Izložba »Tragom svjetlosti« autora Ksenije i Antona Tonyja Ambrozicha otvorena je u Galeriji Garbas. Ova je dvostruka izložba objedinjena nazivom koji ukazuje na simboliku svjetla i svjetlosti te transformacije koje oni donose.

Da je slikarstvo medij novih otkrića ili pak kakva tiha poezija, definitivno bi potvrdili prijemčivi slikarski radovi Ksenije Ambrozich, jednako kao što bi i dojmljivi skulpturalni radovi Antona Tonyja Ambrozicha potvrdili kako pod utjecajem vješte kiparske ruke i onaj hladni (nekad i odbačeni) metal postaje vrlo živ, onaj uhvaćen u pokretu, osjećaju i kakvome trenutku.

Dvoje umjetnika svojim radovima različitih likovnih izraza ostvaruje dijalog, ne samo naslovnom sintagmom koja sugerira kakvu svjetlost, nadu, transformacijski potencijal, već i prikazom ljepote onog vanjskog, fizičkog svijeta ostvarenog različitim prizorima biljnog i životinjskog svijeta koji su, kao najbitnija karika našega velikog i posvema krhkog ekosustava, komplementarni.

Primorski motivi

Na radove autora, bračnog para Ambrozich, osvrnuo se uvodno župnik Sanjin Francetić, zaljubljenik u umjetnost, koji je kazao kako radovi prikazuju djelu našega Stvoritelja.

– Bog sve što je napravio, napravio je skladno lijepo, i sve to vidimo u prirodi, sve ono što slikar, pjesnik, pokuša reći na svoj način koji nekoga uhvati na toj valnoj duljini, to jest on zapravo samo preslikava ono što je Bog već učinio. Ili ga Bog nadahnjuje, ako je vjernik i ako se otvara za to Božje djelovanje. To vidim i u ovim radovima.

Maslina je jedno sveto drvo, prikazuje majku; kad je zapustiš i dođeš k njoj te je obnoviš, ona se opet pomlađuje, a tako i majka – zaboraviš je, možda i povrijediš, dođeš k njoj i oprosti.

Tu na neki način vidimo Boga. Drago mi je što se ovdje radi o primorskim motivima, prizorima – malo zemlje, kamena, ono što prikazuje rad čovjeka, koji ne mora biti samo onaj fizički, neki djelić prirode. Kažu da je fotograf umjetnik utoliko što određeni trenutak zaustavi, a slikar je onda možda još i više, ističe Francetić.

Osvrnuvši se na suradnju koja je započela kad je autorica Ksenija zakucala na njegova vrata, dr. sc. Željko Bistrović iz Konzervatorskog odjela u Rijeci kazao je kako se u radove njezina supruga, Antona, zaljubio na prvu, a »uživo izgledaju još bolje«.

– Smatram ga vrlo talentiran umjetnikom. Iako nije profesionalni umjetnik, njegov osjećaj za formu, za oblik, za kompoziciju je fantastičan, pogotovo u primjerima jata riba, glede forme koja je čvrste kompozicije.

Baš zato smatram da bez ikakvog formalnog obrazovanja nadilazi mnoge one koji završavaju akademije primijenjenih umjetnosti. No to je zbog toga što on osjeća i jednu strast, što se i vidi i po materijalu – onim odbačenim stvarima koje on strastveno obrađuje. S obzirom na to da sam i sam likovnjak, umjetnik, a između ostalog sam i vario, znam koliko tu ima tehničkog umijeća; to su vrlo rudimentarni alati, tu treba snage, tim brusilicama i varovima autor stvara vrlo suptilne oblike.

S druge strane, autorica ima slikarski senzibilitet, jednu nježniju tehniku. Mene osobno više privlače oni radovi apstraktnijih motiva, kaže Bistrović te dodaje kako se radovi »izvrsno nadopunjuju; s jedne strane imamo oblike, a s druge more u kojem se ti oblici otapaju«.

Tehnika enkaustike

Slikarica Ksenija Ambrozich publici se predstavila radovima nastalim tehnikom enkaustike, jedne od najstarijih slikarskih tehnika čiji počeci datiraju još iz Egipta, Grčke te Rima.

Njezine slike nisu samo vizualni doživljaj, već kako sama umjetnica ističe, »zrcala duše, osobna interpretacija emocija, povijesti i unutarnjeg svijeta, oblikovana kroz godine predanog istraživanja i umjetničkog razvoja«.

– Enkaustika je iznimno stara, ali fascinantna slikarska tehnika koja potječe još iz starog Egipta i Grčke. Karakterizira je neobičan, ali vrlo kreativan pristup – slika se s pomoću male, specijalne pegle i voštanih boja.

U ovoj tehnici pigmenti pomiješani s rastopljenim voskom nanose se na podlogu dok su još topli, stvarajući djela bogata teksturom, bojom i dubinom. Boje se tope na toploj površini pegle, a zatim se njima nanose oblici na poseban, sjajan papir sličan fotopapiru. Ono što ovu tehniku čini jedinstvenom jest njezina nepredvidivost – nikada ne znate što će točno nastati.

Možete imati određenu ideju, ali rezultat uvijek iznenadi. Proces zahtijeva strpljenje i spretnost, ali istovremeno je opuštajući. Svaki potez peglom stvara nove slojeve boja i oblika, koji se mogu pretvoriti u apstraktne prizore, pejzaže ili potpuno neočekivane motive. Upravo ta igra između kontrole i spontanosti čini enkaustiku posebnom, pojašnjava autorica proces rada.

Istaknuvši kako sama izložba, kao i autorica Ksenija koja je vodila sve konce tijekom organizacije izložbe, ima jednu neopisivu energiju, pročelnica Konzervatorskog odjela u Rijeci Lilian Stošić otvorila je izložbu.

Odbačeni materijali

Sama izložba, piše u opisu, »jedinstven je dijalog dvaju likovnih izraza – nježnog, introspektivnog slikarstva, i snažnih, dinamičnih skulptura, povezanih zajedničkom temom svjetlosti i transformacije«.

Izložba stoga ne predstavlja samo dva različita medija, već autori svojim radovima posjetitelje »pozivaju na promišljanje o svjetlosti kao simbolu kreativnosti, unutarnjeg rasta i ponovnog otkrivanja ljepote«, a sam »spoj nježne enkaustike i robusnih skulptura otkriva koliko različiti izrazi mogu govoriti istim jezikom emocije i ideje«.

Uz autoričine radove nastale u tehnici enkaustike, autor Ambrozich stvara skulpture od odbačenih materijala.

– S pomoću aparata za varenje, brusilice i neiscrpne mašte, Ambrozich predmete koje je vrijeme otpisalo pretvara u dojmljive skulpture – morske ribe, rakove, glavonošce i niz podmorskih bića koja odišu snagom, simbolikom i reciklažnom estetikom.

Njegov opus, nazvan »Iz dubine do visina«, prožet je ljubavlju prema moru i prirodi, ali i snažnom porukom o transformaciji i novom životu stvari koje bi mnogi smatrali bezvrijednima, stoji u opisu izložbe.