U Galeriji Kranjčar otvorena je izložba Parade mlade umjetnice Noe Geras, jedne od intrigantnijih autorica svoje generacije, koja u Zagreb donosi složen, višeslojan i izrazito atmosferičan svijet između slike, skulpture i instalacije. Geras, rođena u Jeruzalemu, a danas aktivna između Londona i Zagreba, istražuje granicu između čovjeka i “Drugoga“ – životinjskog, mitskog ili mehaničkog – i upravo ta granica postaje središnja tema njezine nove izložbe.

Naziv Parade na prvi pogled priziva slavlje, ali u Gerasinom rukopisu paradna povorka pretvara se u meditaciju o ljudskom suživotu, pripadanju i gubitku individualnog glasa. Središnje mjesto zauzima veliko platno Parada (2025.), na kojem se tijela uvijaju i stapaju na oker površini. Ljudske i neljudske forme, istodobno graciozne i iscrpljene, kreću se poput procesije bez jasnog smjera. Slika hvata trenutak između geste i kolapsa, između želje da se pripada i straha da se u zajedništvu nestane.

Temu zatim preuzima konstelacija pedeset aluminijskih skulptura – također nazvana Parada – postavljena u drugom dijelu galerije. Sitne figure veličine šake pužu, savijaju se i kolebaju, a njihove zrcalne površine reflektiraju posjetitelje, uključujući ih u tihu zajedničku kretnju. Ono što na prvu djeluje kao slavlje, postaje prikaz kolektivnog lutanja, organizma koji se rađa iz instinkta, a ne iz sigurnog cilja. U pratećem 3D video radu, također nazvanom Parada, umjetnica dijalog širi u virtualnu sferu. Digitalne  figure lebde kroz neodređeni grimizni pejzaž, čije sinkronizirano kretanje priziva i ritual i ponavljanje.  Animacija, izvedena s namjernom suzdržanošću, odražava koreografiju rasapa iz slika. Ispred galerije izložena je monumentalna željezna skulptura Legija, višeglava forma koja se na vjetru pokreće poput živog bića. Inspirirana biblijskom rečenicom “Legija mi je ime! Ima nas mnogo!“, skulptura funkcionira kao upozorenje i kao zrcalo mnoštvenosti, podsjećajući da je svaka zajednica istodobno izvor sigurnosti i prijetnja autonomiji.

Izložba Noe Geras u Zagrebu

Dva ranija platna, Zrcalo i Raj (oba iz 2024.), produbljuju ovu filozofsku potragu. U Zrcalu se biće – česta  prisutnost u radovima Geras – pojavljuje iz skučenog prostora. Taj prostor sugerira i utočište i zatočeništvo,  hvatajući paradoks ljudskog nagona da se povuče pred razlikom. Raj pak promišlja o opasnosti sigurnosti.  “Zlo nastaje iz viška uvjerenja koje ušutkava sumnju,“ kaže Geras, oslanjajući se na mislioce koji moralnu  borbu ne smještaju između nacija ili ideologija, već unutar same ljudske savjesti. 

Kako piše Aleksandar Solženjicin: “Linija koja razdvaja dobro i zlo ne prolazi kroz države ni kroz klase, nego  kroz svako ljudsko srce.“ Parada prati tu nevidljivu liniju – ne kao razdjelnicu između ispravnog i pogrešnog,  već kao krhki šav između savjesti i udobnosti. Kroz svoje materijalne i metafizičke slojeve, izložba nudi  meditaciju o suživotu u dobu u kojem su povezanost i konformizam često nerazlučivi. 

Parade je izložba, navodi kustosica Hannah Nashman, koja, koristeći minimalne geste i suzdržanu ekspresiju, otvara veliko pitanje: gdje prestaje zajedništvo, a počinje predaja? Noa Geras ne nudi odgovor – ali postavlja prostor u kojem ga publika može sama potražiti.

Izložba ostaje otvorena do 22. studenoga.