Pierre-Auguste Renoir, jedna od ključnih figura impresionizma, poput Maneta, Degasa, Moneta i Caillebottea, smatra se jednim od velikih slikara modernog života 19. stoljeća.

Između sredine 1860-ih i 1880-ih razvio je lagan i fluidan slikarski stil, ispunjen svjetlom i bojom, kao i nove teme usmjerene na odnose između muškaraca i žena. Renoir se ističe svojom radosnom, diskretnom i nježnom vizijom, lišenom svake sentimentalnosti, vulgarnosti ili dramatike, što ga razlikuje od drugih slikara njegova vremena. Odnose koje prikazuje smješta u javni prostor, u nove moderne društvene i prirodne ambijente – kazališta, restorane, plesnjake, bulevare i vrtove – koje posjećuju različite društvene klase.

Umjetnost ljubavi na dnevnom svjetlu

Njegove popularne »scene« moderne ljubavi potaknule su veću slobodu morala i razvoj »nedopuštenih« ljubavi, u vremenu kada su buržoaske konvencije i religiozni moral još uvijek upravljali romantičnim i seksualnim odnosima.

Snimila Sandra Uskoković

Iako su njegovi prikazi još uvijek obilježeni tradicionalnim rodnim stereotipima, Renoir oživljava duh »galantnih zabava« Watteaua, Bouchera i Fragonarda kako bi ponovno očarao odnose između muškaraca i žena i, neizravno, istražio pitanje muške želje i ženskog pristanka. No Renoir se ne zadržava samo na igrama zavođenja. Njegovi parovi često su dio šire mreže društvenih i emocionalnih odnosa (prijatelji, roditelji, djeca itd.). Odbijajući prihvatiti društveni determinizam i pesimističan pogled koji su neki naturalistički umjetnici primjenjivali na radničku klasu (iz koje je i sam potjecao), Renoir ujedno izbjegava prikaz mračnije stvarnosti – siromaštva, alkoholizma, prostitucije, buržoaske eksploatacije radničkih žena, sudbine samohranih majki i napuštene djece (osim ako na te stvarnosti ne upućuje tek diskretno). Renoir je imao brojne muze i ljubavnice, uključujući Lise Tréhot s kojom je imao dijete koje nije priznao. Njegovi odnosi često su bili složeni i skriveni. Aline je postala njegova supruga i donijela stabilnost u njegov život. Inspirirala je mnoga djela majčinstva.

Snimila Sandra Uskoković

Prvi put od 1985. godine, kada je u Parizu, u Grand Palaisu, održana posljednja velika retrospektiva Renoira, neka od njegovih i impresionističkih najvećih remek-djela ponovo su okupljena u Francuskoj. Ova izložba, organizirana u suradnji s Nacionalnom galerijom u Londonu i Muzejom likovnih umjetnosti u Bostonu, razmatra temeljni doprinos Renoira impresionizmu i umjetnosti 19. stoljeća kroz složeni i univerzalni pojam ljubavi – središnju pokretačku snagu njegova stvaralaštva.

Kod Renoira je ljubav posvuda i nikada se ne skriva. Na njegovim platnima, punim senzualnosti i ljudske topline, zaljubljeni otvoreno flertuju pred svjedocima, često na otvorenom. Uspavani žamorom gomile, šuštanjem suncem obasjanog lišća, zveckanjem čaša ili glazbom orkestra. Njihova ljubav ipak nije ni teatralna ni strastvena. Uvijek je prikazana prirodno, u trenutku jednostavnog, društvenog užitka: poput plesa ili ručka u prirodi.

Snimila Sandra Uskoković

U ritmu svog živahnog poteza kista, Renoir prikazuje slobodnu, modernu ljubav. Njegovi likovi zaboravljaju društvena ograničenja kako bi uživali u trenucima radosti i zajedništva. Ovo je suptilna ljubav, često ona koja se osjeća u prvim trenucima zavođenja sastavljena od osmijeha, znalačkih pogleda, rumenih obraza i zadržanih pokreta, prije nego što se tijela stvarno dodirnu. Poput svjetla, ova impresionistička senzualnost prožima sve u Renoirovu radu stvarajući nježnu magiju u svakom kutku njegovih slika.

Od Pariza do meandara Seine: susreti u gradu

Na prijelazu 1870-ih Pierre-Auguste Renoir otkriva Pariz u punom zamahu, koji se preoblikuje između novih Haussmannovih bulevara i seoskog života Montmartrea.

Snimila Sandra Uskoković

Renoir odrasta u srcu Pariza, blizu Louvrea, s roditeljima i braćom i sestrama. Od 1860-ih promatra transformaciju grada, a posebno od 1875. do 1880. Pariz postaje glavni izvor njegove inspiracije. Jedan je od prvih koji prikazuju teme poput kazališta, ulica i kafića u velikim formatima. Posebno ga zanimaju javni prostori – bulevari, restorani i kazališta – kao mjesta susreta i zavođenja. Za razliku od Maneta, Degasa i naturalista koji naglašavaju usamljenost ili transakcijski karakter odnosa, Renoir grad prikazuje kao prostor sretnog susreta i spontanih razmjena.

Kazalište je imalo ključnu ulogu u pariškom društvenom životu: ljudi su ondje išli manje zbog gledanja predstava, a više kako bi promatrali društvene interakcije i odjeću ženskih posjetiteljica. Kazališne lože bile su povezane s romantičnim vezama i bile su vrlo čest motiv u popularnom tisku. Prvi put se pojavljuju u impresionističkom slikarstvu 1874. kada je Renoir izložio Kazališnu ložu na prvoj izložbi grupe.

Za sina krojača koji je postao slikar, grad postaje idealno mjesto za promatranje moderne i slikanje sreće: plesovi, ručkovi na otocima Seine, društveni život. Tijekom desetljeća Renoir prikazuje svijet radosti i svjetla, gdje društvene razlike nestaju u plesu ili izletu u prirodi. Od ateljea na Montmartreu do obala Chatoua, slavi slobodnu Francusku, okupanu svježim zrakom i smijehom, daleko od građanskih konvencija.

Umjetnost gledanja u doba negledanja

Na kraju, ostaje pomalo paradoksalno da izložbe koje slave ljepotu, sporost pogleda i suptilnost odnosa između likova na platnu često postaju mjesta ubrzane potrošnje slika. Renoir je slikao trenutke zajedništva, pogleda i tihe blizine među ljudima, dok današnji posjetitelji nerijetko stvaraju novu vrstu gomile – onu koja ne dijeli iskustvo, nego ga zaklanja. Umjesto pogleda koji kruži između slika, imamo poglede uprte u »ekrane«; umjesto distance koja omogućuje zajedničko gledanje, imamo približavanje koje isključuje druge.

Snimila Sandra Uskoković

Velike izložbe tako ponekad nalikuju vlastitim motivima: poput Renoirovih plesova ili ručkova, pune su ljudi, pokreta i žamora – ali bez njegove lakoće i nenametljive harmonije. Možda je upravo u toj nelagodi skriveno najzanimljivije pitanje: gledamo li još uvijek slike ili prije svega jedni druge kako ih gledamo? I je li danas, usred tolikih posjetitelja, najveći luksuz u muzeju zapravo – pronaći prostor za jedan miran, neometan pogled.

Ručak veslača – svjedočanstvo sreće

Snimila Sandra Uskoković

Naslikana između 1880. i 1881., »Ručak veslača« predstavlja vrhunac Renoirova impresionističkog razdoblja, monumentalno platno (130×173 cm) koje označava kraj jedne ere: nakon ove slike Renoir postupno napušta suvremene teme i posvećuje se aktovima i prizorima majčinstva. Kroz ovaj prizor ručka slikar nastoji uhvatiti samu bit zaustavljenih trenutaka kolektivnog života, gdje se miješaju društveni slojevi i gdje vladaju mladost, ljepota i prijateljstvo, daleko od nasilja tog stoljeća. Od praznih čaša i načetih zdjela s voćem, do prugastih majica veslača obješenih na ogradi, svaki detalj slavi francusku umjetnost življenja. Izuzetno složena kompozicija isprepliće likove u vješto orkestriranom baletu pogleda, gesta i držanja tijela.

Bal u Moulin de la Galette, 1876.

Snimila Sandra Uskoković

Moulin de la Galette bio je nekada mlin, a kasnije popularno plesno mjesto na Montmartreu. Nedjeljom su se ondje okupljali radnici, umjetnici i mladi kako bi plesali, pili jeftino vino, jeli galette i uživali u životu do zalaska sunca na otvorenom.

To je bio prostor slobode i zabave, gdje su se ljudi svih slojeva družili do zalaska sunca. Jedno od najpoznatijih Renoirovih djela, simbol je radosti i života pariškog društva 19. stoljeća.

Na prvi pogled scena djeluje kaotično, ali postupno se otkriva struktura. Pokret ispunjava sliku: plesači se vrte, figure se stapaju, svjetlo titra po licima i odjeći. Ukupni dojam je životnost i zajednička sreća. Renoirov genij daje osjećaj kretanja i »udahnjuje život« likovima. U pozadini se pleše, u prvom planu ljudi sjede i razgovaraju. Unatoč njegovim financijskim problemima u to vrijeme, slika zrači radošću – univerzalnom i zaraznom.

Kritičari su isprva negativno reagirali na neobične boje (plavi i ljubičasti tonovi). Neki su se čak rugali slici. Ipak, drugi su prepoznali njezinu vrijednost. Godine 1879. Gustave Caillebotte kupuje sliku, a kasnije ona ulazi u državnu zbirku. Danas se smatra remek-djelom – trajnom slikom radosti, pokreta i modernog života.

»Čamac«

Snimila Sandra Uskoković

Jedno od Renoirovih najimpresionističkijih djela, s lepršavim potezima kista i svijetlim bojama, ova slika je oda životu na otvorenom i ljepoti tog prigradskog krajolika, gdje priroda i ljudska aktivnost djeluju u skladnom suživotu.

Djelo je originalno jer ne prikazuje ženu sa suncobranom na izletu čamcem, nego dvije žene u čamcu. Je li to aluzija na lezbijsku (safičku) ljubav, kako je evocira Maupassant (Žena Paula, 1881)? Na pitanje o tome, Renoir je izjavio: »Na La Grenouille žene su se ponekad ljubile u usta, ali Bog zna da su bile sasvim zdrave!«

»U kazalištu«

Snimila Sandra Uskoković

Na slici »U kazalištu«, umjetnik se poigrava neočekivanim učinkom razlike u mjerilu između mlade djevojke u profilu u prvom planu i mnoštva sitnih figura u pozadini; čini se da neke od njih gledaju upravo nju.

»Kišobrani«

Snimila Sandra Uskoković

Kišobrani su Renoirovo posljednje veliko djelo s urbanom tematikom i posljednje u kojem je njegov ideal romantične i sretne modernosti u potpunosti izražen. Tema mu omogućuje da objedini motive para, obitelji i gomile u gustoj sceni u kojoj se figure, planovi, oblici i boje međusobno odražavaju, preklapaju i prožimaju. Unatoč gužvi i kiši, prevladavaju sklad, nježnost i radost. Zajednička radost življenja i ljubavi – osjećaj živosti i uživanja u ljepoti svijeta u svakom trenutku, čak i u onom najobičnijem.