Užasan sastav

Budući da je već u Australiji razvio svoje sviračke vještine, dolaskom u SAD Morrison je brzo ostvario uspjeh na jazz sceni i odmah postao zvijezda te glazbe. Naravno, bila je to važna prekretnica u njegovoj karijeri. »Dolaskom u New York odmah sam se uputio na svirke«, sjeća se. »Moj brat je bio sa mnom. Posjećivali smo sve nastupe, slušali sve te sjajne sastave, prvi put uživo. Odlazili smo posvuda gdje smo mogli. Slušali smo Dizzyja Gillespieja, Maxa Roacha, Arta Blakeyja i Jazz Messengerse. Kao da smo sanjali. Sve one koje smo do tada slušali na pločama, konačno smo mogli slušati uživo. To je bilo sjajno. Puno sam naučio slušajući ploče jer odrastao sam u Australiji gdje nije bilo puno koncerata, posebice ne onih glazbenika kao što su Dizzy Gillespie ili Count Basie ili Duke Ellington, jer oni nisu često dolazili u Australiju. Možete puno naučiti slušajući ploče, ali nešto je doista posebno u nastupima uživo. Kad sam prvi put slušao neke od tih glazbenika uživo, uhvatio sam pravi zvuk koji sam čuo i na pločama, ali drukčija je bila energija u dvorani u kojoj su svirali. Opseg je bio djelotvorniji nego na pločama. Ubrzo smo sami pokušavali nastupati, gdje god bi se ukazala prilika. Najprije smo svirali na ulici.«

No Morrison je ubrzo ostvario važne suradnje. Tijekom karijere svirao je s vodećim svjetskim jazz i ne samo jazz glazbenicima, poput Dizzyja Gillespieja, Raya Charlesa, B.B. Kinga, Franka Sinatre, Caba Callowaya, Georgea Bensona, Herbieja Hancocka, Quincyja Jonesa, Artura Sandovala, Wyntona Marsalisa, Whitney Houston i drugih. »Najsmješnije je da, iako sam upoznao sve te velike jazz glazbenike, a s nekima i zasvirao, najvažniji događaj nije došao iz toga, baš suprotno«, sjeća se. »Jedne sam večeri svirao sa sastavom za koji su govorili da je to najgori jazz sastav na svijetu. Bio je to užasan sastav, ali bili su to prijatelji koji su svirali amaterski u maloj piceriji Arturos, dolje u Villageu. Odlazio sam tamo i nastupao s njima jer nas je vlasnik picerije Arturo hranio kad bismo svirali za njegove goste. Nisam mislio da bi to mogao biti velik pomak u mojoj karijeri, ali poznati agent Larry Clothier, koji je poslije bio menadžer Roya Hargrovea, fantastična osoba s razgranatim vezama, veliki menadžer u svijetu jazza, jednom je došao tamo nešto pojesti, a ne slušati glazbu. Tada je čuo kako sviram.

Tijekom pauze pozvao me da odem s njim u klub Bradley’s u kojem su svirali Ron Carter i Kirk Lightsey kao duo. Zasvirao sam s njima, što mi nikad ne bi uspjelo bez njega. Kad je čuo kako sviram s njima, predložio je da kao solist odem na turneju s orkestrom Caba Callowaya. Nisam bio član sastava, samo gost solist. No, u jednom trenutku jedan se član orkestra razbolio i Clothier mi je predložio da se pridružim kao zamjena. Bilo je divno putovati s njim nekoliko mjeseci, družiti se s njim i slušati priče o važnim događajima iz povijesti jazza. Ponekad smo zajedno sjedili i razgovarali o starim dobrim danima. Naime, on je djelovao u razdoblju koje je prethodilo bebopu. Lijepo je bilo slušati priče o djelovanju njegovog big banda u doba dok su u njemu svirali Dizzy Gillespie i Charlie Parker. Sve se to dogodilo zato što sam svirao s tim potpuno amaterskim sastavom i to u nekoj piceriji, a ne u Blue Noteu ili nekom poznatom klubu sa slavnim glazbenicima. To je zaista smiješno. Ironično je da se najveća prekretnica u mojoj karijeri dogodila kad sam najmanje očekivao. Zato uvijek dajem savjet mladim glazbenicima da ne razmišljaju o tome da to za njih nije još jedan nevažan nastup, jer nikad ne znaju tko ih sluša.«

Bez rezerve

Morrison je nastupao na vodećim festivalima po cijelom svijetu: Montreaux, Pori ili North Sea, kao i u kultnim klubovima poput Blue Notea i Village Vanguarda u New Yorku, New Morninga u Parizu i Ronnie Scott’sa u Londonu. Snimio je više od dvadeset albuma kao vođa sastava i mnoge s drugim glazbenicima. Utemeljio je vlastitu diskografsku tvrtku za koju osim njega objavljuju i drugi glazbenici. Kao glazbenik širokih interesa sklada glazbu za filmove, simfonijske orkestre i jazz sastave. Skladao je i izveo glazbu za otvorenje Olimpijskih igara u Sydneyu 2000. Godine 2012. imenovan je umjetničkim direktorom Queensland Music Festivala. Uvršten je u Kuću slavnih Graem Bell 2013. na dodjeli Australian Jazz Bell Awards. U srpnju 2013. na stadionu Suncorp u Brisbaneu dirigirao je najvećim orkestrom na svijetu, koji se sastojao od 7.224 glazbenika. Poznat je i kao glazbeni pedagog koji redovito nastupa s jazz orkestrima mladih iz Australije, drži seminare te stipendira nadarene glazbenike. Godine 2015. otvorio je Glazbenu akademiju Jamesa Morrisona u Mount Gambieru u Južnoj Australiji.

»Fascinantno mi je što danas, budući da često razgovaram s mladim glazbenicima, vidim da razmišljaju o tome i razmatraju čime će se baviti«, kaže. »Čujem kako govore: »Možda ću imati karijeru glazbenika, a možda ne, možda ću raditi nešto drugo.« To je zanimljivo i u tome nema ništa pogrešno, ali to jednostavno ne mogu shvatiti. Naime, očekujem da će reći da će se baviti sviranjem i da je to – to, te da će iskoristiti svaku priliku da sviraju i vidjeti što će se dogoditi. Netko tko nije siguran želi li biti glazbenik, sam je sebi odgovorio na to pitanje. Ja se nikad nisam dvoumio. Jednom mi je majka polaznika glazbene škole rekla: »On želi biti glazbenik, ali ja želim da se usredotoči na školu.« Naime, roditelji žele da dijete ima backup, još nešto čime bi se moglo baviti. Rekao sam mu: »Što ti misliš?« Odgovorio je: »O, možda je to dobra zamisao, da završim i nešto drugo.« Rekao sam: »Tada je to – to! Ti trebaš backup jer nikad nećeš biti glazbenik.«

Glazbenik bi morao reći: »Ne, ne želim rezervnu varijantu. Želim biti glazbenik! Za mene ne postoji ništa drugo!« Moraju biti posvećeni samo tome, imati takvu strast prema tome da ne dolazi u obzir da nađu razlog kako bi rekli: »Možda ću biti glazbenik, a možda i ne.« Ako imate taj razlog, onda vašu svijest neće preuzeti nasušna potreba za sviranjem, jer jednom kad počnete svirati i upustite se u improvizacije, ne može vas zaustaviti nikakav razlog, pa niti taj da ne svirate dobro. Možete razumjeti akorde i skale i uskladiti sve to, a unatoč tome, to što svirate može se doimati tek kao vježba. Da biste bili vrhunski glazbenik, ne smijete smišljati nikakve razloge i morate slijediti svoju strast. Ja nisam mislio ni o čemu drugom na niti jedan drugi način. Samo sam krenuo.«

Osoban odabir

Dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada, Morrison s lakoćom svira trubu, džepnu trubu, digitalnu trubu, trombon, eufonium, tubu, krilnicu, kontrabas, sve vrste saksofona, flauta i klarineta te klavir. Osim što je multiinstrumentalist-virtuoz, glazbenik je otvorenih pogleda i vedrog duha. Primjerice, snimio je duhovit, iako ne i glazbeno bezazlen album »Snappy Too« za koji je izvodio big band aranžmane, a on, zahvaljujući montaži, svira na svakoj poziciji osim bubnjarskoj – bubnjeve svira Jeff Hamilton – i sva ta glazbala svira fantastično. Zapravo, ta situacija dovodi do apsurda; naime, da svira samo trubu ili samo trombon ili samo eufonijum…, bio bi puno popularniji nego što jeste, ali budući da svira sva ta i mnoga druga glazbala, iako ih svira na iznimno visokoj razini, nema takvu popularnost kakvu zaslužuje. »Također, zemljopis ima nešto s tim«, objašnjava. »Pogledate li situaciju u Australiji, gdje živim, popularan sam koliko mogu biti. Tako je čak i s velikanima. Kad je Max Roach odlazio u supermarket, čak i ako bi među prisutnima bilo ljubitelja jazza, nitko ga ne bi zaustavio.

Mislim da je to bilo zato što je svirao s toliko mnogo legendarnih džezista, primjerice s Dizzyjem Gillespijem i Charlijem Parkerom. O tome se najviše priča, jer oni su pravi velikani, a ne o svim tim vrhunskim projektima koje je ostrvario kao vođa sastava. Ponekad netko tko je blizak s takvim legendama, a i sam je velik glazbenik, nije toliko zapažen koliko bi trebao biti i ne priča se toliko o toj osobi. U Australiji bi bilo potpuno drukčije. Tamo gdje živim cijeli svoj život, ljudi me primjećuju. To je moj odabir.«

Da je preselio u New York, sigurno bi bio popularniji, ali on zapravo za to nikad nije mario. »Nikad nisam razmišljao o tome da se preselim u New York i ostanem tamo«, rekao je. »Na početku sam bio tamo godinu, dvije kako bih iskusio jazz scenu, ali nisam ostao kako bih postao dio te scene. Jazz glazenici žive diljem svijeta. Odete li u Norvešku, odete li u Hrvatsku ili negdje drugdje, posvuda ćete naići na sjajne glazbenike i pitati se zašto nitko ne zna za njih. To je zato jer žive tamo, a jazz svijet se usredotočuje na ono što se događa u New Yorku. Nije mi dugo trebalo da zasviram i snimam s Dizzyjem u Montreuxu. Dakle, odmah sam djelovao na toj razini, ali nisam se zadržao u tom okružju. Kad sam upoznao Raya Browna, zajedno smo snimili nekoliko albuma i poduzeli turneju. Bio sam na turneji s njegovim kvartetom, ali ponovo, nisam ostao s njim kroz dulje razdoblje i nisam se zadržao na toj sceni. To je u redu jer to je također stvar povijesti. Osvrnete li se na prirodu povijesti jazza, to ima veze sa svime u toj glazbi.

Vratimo li se u doba Dizzyja i Birda, možemo spomenuti imena svih tih velikih glazbenika, možemo govoriti o Lesteru Youngu, Colemanu Hawkinsu, Budu Powellu, dakle tek o nekolicini, ali s vremenom bilo ih je sve više i više, dok ih nije bilo previše. Pokušaš li spomenuti sve vrhunske glazbenike današnjice koji imaju manje od dvadeset i pet godina, pogubit ćeš se. U kojoj zemlji, gdje? Previše ih je. Danas se jedan glazbenik teško može izdvojiti. Velika promjena dogodila se upotrebom interneta. Nekad, kad je objavljen album »Kind of Blue« Milesa Davisa, mogao si bilo gdje u svijetu razgovarati s nekim ljubiteljem jazza i saznati da posjeduje taj album. Danas možeš pronaći skupine ljudi u određenom području koji su veliki obožavatelji nekog sastava za koji nikad nisi čuo. Oni su fanovi tog sastava, neki drugi obožavaju nekog drugog… Danas je to prilično fragmentirano. Malo je istaknutih osobnosti, kao što je nakad bilo.«

Veliki tulum

Kao što je Morrison danas idol mnogim jazz glazbenicima, u što smo se uvjerili i prigodom njegovog gostovanja u Velikoj Gorici, tako je njegov idol, veliki trubač Dizzy Gillespie, jedan od najvažnijih glazbenika u povijesti jazza. »Dizzyja sam prvi put sreo u Montereyu u Kaliforniji, gdje sam kao šesnaestogodišnjak nastupio s australskim školskim orkestrom«, sjeća se. »Otišli smo na put kako bismo posjetili tamošnji festival, a organizator je pozvao naš školski orkestar da svira ispred restorana. Bilo je to tek jedno putovanje i baš na Monterey Jazz Festival. Tada sam ga prvi put slušao uživo. Nakon toga godinama ga nisam vidio, sve dok nisam došao u New York. Tada sam slušao njega i Clarka Terryja. Pitali smo ga kako uspijeva tako dobro svirati, a Dizzy je odgovorio: »Dakle, moraš naučiti sve skale, sve moduse, moraš naučiti sve bebop uspješnice u svakom ključu…!« Već tada smo pomislili da je to puno posla, a Dizzy je nastavio: »Moraš naučiti transkripcije svih sola, proći kroz cjelokupni popis skladbi…« Tada, kad je završio s nabrajanjem, zastao je i pogledao nas vrlo ozbiljno, a potom je prasnuo u smijeh i rekao: »Zaboravite na sva ta sranja i svirajte!« Bilo je to divno. Tada sam prvi put došao u kontakt s njegovim humorom. Tek kasnije, kad sam ga bolje upoznao, shvatio sam kakva je osoba. Njegov je život uvijek bio poput velikog tuluma. Uvijek se zabavljao.«

Takav stav blizak je Morrisonovom karakteru. Naime, i on je duhovit, uvijek spreman na šalu, isijava pozitivnom energijom, svojim vedrim ponašanjem utječe na suradnike i publiku. Takvim stavom priskrbio si je status omiljene osobe, bez obzira gdje nastupao. »To ovisi o pojedinoj osobi«, rekao je. »Ako si jako ozbiljna osoba, takav ćeš biti cijelo vrijeme, pa i kad sviraš. Naime, jazz se zasniva na izražavanju osobnosti. To je u redu. Međutim, upoznao sam puno glazbenika, među njima i jako puno mladih, koji su zabavni i imaju dobar smisao za humor, što se očituje u trenucima opuštanja, primjerice u garderobi, a kad dođe vrijeme za nastup, potpuno se uozbilje. Tada im kažem da sam primijetio da forsiraju takvo ponašanje i da to nije u duhu jazz glazbe.

Pitam ih zašto na pozornici nisu onakvi kakvi zapravo jesu. Njihov odgovor često je da moraju biti ozbiljni kad se radi o glazbi. Kažem im: »Ne morate biti ozbiljni, nego samosvojni!« Ne mislim da se istinski jazz odražava u sviranju određenih nota, harmonija i ritmova. Prava karakteristika jazza očituje se u izražavanju osobnosti. Inače bi mogao svirati Mozarta, što je također fantastično, naravno. Obožavam Mozarta, ali ako želite istinski upoznati glazbenika, slušanje jazza će vam to omogućiti, ali samo ako on sa sobom na pozornici ne počne glumiti nekoga drugog. To onda nije to. Ako bih oponašao Milesa Davisa, glumio da sam gnjevan i mračan, tada bi to bilo pretvaranje, a to nije paradigma jazz glazbe. Isto bi bilo da se netko ponaša obrnuto, da neka osoba koja je uvijek ozbiljna, na nastupu počne zbijati šale. To je također lažno. Jedan od mojih mentora, Don Burrows, rekao je da postoji toliko načina da se svira jazz koliko je glazbenika koji ga sviraju. Zato je zaista sramotno kad ti netko ne dozvoli da osjetiš njegovu osobnost na bini i to samo zato što misle da moraju biti ozbiljni i mračni. Naravno, nema ništa loše u tome da je netko natmuren ako je to njegova narav, ako je to njegov životni izbor. Na taj se način neće lako povezati s drugima. To je kao kad na cesti sretnete nekoga tko je miran i tih. Kako ćete ga bolje upoznati? Najvažnije je da budeš ono što jesi, a ne ono što misliš da bi trebao biti.«