Više od bilo kojeg drugog medija, fotografija oslobađa; iako hvata određeni trenutak naše iskustvene zbilje, on ostaje otvorenim za interpretaciju, kakvu slutnju, no i sjećanje koje inicijalno nije naše.

I Susan Sontag govori o fotografijama kao o uhvaćenom iskustvu, zgusnutim otiscima naše okoline, svijeta koji nas okružuje, kao i onoga što pak nosimo u sebi, čime su fotografije ujedno i produžetak naše svijesti, način da istovremeno i promatramo stvarnost i oblikujemo onaj naš unutarnji svijet.

Upravo takvu dvojnost, tu stalnu tenziju između viđenog i naslućenog, zbiljskog i gotovo magičnog, svojim fotografskim radovima okupljenim u Galeriji Pasaž nedavno otvorenom izložbom »Devet vrana na četvrtu svraku« propituje autorica Sonja Diklić.

Metafizički dualizam

Kako navodi predsjednik Fotokluba Color Ivica Nikolac, u želji da pojasni zašto je odabrao pojam metafizički dualizam za uvod u tekst o radovima Sonje Diklić, valja pojasniti metaforu sadržanu u samom nazivu izložbe »Devet vrana na četvrtu svraku«.

– Kažu da vrane imaju sposobnost da s lakoćom putuju različitim, čovjeku nedostupnim dimenzijama, ovdje vas vrane pozivaju da koristite dar vidovitosti i potvrde vam da ste na dobrom putu.

Metafizički dualizam pretpostavlja da u svijetu vladaju dva načela vladavine – dvojnost mogućega (potencijalnog) načela, koje je sadržano u tvari, i zbiljskoga načela, sadržanoga u formi koja samu tvar oblikuje i time postavlja u bitak. Sonju Diklić nefotografskim rječnikom možemo nazvati poetom dualizma.

Premda se njezini subjekti kreću u okruženju stvarnog svijeta, Sonja u oblikovanju kadra spontano kombinira svoju, na određeni način zavodljivu atmosferu. Koristi se svjetlom koje daje toplu prostornost, a zatim pažljivo uspostavljajući međuodnose ne dopušta subjektu da se razvije u svojoj dominantnosti, ocjenjuje Nikolac.

»Ispitujući odnos između subjekta – bilo da su to urbane ulice, arhitektura, pejzaži urbanog ili ruralnog, neodređene obale, izgubljeni melankolični krajolici, zaleđeni trenuci dinamike, ili pak delikatna međuigra svjetla, sjene, oblika i prostora«, pojašnjava Nikolac – »ona nas vodi na putovanje u kojem se pred nama otkrivaju intimni trenuci, neobični, na određeni način nadrealni svjetovi, u kojima pronalazimo zbunjujuće detalje«.

– Ta nadrealnost, nesvodljiva kategorija stvarnosti, autentična egzistencija kojom su prožeti njezini radovi osjeti se gotovo u svakoj njezinoj fotografiji. Promatrači smo likovnog izričaja koji nije toliko mističan, koliko magičan – što od nas iziskuje potrebu da ih osjetimo i razumijemo i na podsvjesnoj razini.

Ona suvereno vlada svjetlom, pokretom, životnošću, prenosi dubinu i tišinu ljudskog iskustva, stvara vizualne snove u kojima se utapaju nade i ispunjenja, tumači Nikolac.

Estetika plesača

Autoričini radovi koji »bilježe plesačice u pokretu odišu erotičnom energijom kakvom su primjerice nabijene fotografije Koppitzovih plesača, a temelj za prepoznavanje njihove estetike leži u njihovoj prirodnosti, nepoziranosti i punoći života koja iz njih izbija«.

– Isto vrijedi i za fotografije skakača, čija tijela poput preciznog skalpela naprosto režu zrak, zaleđujući ljepotu, kako tijela tako i trenutka, dok se oko njih odvija neki drugi život prepun mogućnosti i iščekivanja.

Na ruralnim fotografijama, kao i fotografijama prirode, melankolija i nostalgičnost čine važan element kojima postiže dojam pronalaska davno izgubljenog vremena, onog vremena u kojem je svijet još bio u redu, a ljudi toplo otvarali srca.

Sonja se također poigrava i bojom i geometrijom koje suptilno koristi kao okvir u koji smješta subjekte koje fotografira. I tako nastaje vizualna priča. Pomaknemo li fokus našeg interesa malo lijevo ili malo udesno, kadar gubi svoju privlačnost i otkriva prazninu.

Prisiljeni smo gledati onako kako je to ona vidjela. Uokvireni u kadru, postajemo nijemi svjedoci trenutka, duhovni sudionici »uhvaćenog iskustva«, govori o izložbi Nikolac.