
Foto Davor Kovačević
Žene nisu prestale nositi korzet, nosi se on i danas, ali prve koje su ga prestale nositi bile su sportašice
povezane vijesti
Ljeto bez sporta na malim ekranima otprilike je isto što i juha bez soli. Navikli smo na Olimpijske igre, svjetska prvenstva, čak nam fali i ona kvalitetom krajnje sumnjiva domaća nogometna liga jer tako to s ovisnicima o sportu bude. Spas je ovaj put stigao odakle mu se malo tko nadao. Spas je donio vrhunski ženski nogomet, onaj što se igra na Europskom prvenstvu. Jer, svega u tim utakmicama ima, od driblanja do vrhunskih golova, od teledirigiranih centaršuteva do sjajnih parada golmanica. Samo krajnje uskogrudan netko može tu vještinu omalovažiti. Ženski nogomet je jednostavno ljepši za gledanje od muškog.
A kako to već obično biva ništa nije slučajno. I dok je na malim ekranima EP u nogometu, u Muzeju grada Zagreba je izložba imena »Između korzeta i dresa. Žene u sportu (1874. – 1939.)«. Premda zamišljena poput kakve dobre trilogije već prvi dio onog što je postavila autorica koncepta izložbe Petra Husain Pustaj jasno govori o čemu se tu radi. Žene su se za sport, za dres umjesto korzeta, borile i izborile teškom mukom. Zapravo za potpunu ravnopravnost bore se i danas, no to će biti dio ona druga dva dijela trilogije. Ovaj prvi vraća nas na same početke.
JEDNA FOTOGRAFIJA
No, prije nego se posvetimo izložbi valja reći da smo Petru »oteli« iz podruma i to podruma Hrvatskog športskog muzeja. Petra je viša kustosica u HŠM-u, a Muzej grada Zagreba prijateljski je ustupio prostor muzeju koji je potres natjerao u egzil.
– Pa je Petra zadnje vrijeme mahom u podrumu – velim.
Smješka se na to Petra, makar istina je.
– Radimo na stalnom postavu, koji će se nalaziti u Ilici 13, tako da smo dobar dio vremena kolege i ja u tom prostoru – veli Petra.
Ima Hrvatski športski muzej i bogat fundus, a Petra vodi Zbirku fotografija kojoj se građa penje na oko 400.000 predmeta. Da nije baš koja od tih fotografija natjerala Petru da postavom ispriča priču o korzetu i dresu!?
– Je! Međutim fotografija koja me je natjerala da napravim istraživanje nije naša, nego iz Hrvatskog školskog muzeja. Radila sam 2019. izložbu kojom sam tematizirala povijest tjelesne nastave, pa su mi pod ruku došle mnoge zanimljive informacije i građa, u prvom redu ona fotografska – objašnjava Petra.
Taman da obilazak ne krene od početka, nego od te prve fotografije koja je za sve kriva. Na fotografiji iz 1903. dvorana za nastavu tjelesnog odgoja Više djevojačke škole u Karlovcu, puna učenica zakopčanih do grla i spremnih za vježbanje.
– Ono što mi je bilo zanimljivo na slici je zašto su bile tako odjevene kad su evidentno u gimnastičkoj dvorani. Odjevene su kao da će u šetnju gradom. Pomislila sam da bi bilo dobro napraviti istraživanje i vidjeti zašto je tome bilo tako – ističe Petra.
Letimo zato natrag na početak izložbe koju je složila povjesničarka po profesiji itekako svjesna važnosti konteksta da bi se nešto razumjelo.
– Smatrala sam bitnim upoznati posjetitelje s položajem žena od 1874. do 1939. Razdoblje za istraživanje je dosta dugo i primarno je bilo zamišljeno raditi ga do početka Prvog svjetskog rata. Međutim, nisam mogla odoljeti izazovu i ne obraditi odmah i to međuratno razdoblje koje je iznimno zanimljivo i omogućava odličnu komparaciju s predratnim razdobljem – objašnjava Petra.
ŠEST CJELINA
Izložba tako ima šest cjelina. U prvoj cjelini tematizira se položaj žena u društvu i njihovo obrazovanje.
– Krajem 19. stoljeća žene su se počele dosta uključivati u društvena zbivanja. Premda nije dio izložbe, važan nam je period Ilirskog pokreta jer su tada žene prvi puta stupile u društvo i imale neku javnu funkciju. To se kasnijih godina koje mi ovdje obrađujemo vidi u tome što se one obrazuju, mnoge postaju učiteljice, premda kasnije mnoge nisu mogle dobiti posao jer nije bilo potrebe za toliko učiteljica. S druge strane, gledamo kako su situirane. One koje su bile bolje situirane kasnije su imale i veće mogućnosti prisustvovati sportskim aktivnostima. To je, naime, bilo korištenje slobodnog vremena – priča Petra.
Druga tema je tjelovježba kao temelj zdravlja.
– O ženskom vježbanju intenzivno se počelo promišljati i propitkivati ga nakon što je tjelesni uveden kao obavezni predmet u škole. To je bilo 1874. kada su donesene mnoge reforme. Nama su bile najbitnije obrazovna i zdravstvena – priča Petra.
Te godine tjelesni odgoj postaje obaveza i za dječake i za djevojčice, do tada je sve bilo na neobaveznoj razini. Početak je to i promišljanja koje su vježbe primjerene dječacima, a koje djevojčicama.
– Treba istaknuti kako je tu bitna bila ta društvena uloga koju su i muškarci i žene imali. Muškarci su tako s vremenom odlazili u vojsku pa je tjelovježba za dječake isprva bila usmjerena u tom pravcu. Uz tjelovježbu je dolazila i disciplina, znao se red, pa je i zato bila važna. S druge pak strane, ženama je glavna uloga uvijek bila, i zapravo ostala kao što danas svjedočimo, da budu majke. Stoga se vodila briga da im vježbe koje su izvodile nisu fizički prezahtjevne pa da se njihovi reproduktivni organi ne bi oštećivali. Uz to se propitkivalo i koliko i koje su im vježbe primjerene. Žena je, naime, uvijek trebala bila lijepa pa su primjerenim vježbama smatrane one u kojima su se žene najmanje znojile i tijekom kojih nisu radile »grimase« – ističe Petra.
Dok pričamo s Petrom, pogled svako toliko bježi put izložaka, put starih fotografija. Na jednoj gombanje, barem tako piše pod slikom. Što je gombanje!?
– Gombanje je tjelovježba. Čak je i plivanje tih prvih godina nazivano gombanjem u vodi – objašnjava Petra.
HRVATSKI SOKOL
Da tog gombanja bude i za žene, da žene osvijeste da im je vježbati dano kao i muškarcima, važnu je ulogu odigrao Hrvatski sokol. Omogućio je Hrvatski sokol, kaže Petra, da žene i djeca s muškarcima sudjeluju u njihovim javnim nastupima.
– To je bitno jer žene do tada nisu mogle javno nastupati, osim u sklopu priredbi koje su organizirali Sokolaši i s tim da su ti nastupi bili jasno propisani. Osim samog ponašanja i izvođenja vježbe i odjeća je bila propisana – priča Petra.
Na izložbi tako i dvije sokolaške odore za žene, ona najpopularnija je haljina koja, skoro pa doslovno, doseže do poda, dok je obuća cipele na petu, miljama daleko od tenisica. Žene su to, međutim, jedva dočekale.
– Žene su se počele osnaživati i pokazivale su veliki interes za tjelovježbu i za druženje. Zanimljivo je pri tom da su prvi sportovi u kojima žene sudjeluju individualni. Ženski timski sportovi javljaju se kasnije – veli Petra.
Grupa je značila osnaživanje i to u vrijeme kada se žene bore za svoja prava. I to je jedan od razloga zašto su žene u početku nastupale u u individualnim sportovima.
Zaboravlja se, a nije nevažno, da na prvim modernim Olimpijskim igrama žene nisu smjele sudjelovati. Igre su, uostalom, organizirane da bi se slavila muškost, a ako ćemo pravo i Coubertin je bio popriličan ženomrzac barem kad se o sportu govori.
– Žene na Olimpijskim igrama sudjeluju od 1900., kada su organizirane drugi puta, ali u točno određenim disciplinama i sportovima i u ograničenom broju. Žene se protiv toga bune, one žele sudjelovati u većem broju i natjecati se u više sportova i disciplina. Ta borba traje sve do 20-ih godina 20. stoljeća kada organiziraju svoje igre, prve Ženske olimpijske igre – priča Petra.
Dakako da im se osporava upotreba ovog »olimpijske« pa su igre preimenovane u Ženske svjetske igre. A na njima ogroman uspjeh naših sportašica, odnosno hazenašica.
– Naše su hazenašice 1934. godine osvojile prvu zlatnu međunarodnu timsku medalju – ističe Petra.
Hazenašice… Naslov one treće teme koju izložba obrađuje je »Puce, sada ili nikada«. Nije to bez vraga.
– To je citat izvučen iz izjave koju je povikala Zlata Cuvaj te 1934. godine za utakmice i one presudne bodove koji su ih plasirali na prvo mjesto – kaže Petra.
Zlata Cuvaj bila je kapetanica hazenašica koje taman igraju s Češkom i gube. Zlata će kasnije kazivati ovako: »Shvatila sam da moram svoju ekipu osnažiti, prizvala sam ih i rekla: ‘Puce, sada ili nikada!’ Jer, kad će nam se ovakva šansa ponovo pružiti.«
– Nakon toga je Nada Bobinski dala dva gola koja su na kraju bila pobjedonosna – kazuje Petra.
– Kako su hazenašice dočekane kad su osvojile to svjetsko zlato – pitamo.
– Kao danas nogometaši. Stvarno su bile spektakularno dočekane. Ni same to nisu očekivale. Nisu sve bile iz Zagreba, jedan dio je sišao iz vlaka koji se na kolodvoru zadržao toliko koliko je trebalo da se putnici izmjene, a hazenašice isprva nisu ni shvatile da je veliki broj ljudi na kolodvoru tu zbog njih – veli Petra.
Sve se tih godina mijenjalo, na bolje reklo bi se, makar istina je bila da je moglo i brže. Odjeća tu priča lijepu priču, recimo fotografija s bosonogom hazenašicom. Zašto je bila bosa fotografija, ne otkriva, ali otkriva da nisu imale ujednačene tenisice, odnosno cipele, a o golmanici u potpeticama izašao je u tadašnjem tisku i članak kritički nastrojenog novinara koji veli da se odjeća treba prilagoditi, »a ne da golmanica igra u štekli od 50 centimetara«.
– Prvo su se ujednačavali dresovi, a onda s vremenom i obuća – kaže Petra.
MONDENA ŽENA
Nekako se učinilo logično pitati je koliko smo sa svim tim o čemu pričamo tada, tih dalekih godina, blizu ili daleko od onog što se u svijetu događa.
– Tu smo, pratimo sve trendove, ako to možemo tako reći. Primjera radi, tada se odražavaju prve Balkanske igre na kojima su jugoslavenske sportašice sudjelovale, zahvaljujući razini organizacije i infrastrukture koja im je omogućila da se kvalificiraju na natjecanje, dok s druge strane sportašicama Bugarske i Turske to nije bilo moguće – ističe Petra.
Pritom dodaje kako joj se čini da je veći problem gdje smo danas. Gdje smo, otkrit će nam u ona dva obećana »nastavka« ove izložbe, ove priče o sportu, ženama, emancipaciji i bivstvovanju između korzeta i dresa. Naša priča donosi pak i odnos tadašnjeg tiska prema ženama u sportu. Časopis Kopriva, onaj za satiru i humor, nizao je tako karikature koje danas teško da bi prošle onako nekorektne skroz.
– Žene su konstantno bile ismijavane – kao da se ni sportom ne mogu baviti bez muške pomoći, odnosno uvijek ih se stavljalo u tu njihovu »primarnu« ulogu majki i kućanica – ističe Petra.
Ženski listovi su to radili malo drugačije, osnaživali žene i davali im podršku da se uključe u sport jer »svaka mondena žena pored svega što radi i sportom se bavi«.
– Sport se promovirao kao još jedna aktivnost koju bi žene trebale »prigrliti« i barem jednim dijelom sudjelovati te je nerijetko bilo u nizu vještina koje mondene žene znaju, baš kao i vezenje i pletenje recimo. S druge strane, zanimljivo je promatrati reklame koje su mijenjale samo svoj narativ dok su se obraćale ženi kao tradicionalnoj potrošačici. Pa se tako recimo putem profila sportašice reklamira kozmetika, elegancija – kazuje Petra.
Ako je vjerovati tim reklamama, bilo je tad parfema što su sa samo nekoliko kapi od sportašica i žena tjerali daleko svaku umornost i godili popuštajućim živcima. Sportski tisak tretira uspjehe sportašica identično kao i sportaša, no objava je manje jer je prisutnost žena u sportu manja.
VELIKA REVOLUCIJA
A sve to pomalo nas je dovelo i do onog korzeta iz naslova izložbe, onog za koji će engleska pjevačica, glumica i spisateljica Joyce Grenfell (1910. – 1979.) kazati: »Sreća je onaj divan trenutak kad navečer skinete korzet.«
– Djevojke koje su vježbale krajem 19. i početkom 20. stoljeća ispod sve te opreme nosile su korzete – kaže Petra.
Nosile su one korzete ispod »odjela za vježbanje« koja su zapravo bile haljine.
– Velika revolucija nastupila je u trenutku kada haljine, odnosno odijela, više nisu sezala do poda nego do gležnja jer pokazati i najmanji dio tijela bilo je neprimjereno – ističe Petra.
I nije, uči Petra, da su žene prestale nositi korzet, nosi se on i danas, ali prve koje su ga prestale nositi bile su sportašice. I to je važno. Pače, i donje rublje ima itekako veze sa sportašicama. Na izložbi tako u vitrini i grudnjak i ženske gaće koje su se onomad zvale i cvajguze. Donje rublje kakvog danas poznajemo tada bilo nije, skidanje korzeta tražilo je da se nešto smisli i tako nastaje donje rublje današnjem slično. Sportsko odijevanje mijenjalo se kako se prostor slobode osvajao. Zabluda je pri tom da su žene hlače počele nositi tek nakon Prvog svjetskog rata. Bilo je to i prije ako je suditi po pumpericama, biciklističkim hlačama koje datiraju s početka 20. stoljeća.
– Kada počinju ulaziti u sport, kada počinju voziti bicikl, žene tome počinju prilagođavati i odjeću. Društvo različito na to reagira, osude se broje u većem broju, ali činjenica je da su žene već početkom 20. stoljeća počele nositi hlače – kaže Petra.
ŠTETAN ZA ŽENSKE ORGANE
Zapravo, što se odjeće tiče i nema jasne distinkcije između sportske odjeće i dnevne. Krojevi su često slični ako ne i isti, a kako i ne bi bili kad je, recimo, tenis tu druženja radi, a ne sporta radi.
»Da je djevojkama gimnastika isto tako potrebna i važna kao i dječacima, nije potrebno dokazivati, jer su to priznavali pedagozi, liječnici i higijenci od vajkada«, kazala je 1906. Ivana Hirschmann, Djevojačka gimnastika. I rekla je suštu istinu. A što je dalje bilo nakon 1939.!?
– Planirane su još dvije izložbe. Druga bi tematizirala razdoblje od 1940. do početka 90-ih, a posljednja od početka 90-ih do današnjeg dana da vidimo kako su se pojedine stvari mijenjale – najavljuje Petra.
A mijenjale se jesu i mijenjaju se stalno i danas. Na malim ekranima tako prijenosi sjajnih utakmica Europskog prvenstva u nogometu za žene. A u katalogu izložbe – koju se dade pogledati do 28. rujna i za čiji su dizajn i likovno oblikovanje zaslužni Bachrach&Krištofić – i koja rečenica o nogometu, o onom početnom oduševljenju koje je uslijedilo nakon pobjede nogometaša na SP-u u Montevideu 1930., o prvoj ženskoj ekipi osnovanoj u Borovu na inicijativu direktora tvornice Bata Tome Maksimovića, o pokaznoj utakmici odigranoj u Zagrebu kojoj nazoči 12.000 ljudi, a onda i o gašenju Saveza i klubova nakon objave Ministarstva za fizičko vaspitovanje naroda u Beogradu u kojem se kaže »da je nogometni sport štetan za ženske organe« pa je ministarstvo spriječilo njegovo širenje među ženama.
Danas utakmice ženskog nogometa obaraju rekorde u posjećenosti i gledanosti. Šteta je tek da se rekordi obaraju vani malo više nego u nas.
SLAVONIJA JE KOLIJEVKA HAZENE
Hazenu, iliti sport s loptom na otvorenom iz kojeg se kasnije razvio rukomet, dali su nam Česi. Odnosno, donijeli su je naši praški studenti i studentice. Na našim prostorima prvi put je ovaj sport predstavljen u Slavoniji. Slavonija je kolijevka hazene na prostoru današnje Hrvatske, a Osijek i Vukovar odigrali su prvu utakmicu. Trebale su hazenašice na toj utakmici pokazati koliko je igra atraktivna pa da se proširi, te su uz atraktivnu igru morale i same biti atraktivne. Trebalo je mudro izabrati odjeću.
– Mogle su birati između kratkih šoseva i hlača i one su odabrale šos. Same su po jednom uzorku šivale svoje bluze i suknje – veli Petra.
STRELJAŠTVO, GOLF, TENIS, PLIVANJE
Ideja izložbe nije bila isticati pojedinke, niti ih obrađivati svaku za svaki sport, no teško je ne primijetiti na izložbi gdjekoje ime, recimo Mire Neferović koja je, sve se čini, u troboju tad bila nepobjediva. Na fotografijama i Lila Pejačević, majka Dore Pejačević, koja je bila članica streljačkog društva. Prvi sportovi u kojima se žene pojavljuju su, naime, streljaštvo, golf, tenis, plivanje te neke atletske discipline. A tu je i Vlasta Gostiša, tenisačica čija bi se priča dala preslikati i na druge sportašice tog vremena. Ako ništa, onda zbog toga što je samouka igračica koja se i profesionalno bavila tenisom.