U Salone degli Incanti u Trstu otvorena je velika izložba posvećena engleskom književniku, filologu i sveučilišnom profesoru Johnu Ronaldu Reuelu Tolkienu, koja se može razgledati do 11. siječnja sljedeće godine. Riječ je o putujućoj izložbi koja je već bila postavljena u Rimu, Napulju, Torinu i Cataniji. Izložbeni postav prati životni put, akademski rad, narativnu moć i poetsku snagu slavnog romanopisca kroz jedinstveno putovanje, koje posjetitelje upoznaje s autorovom veličinom te otkriva kako njegovo izvanredno poznavanje drevnog svijeta podupire njegov kreativni proces. Izložbu naslovljenu »Tolkien. Čovjek, profesor, autor« predstavljaju kao najveću retrospektivu ikad održanu u Italiji o ovom autoru. Izloženi su rukopisi, pisma, probna izdanja, memorabilije i više od 100 umjetničkih djela inspiriranih Međuzemljem.

Izložba, koju promovira talijansko Ministarstvo kulture u suradnji sa Sveučilištem u Oxfordu, uključuje i niz međunarodnih partnera među kojima su Sveučilište u Readingu, Tolkien Society, arhiv Warner Bros te nekoliko europskih muzeja i zaklada. Među istaknutim eksponatima je Tolkienova akademska odora koju je nosio tijekom godina predavanja u Oxfordu, a koja je prvi put izložena u Italiji. Posjetitelji također mogu istražiti autorove veze s tom zemljom, uključujući njegova putovanja u Veneciju i Assisi 1955. godine te njegov utjecaj na talijanske izdavače, umjetnike i glazbenike. Dio izložbe prati evoluciju ilustracija inspiriranih Tolkienom, a predstavljena su djela Alana Leeja, Teda Nasmitha, braće Hildebrandt i Davida T. Wenzela.

Tršćanska izložba također se bavi Tolkienom na ekranu, od animirane adaptacije Ralpha Bakshija iz 1978. godine do filmske trilogije Petera Jacksona koja je osvojila 17 Oscara.

John Ronald Reuel Tolkien rođen je 3. siječnja 1892. u Bloemfonteinu (danas Južnoafrička Republika), a preminuo je 2. rujna 1973. u Bournemouthu u Engleskoj. Studirao je na Sveučilištu u Oxfordu, gdje je intenzivno proučavao klasične i germanske jezike, a ondje je poslije predavao staroengleski pa srednjoengleski jezik. Pisao je fantastične priče i romane nadahnute germanskim epovima i nordijskim sagama. U njima je opisivao zamišljeni svijet, Međuzemlje (Middle-earth), naseljen različitim bićima: vilenjacima, patuljcima, hobitima, orcima i drugima. Kao strastveni filolog, za njih je osmislio i posebne jezike, većinom po uzoru na finski i velški. Djela su mu prevedena na desetke jezika i objavljena u milijunskim nakladama.

Svjetsku slavu stekao je trodijelnim romanom »Gospodar prstenova« (1954. – 1955.), koji je ekranizirao redatelj Peter Jackson (2001. – 2003.). Iznimno je popularno i njegovo djelo »Hobit« (1937.). Od filoloških studija ističe se »Beowulf: čudovišta i kritičari« (1936.). Svojim je djelom znatno utjecao na fantastiku kao žanr u književnosti, na filmu te u likovnoj umjetnosti (strip). Život je usmjerio prema istraživanju i sveučilišnoj karijeri, sve dok se nije u potpunosti posvetio književnosti.

Glavna Tolkienova ljubav bila je filologija, znanost koja se bavi proučavanjem jezičnih pojava, što ga je dovelo do stvaranja novog jezika. On i njegove sestrične zajednički su stvorili svoj vlastiti jezik, »animalic«. Vrlo jednostavan, bio je sastavljen uglavnom od životinjskih imena. Zatim su počeli raditi na drugom jeziku, »nevboshu«. To je bio jedan od Tolkienovih prvih ozbiljnijih pokušaja stvaranja svoga vlastitog jezika, no nije se tu zaustavio. Proučavajući grčki, trudio se tvoriti riječi u grčkom stilu. Želio je stvoriti jezik ozbiljniji od »nevbosha« pa se okrenuo zbirci španjolskih knjiga oca Francisa. Novi jezik zvao se »naffarin« i nastao je pod velikim utjecajem španjolskog. Zatim je zaključio kako je sljedeći korak u njegovim naporima u stvaranju jezika izumiti vlastiti alfabet koji je nazvao svojim »privatnim jezikom«.

Sve ono čime je bio fasciniran i što je proučavao bilo je u epskom obliku. Proučavanja jezika pomogla su mu pri stvaranju imena; nordijske sage i arturijanske legende koje je uvijek volio utkane su u novu priču. Tolkien nikada nije očekivao da će njegove priče postati popularne, ali je sasvim slučajno knjiga »Hobit« koju je napisao svojoj djeci došla u ruke zaposlenici u londonskoj izdavačkoj tvrtki George Allen & Unwin, koja je nagovorila Tolkiena da ga podnese za objavljivanje. Kada je objavljena godinu dana kasnije, knjiga je privukla odrasle čitatelje, ali i djecu, te je postala dovoljno popularna da su izdavači zatražili od Tolkiena produkciju nastavka.

Zahtjev za nastavak potaknuo je Tolkiena da započne ono što je postalo njegovo najpoznatije djelo – epski roman »Gospodar prstenova«. Tolkien je proveo više od deset godina pišući primarnu priču i dodatke za »Gospodara prstenova«. »Hobit« i »Gospodar prstenova« smješteni su u pozadinu radnje »Silmarilliona«, ali u vremenu nakon njega. Tolkien je isprva namjeravao da »Gospodar prstenova« bude dječja priča u stilu »Hobita«, no u pisanju je brzo postao mračniji i ozbiljniji. Iako izravni nastavak »Hobita«, obratio se starijoj publici, snažno utječući na fantasy žanr koji je učvršćen nakon uspjeha knjige. Epska priča »Gospodar prstenova« prati mnoge likove koji u knjigama »Prstenova družina«, »Dvije kule« i »Povratak kralja« pokušavaju zaustaviti sile zla pri osvajanju Međuzemlja.

»Gospodar prstenova« postao je iznimno popularan šezdesetih godina prošlog stoljeća i od tada je ostao takav, svrstavši se u jedno od najpopularnijih fikcijskih djela 20. stoljeća, prema ocjenama i prodaje i anketa čitatelja. U istraživanju iz 2003. godine koje je proveo BBC utvrđeno je da je »Gospodar prstenova« britanski najomiljeniji roman. U anketi korisnika Amazon.coma iz 1999. godine »Gospodar« je ocijenjen kao njihova omiljena knjiga tisućljeća.

Tolkienova fantazijska djela često su prozivana da utjelovljuju zastarjele stavove prema rasi. Međutim, znanstvenici su primijetili da je na njega utjecao viktorijanski stav prema rasi kao i književna tradicija čudovišta, te da je ustvari bio antirasist i u mirnodopsko vrijeme i tijekom dvaju svjetskih ratova. S pozadinom eugenike s kraja 19. stoljeća i strahom od moralnog pada, neki su kritičari spominjanje spoja rasa u »Gospodaru prstenova« smatrali utjelovljenjem znanstvenog rasizma. Drugi komentatori vidjeli su u Tolkienovim orcima odraz ratnih propagandnih karikatura Japanaca. Kritičari su također primijetili da djelo utjelovljuje moralnu geografiju, s dobrom na Zapadu, zlom na Istoku. Suprotno tome, drugi znanstvenici su primijetili da se Tolkien protivio nacističkoj rasističkoj teoriji u mirnodopsko doba, dok se u Drugom svjetskom ratu jednako protivio protunjemačkoj propagandi. Drugi znanstvenici su izjavili da je Tolkienovo Međuzemlje definitivno polikulturno i višejezično te da napadi na Tolkiena temeljeni na »Gospodaru prstenova« često izostavljaju relevantne dokaze iz teksta.

Tolkienove knjige fantazije o Međuzemlju, osobito »Gospodar prstenova« i »Silmarillion«, imale su širok raspon utjecaja, uključujući njegovo filološko zanimanje za jezik, kršćanstvo, mitologiju, arheologiju, antičku i modernu književnost te osobno iskustvo. Njegovo se filološko djelo usredotočilo na proučavanje staroengleske književnosti, osobito »Beowulfa«, i priznao je njegovu važnost za svoje spise. Bio je nadareni lingvist, pod utjecajem germanskog, keltskog, finskog i grčkog jezika te mitologije. Komentatori su pokušali identificirati mnoge književne i topološke prethodnike za likove, mjesta i događaje u Tolkienovim djelima. Neki su mu pisci bili važni, uključujući i umjetnika i obrtnika Williama Morrisa, koji se nesumnjivo poslužio nekim stvarnim imenima mjesta, poput Bag Enda, imena kuće njegove tetke. Učinci nekih specifičnih iskustava identificirani su. Tolkienovo djetinjstvo na engleskom selu i njegova urbanizacija rastom Birminghama utjecali su na njegovo stvaranje Shirea, dok je njegovo osobno iskustvo borbi u rovovima Prvog svjetskog rata utjecalo na njegov prikaz Mordora.