U bazenu onih koji su se bavili nesvjesnim, Carl Gustav Jung nesvjesno je razmatrao ne samo kao ono potisnuto ili traumatsko, već i kao prostor različitih mogućnosti, u kojemu se formiraju ideje, arhetipovi, simboli. S obzirom na to da je samo umjetničko stvaranje za Junga način iskazivanja onog nevidljivog putem vidljivog, i sam crtež kao umjetnički čin nije nužno prikaz stvarnosti, nego odraz onih unutarnjih stanja, impulsa.

Ulazeći u dijalog s onime što nije stabilno, što je prijelazno, autorica Emanuela Santini-Smith svoju recentnu seriju radova okupljenih u Galeriji Turnac nedavno otvorenom izložbom »Granica između« tako temelji na jungovskoj koncepciji aktivne imaginacije, metodi kojom se putem različitih spontanih slika, crteža te unutarnjih vizija pristupa onim dubljim slojevima psihe.

Odraz unutarnjeg

Kazavši u povodu otvorenja izložbe kako se »odmičemo od vizualno nabijenog jezika, figuracije, klasičnog poimanja umjetnosti i umjetničkih medija i ulazimo u suptilniji i reduciraniji svijet crtačkog eksperimenta«, voditeljica Galerije Turnac Katerina Jovanović istaknula je kako autorica svojom umjetničkom praksom »istražuje kreativni proces crtanja u odnosu prema nesvjesnom oslanjajući se na teorije psihoanalitičara Carl Gustav Junga, a u svojem radu koristi različite medije poput crteža, grafike, instalacije, videa i zvuka«.

Foto Nikola Blagojević

– Autorica je doktorirala likovnu umjetnost (crtež) na Sveučilištu Middlesex u Londonu stekavši bogato iskustvo u integriranju Jungove psihoanalitičke teorije u vizualnu pedagogiju. Jedan dio Junogve teorije uči nas da nesvjesno prikazuje izuzetno fluidno stanje stvari – sve ono o čemu znam, ali o čemu trenutno ne razmišljam; svega čega sam nekoć bio svjestan, a sada sam to zaboravio; sve buduće stvari koje se u meni oblikuju i kad-tad će doći k svijesti – a sve to sadržaj je nesvjesnog te postaje ishodišna točka rada Emanuele Santini. Na tragu toga, istražujući medij crteža, Santini poziva na razmišljanje o tome što sve crtež može biti i može li nastati mimo klasičnog umijeća crtanja. Drugim riječima, aktivna imaginacija kod Santini nije tek psihološki alat, već način bivanja u svijetu. Iz te pozicije, crtež postaje ono što nije crtež u tradicionalnom smislu i upravo je u toj paradoksalnosti njegovo značenje najčišće, kaže kustosica.

Prima materia

»Koliko god to na prvu bilo kontraintuitivno«, govori dalje, »ovdje je u fokusu pokušaj da se crtež shvati šire od standardnog poimanja kakvog poznajemo u dugoj povijesti umjetnosti, mimo provjerenih metoda, poput povlačenja linija na papiru ugljenom ili olovkom«.

— Važnost crteža je velika jer crtež ili skica uvijek su prethodni svemu pa su ovi eksperimenti povezani su s Emanuelinim razmišljanjima o crtežu kao odrazu umjetnikova unutarnjeg svijeta. Ovdje predstavljene crtačke instalacije temelje se na spontanosti i intuiciji, koristeći materijale koji nisu nužno crtački (vuna, konac, žica, istopljena plastika itd.), no zajednička im je karakteristika propitivanje povezanosti s Jungovom teorijom nesvjesnog, te se stoga mogu promatrati kao simboli, ‘prima materia’, izraz koji je Jung preuzeo iz alkemije i protumačio kao nesvjesni sadržaj spreman da izroni na površinu, istaknula je Jovanović te glede naziv izložbe da »granica nije razdvajanje, nego titraj, prijelaz – liminalni prostor u kojem subjekt više nije ono što je bio, a još uvijek nije ono što bi mogao postati«.

Galerija Turnac

Ključno mjesto u autoričinom stvaralaštvu, piše u opisu izložbe voditeljica galerije koja je ujedno i kustosica, zauzima crtež, »ne kao medij, već kao primarni način postojanja«, jer za autoricu »crtež nije reprezentacija čega, nego manifestacija onoga što tek traži formu, »misaoni trag i osjećaj istovremeno, bez obveze da se pretvori u figuru, predmet ili poruku«.

– Sve može biti crtež – prašina na stolu, kretanje lišća na vjetru, nabor na plahti ili tekstura bačenog predmeta koji čeka da ga se ponovno afirmira. U njezinom svijetu čak i otpad ima potencijal biti linija, a linija – svjedočanstvo. U tome se Santini približava razmišljanjima Tima Ingolda koji crtež ne vidi kao reprodukciju svijeta, nego kao proces kretanja kroz svijet. Linija za Ingolda nije oblik koji omeđuje, već trag bivanja, a upravo je to ono autentično u radovima predstavljenim na način svojestven Santini. Njezine linije ne ocrtavaju, već traže, lutaju, osluškuju, kreću se poput nervnih impulsa ili rasta korijena. One nastaju bez prethodne kompozicije, u spontanosti, izravnošću, gotovo ritualno. To su linije koje »misle«, koje »osjećaju«, koje reagiraju na prostor, tijelo, papir. U tom smislu, njezin proces može se razumjeti i kao hodanje po nevidljivoj stazi – kako bi rekao Ingold – gdje crtež nije forma nego trajanje, hod kroz misao i osjećaj, piše voditeljica u katalogu.

Produžetak snova

Baš zbog toga, istaknuto je dalje u opisu, »crtež kod Santini pripada unutrašnjem mikrokozmosu – kao introspektivno putovanje, kao mapiranje unutarnjeg krajolika«, u kojemu je »snažno prisutna emocija, često sirova, ogoljena, ranjiva«.

– Taj crtež je produžetak snova, ne kao njihove ilustracije već kao njihova koža ili memorija. Snovi su za nju prostor u kojem linija počinje govoriti, gdje nesvjesno oblikuje svoje znakove, tragove i figure koje se ne moraju razumjeti da bi bile stvarne. Izložba »Granica između« nije samo naziv izložbe nego i njen stvarni sadržaj – između svjetova, između značenja, između osjeta. Umjetnički proces Emanuele Santini odvija se upravo u toj međuzoni, tamo gdje prestaje potreba za definicijom, a počinje otvaranje prema mogućem. Ona nas poziva da uđemo u taj prostor bez smjera i bez imena – da se izgubimo, da osjetimo, da stanemo i osluhnemo. U vremenu u kojem se vizualnost sve više reducira na čitkost, Santini inzistira na crtežu koji nije komunikacija nego kontemplacija. U tom crtežu ima mjesta za nesavršenost, tišinu, nerazumijevanje – i upravo zato on postaje istinit, tumači Jovanović.Infobox ():