Treći ciklus radova Jagode Popović posvećen velikim skladateljima, izložba »Likovno ozvučje Bachovih fuga i toccata«, trenutačno je izložen u foajeu kazališta Gavella. Akademska slikarica koja je radni vijek ostvarila kao restauratorica u Muzeju Mimara i Restauratorskom zavodu HAZU-a prvu izložbu iz ciklusa, onu inspiriranu Vivaldijevim djelom »Četiri godišnja doba« izložila kao 60-godišnjakinja u studiju Moderne galerije »Josip Račić« u Zagrebu 2015. Ta je godina ujedno označila i 40. godišnjicu braka sa svjetski priznatim umjetnikom Dimitrijem Popovićem. Drugi je ciklus inspiriran »Posvećenju proljeća« Igora Stravinskog i bio je izložen u Muzeju Mimara 2017. Aktualna izložba radova u zagrebačkoj Gavelli predstavlja svojevrsnu trilogiju njenog umjetničkog stvaranja, a zanimljivo je što istodobno koincidira i s 50. obljetnicom braka s renomiranim umjetnikom. Desetak radova velikog formata predstavljeni su u suradnji s kustosicom Sandrom Stanaćev Bajzek. S umjetnicom smo razgovarali o tome što je inspirira u glazbi klasika, kako svoje osjećaje prenosi na platna, ali i o odnosu sa životnim partnerom i njihovom zajedničkom doživljaju umjetnosti u kojem oboje zadržavaju vlastitu individualnost.

GLAZBA KAO POVEZNICA

U Gavelli je postavljena vaša izložba inspirirana Bachovim fugama i toccatama. Ovo je vaš treći ciklus radova posvećen skladateljima, prvi je bio posvećen Vivaldiju, drugi Stravinskom, a ovaj Bachu, postoji li neka namjerna poveznica u tom redoslijedu?

– Općenito kazano, povezuje ih glazbeni izričaj, premda su svaki od navedenih majstora na različit način izražavali teme kojima su se bavili. Dakle, ta glazbena posebnost koja je bila vodilja za moju impresiju prenesenu na slikarsko platno izražava se poglavito u bogatoj ekspresivnosti i ljepoti ritma. Tako ova izložba koja je netom postavljena u izložbenom foajeu Gavelle na fin je način objedinila djela baroknog majstora inspirirana njegovim fugama i toccatama.

Moram primijetiti kako ste prvu izložbu imali prije deset godina i ona je koincidirala s vašom 40. obljetnicom braka s Dimitrijem Popovićem, a evo deset godina kasnije izložba je došla na vašu 50. obljetnicu braka, slučajno ili namjerno?

– Ova simbolična koincidencija je veoma zanimljiva, jer u numerološkom smislu mene i Dimitrija povezuje mnogo toga. Svakako su »zagrebačke« poveznice lijepe i značajne po sebi, u privatnom i profesionalnom smislu, ali moju prvu samostalnu izložbu koja je nosila naziv »Enigma prostora« imala sam davno na Cetinju, rodnom gradu moga supruga. Izložba je bila izložena u Njegoševom muzeju. Zanimljivost te izložbe u odnosu na moja kasnija djela je taj što sam tada bila inspirirana ambijentom, pejzažom koji je karakterističan baš za Cetinje. Premda kažem da se radi o različitim djelima, imam dojam da su nesvjesno te impresije prirode u pejzažu koje su neposredno doživljene imale odraza na ciklus o Vivaldiju i njegovoj kompoziciji »Četiri godišnja doba«.

Jagoda i Dimitrije Popović na otvaranju njene izložbe 2015. u studiju Moderne galerije »Josip Račić«
Photo: Slavko Midzor/PIXSELL

Završili ste Akademiju, bavili se restauratorstvom, ali čini se kako je vaš kreativni dio ostao svjež, zbog čega ste toliko čekali pokazati svoja djela?

– Više sam puta u neformalnim razgovorima s kolegama i prijateljima govorila kako spadam u one umjetnike odnosno umjetnice koje rijetko javno izlažu svoja djela. Ono što mi je važnije od javnog nastupa jest kontinuirani rad u ateljeu, bavljenje temom koja me zaokuplja. Znam slikare, među kojima su bili i ugledni profesori s Akademije koji su mi predavali, a rijetko su imali samostalne izložbe. Mislim kako je najvažnije održati kontinuirani rad i biti u potpunosti posvećen onom što je predmet mog zanimanja. Kada završim određenu temu i odlučim pokazati radove javnosti, onda nastupa faza priprema, suradnje s kustosom i odabir izložbenog prostora. U ovom slučaju to je bilo s likovnom kritičarkom i kustosicom Sandom Stanaćev Bajzek koja je odabrala radove, a, već sam rekla, gotovo idealan ambijent je bio izložbeni prostor teatra Gavelle.

KREATIVAN IZAZOV

Osim podrške supruga, imali ste i druge poticaje. Mnogi su vas morali nagovarati da izađete u javnost sa svojim radovima, među njima je bio i veliki zanesenjak umjetnošću Andrija Seifried. Vaša prva izložba bila je u Cetinju, tad ste imali 60 godina, znači li to da su umjetnost i kreativnost uvijek prisutni?

– Tako je. U pravu ste. Kreativnost je najvažnija. U tom smislu smo mi umjetnici u prednosti nad sportašima. Godine u tom smislu odista nisu važne. Osim nagovora moga supruga Dimitrija i naravno moje obitelji, zaslugu za moje prvo izlaganje na Cetinju pripada uglednom crnogorskom likovnom kritičaru i pjesniku akademiku Mladenu Lomparu. Nažalost, nije već nekoliko godina među nama. Ali upravo na njegovo nepopustljivo inzistiranje prihvatila sam njegovu želju za izlaganjem. Na drugoj izložbi u Crnoj Gori, u izložbenom prostoru dvorca kralja Nikole u Baru, napravila sam sam sliku posvećenu Mladenu Lomparu. Također, u Zagrebu sam imala stalne sugestije prijatelja da trebam izlagati svoja djela. Kao što ste naveli, to su naši prijatelji: veliki ljubitelj umjetnosti Andrija Seifried, izdavač monografija Dragi Savićević, kustosica Moderne galerije Lana Šetka i novinarka Diana Šetka. Upravo navedeni prijatelji su na konkretan način bili objedinjeni u mom ciklusu »Četiri godišnja doba« Antonija Vivaldija. Andrija i Lana su napisali tekst za katalog. Dizajnirao ga je Dragi Savičević, a izložba je bila održana u Studiju moderne galerije »Josip Račić« u Zagrebu.

Inspiraciju nalazite u glazbi uz koju ste odrasli, vaša majka je svirala klavir, a kao djevojčica ste pohađali glazbenu školu. Koji instrument ste svirali?

– Da. Pohađala sam glazbenu školu Blagoje Bersa. Činjenica da je moja mama Đurđica Zdunić koja, nažalost, spletom životnih okolnosti nije završila Muzičku akademiju veći studij biologije, u slobodno je vrijeme u kući svirala glasovir. To je sasvim sigurno utjecalo na moj umjetnički senzibilitet. Posebno kad se radi o klasičnoj glazbi, na djela koja je često svirala – Chopin, Beethoven, Mozart… Tako je glazba, slobodno mogu reći, bila dio moga odrastanja.

Što to točno glazba kod vas izaziva, kako je vizualizirate? Pamtite ili je slušate i dok slikate?

– Slušanje je temeljni uvjet da bih se posvetila transponiranju auditivnog u vizualno. Uz slušanje glazbe koja je predmet moje likovne obrade, također se posvećujem čitanju studija ili knjiga o skladateljevom radu. O njegovim razmišljanjima, čitam ili gledam na televiziji intervjue s glazbenicima. Ali, ono što čini temelj mog likovnog izričaja je moj doživljaj, emocija koju izaziva određena glazba i kreativni postupak kako da slikom, dakle likovnim elementima – bojom, linijom, strukturom površina – izrazim svoj doživljaj biti glazbenog djela.

Koliko je to zahtjevan zadatak, transponirati glazbeni doživljaj s obzirom na to da glazba egzistira u vremenu, a likovna djela u prostoru?

– To je u osnovi jako zahtjevan zadatak i predstavlja pravi kreativni izazov, upravo kako na likovni način izraziti određenu glazbenu formu. Konkretno u ovom slučaju u ciklusu o Bachovoj glazbi. Primjerice, fuga kao klasična glazbena forma nalikuje likovnoj strukturi u kojoj se motivi ponavljaju i variraju. Glazbeni motivi se razvijaju gotovo kao vizualni elementi koji se prelamaju bojom i linijom kroz imaginarni prostor platna. Tako se dočarava osjećaj, ritma, melodije i harmonije.

TEMELJIT PRISTUP

Za vaše radove kritičari naglašavaju kako imaju snažnu gestualnost, slobodne poteze i jak kontrast svjetla i tame, unosite energiju boja, pokret, i avangardne ritamske fragmente, čini se kako svijet gledate s optimistične distance razumijevajući njegov puni spektar?

– Ono što bitno karakterizira glazbeno djelo kojim se bavim suštinski određuje likovni način izražavanja, zato se dramatičnost odnosa, prožimanja ili preplitanja linija, svjetlog, tamnog ili ritmovi apstraktnih elemenata komponiraju u koherentnu slikarsku cjelinu.

Volite velike formate što može biti zahtjevan zadatak, pristupate li slikarskom platnu prema nekoj prethodnoj skici ili krećete intuitivno i neposredno?

– U bavljenju temom pristupam temeljito. Dakle, radim skice, male likovne zabilješke razvijajući koncept onoga što će se ostvariti kao definitivno djelo. Upravo mi složenost nekog djela, kao u ovom slučaju Bacha, zahtijeva onaj stupanj ekspresije koji se može izraziti upravo na velikim formatima.

Koji vam je instrument najdraži? Imate li možda nekog izvođača kojeg posebno volite?

– Posebno volim glasovir i violinu. Često slušam, između ostalih velikih imena, interpretacije Daniela Barenboima, Marte Argerich, Khatije Buniatishvili… Za moju izložbu u Gavelli, da bi se ostvarilo lijepo suglasje slike i zvuka, na Bachovu temu nastupile su naše violinistice Petromila Jakas, Noami Konforta i pijanist Franjo Bilić koji su izveli Bachov »Koncert za dvije violine u d-molu«.

U vašim djelima ponavljaju se simbolika i metafora vezane uz žrtve, rituale, prolaznosti, smrti, ali i obnove. Primjerice, kod Stravinskog je to žrtva djevojke, a kod Vivaldija ciklus promjena. Što za vas intimno znači žrtva, promjena, općenito teme kojima se bavite?

– Gotovo svako umjetničko djelo bavi se, više ili manje, onim temeljnim pitanjima čovjekove egzistencije i smisla njegovog postojanja, čak i kad su u pitanju tragične teme koje nose žrtvovanje, stradanje i smrt. Kad spominjete Stravinskog i »Posvećenje proljeća«, taj je dramatičan ritual žrtvovanja mlade djevojke dat u dinamičkoj ekspresiji zvuka i to me potaklo da se tek naznačeno tijelo žene na slici preoblikuje u apstraktne elemente koji su neka vrsta ekvivalenta zvuka. Umjetnost, bez obzira na temu, u suštini oplemenjuje čovjekov život.

Vaša sljedeća izložba uslijedit će uoči Svih svetih pod nazivom »Bach kao likovni univerzum«, a održat će se u ambijentu kripte crkve Leopolda Mandića, što će te predstaviti na toj izložbi?

– Ta me izložba posebno veseli jer ću moći u tom monumentalnom prostoru kripte izložiti cijeli ciklus koji sam nazvala »Bach kao likovni univerzum«. Mislim da ću u ovom prostoru ostvariti koherentnu cjelinu izloženih radova, s naglaskom na veliki križ koji će biti središnji eksponat izložbe. Ovaj kršćanski simbol u svom značenju teži onom duhovnom jedinstvu koje je upravo u ovom kršćanskom simbolu bilo od temeljnog značaja za skladateljevo djelo »Misa u h-molu«. Ovo Bachovo monumentalno ostvarenje skladano je za vokalne i instrumentalne dionice i imalo izravan utjecaj na koncept likovnih apstraktnih kompozicija. To djelo izražava također kozmički red, savršenu harmoniju, duhovnu apstrakciju te sam na metaforički način kroz likovnost prenijela moj duboki dojam ovog glazbenog remek-djela.

Pripremate li još kakvo iznenađenje? Razmišljate li o novom glazbenom izazovu i koji kompozitor bi vas sljedeći mogao zaokupiti?

– Kako je glazba u svojoj biti uvijek inspirativna, bez obzira na vrijeme i epohe kad je stvarana, moj interes je već neko vrijeme zaokupljen djelom mađarskog suvremenog skladatelja Đeđa Ligetija. U tom smislu već radim na nekim slikama. Konkretno me zanima autorov »Requiem« koji je zanimljiv i zbog toga, jer je koncipiran na poseban način koristeći se mikrofonijom, vokalima te općenito stvara specifičan inspirativan dojam o vječnoj tami kakva je smrt.

PODRŠKA OBITELJI

Volite naglasiti kako ste uvijek svemu jako posvećeni, pa u tom kontekstu spominjete i majčinstvo, ali i ulogu žene. Kao umjetnica koliko ste nagrađeni time? Koliko vam je bilo važno ostvariti se na tim poljima, je li to također bio preduvjet vašeg umjetničkog stvaranja?

– Kao majka bilo mi je prioritetno baviti se odgojem našeg sina Petra i obitelji. Uz moju prirodu, jer sam sistematična i znam određivati prioritete, mogla sam sve ono što život nosi organizirati tako da mi je ostajalo vrijeme za rad. Kao što sam već kazala, važno mi je da sam u svom umjetničkom radu uspjela ostvarivati kontinuitet. Naravno, sve bi ovo bilo drugačije da nisam imala podršku i razumijevanje obitelji.

Sa suprugom Dimitrijem Popovićem upoznali ste se na Akademiji, danas je to ljubav koja traje 50 godina. U jednom intervjuu izjavio je kako vam je izradio ogrlicu od kosti dok vam se udvarao, čuvate li je i danas?

– Taj neobičan nakit koji mi je poklanjao još u danima studija na Akademiji čuvam i danas. Tada sam imala 22 godine, a jedna se takva ogrlica može vidjeti na Dimitrijevom kolažu »Formiranje znaka« iz 1974.

Osim u svojim djelima, energiju ste utkali i u djela supruga, često ste bila protagonistica njegovih crteža u kojima nije skrivao ljubav i povezanost, ali i intelektualnu inspiraciju koju je dobivao od vas. Koliko je to za vas bilo nadahnjujuće, pretpostavljam kako ste iz tog odnosa i vi bivali potaknutom, inspiriranom?

– Ono što obogaćuje naš bračni dugogodišnji život jest ljubav prema umjetnosti, općenito, slikarstvo, glazba, književnost, film, teatar. Naravno često razgovaramo o temama iz umjetnosti. Ali, uz svu našu povezanost i slične afinitete ili čak isto mišljenje o nekim fenomenima iz svijeta umjetnosti, u kreativnom izražavanju smo različiti. Istina jest da se posebno profil mog lika često javlja i karakterističan je za mnoga Dimitrijeva djela u crtežima, slikama i naročito u skulpturama kao, kako on kaže, neki arhetip koji je bio u njemu još dok me nije upoznao.

Infobox (Citat):

» Ono što čini temelj mog likovnog izričaja je moj doživljaj, emocija koju izaziva određena glazba i kreativni postupak kako da slikom, dakle likovnim elementima bojom, linijom, strukturom površina, izrazim svoj doživljaj biti glazbenog djela

Infobox (Okvir):

LJETA U CETINJU

Ljeta provodite u Cetinju odakle je vaš suprug, ali i vaša prva izložba bila je motivirana tim krajolicima. Privlači li vas još uvijek taj prostor?

– Taj ambijent i prostor »kamene pučine« u okolici Cetinja ima posebnu privlačnost, jer se u njemu osjeća mediteranski karakter, u svjetlosti, boji, vegetaciji što je razlog blizine mora. Posebno plavetnilo neba i mora koje se odražava na plemenitom sivilu kamena.

Infobox (Okvir):

AKRIL UMJESTO ULJANIH BOJA

Radite s akrilnim bojama iako ste bila veliki zaljubljenik u uljane boje na koje imate alergiju, kako je to utjecalo na vaš rad? Što vas je privlačilo u uljanim bojama? Možete li se jednako dobro izraziti u akrilu?

– Nažalost, slikanje uljanim bojama odnosno terpentinom mi je stvaralo ozbiljne zdravstvene probleme. Zato koristim akril kao tehniku kojom se također, kad se njime ovlada, mogu dobiti oni rezultati koji zadovoljavaju moj likovni izraz.