Crno-bijela fotografija neprijeporno je dokument trenutka koji nosi notu nostalgije, nerijetko sjete te priziva duh nekih prošlih vremena, a upravo su takvi i vizualno upečatljivi radovi autorice Nives Papandopulo, u kojima crno-bijeli suodnos nije samo estetski element, već i pomno promišljeno narativno sredstvo.

Oaze predaha

Kako je kazala prof. Luisa Ritoša, kustosica izložbe i autorica predgovora, fotografski opus autorice Nives Papandopulo »nastaje tijekom pandemijske izolacije, u svijetu usporene svakodnevice, kada je ljudska aktivnost bila svedena na minimum«, a »iako su strah i neizvjesnost dominirali, vidjeli smo i pozitivne učinke usporavanja; priroda je dobila priliku za regeneraciju, a ljudi su, lišeni užurbanosti, otkrili nove mogućnosti postojanja i djelovanja«, pa se »ta iskustva reflektiraju u Nivesinim djelima, pri čemu čovjek više nije središnji subjekt, već postaje sjena u većem poretku stvari, prisutan, ali ne i dominantan«.

Foto Vedran Karuza

– Autorica Nives Papandopulo podsjeća nas na moć usporavanja, na vrijednost detalja i tišine. Oko njezine kamere često je uprto u nebo, unosi nas u stanje lebdenja, a kadrovi oblaka naglašavaju temu prolaznosti i nedefiniranih prostora. Njezini su radovi zamrznuti dragocjeni trenuci, otkinuti sa žustre trake života, svojevrsna meditacija o protjecanju vremena. Obuzeta životom samim, poziva nas na zastajanje, na prepuštanje sadašnjosti i otkrivanju onoga što često previdimo – skrivenih oblika, neizgovorenih priča, suptilne ljepote i potencijalnog značenja koje titra ispod svake naoko obične scene. U beskrajnom žamoru informacija autoričini radovi izranjaju kao male oaze predaha, svaki njezin kadar odaje smirenost i kontemplaciju te često koristi dijagonalnu kompoziciju koja aktivira i oživljava prizor, pa iako reducirana elementima njezina fotografija ostaje pokrenuta i interesantna, ističe Ritoša.

Crno-bijeli kontrast

Radovi okupljeni izložbom »U sjeni, iz sjene« se, govori dalje, »mogu podijeliti u dva segmenta, od kojih jedan nosi ozbiljan ton, prožet promišljanjima o životu i postojanju, a drugi izražava ‘joie de vivre’ – veselje, spontanost i ljepotu života«.

– Oba segmenta čvrsto su isprepletena, kao jin-jang simbol i oslikavaju svojevrstan vizualni dnevnički zapis autorice. Crno-bijela fotografija oduvijek nosi notu nostalgije i priziva duh prošlih vremena. U radovima Nives Papandopulo kontrast crnog i bijelog ne funkcionira samo kao estetski element, već postaje sredstvo pripovijedanja koje promatrača vodi u svijet između mašte i stvarnosti. Igra svjetla i sjene oblikuje prizore nalik filmskim ili bajkovitim kadrovima, u kojima sjene preuzimaju glavnu ulogu. Sadržaj fotografija ne iscrpljuje se u onome što je vidljivo na prvi pogled, već promatrajući ih dulje uočavamo slojevite vizualne obrasce i skrivena značenja, tumači kustosica.

Foto Vedran Karuza

Otuđenost pojedinca

Kako kustosica dalje govori, »kada se naši pokušaji da pronađemo smisao u tradicionalnim vrijednostima i vjerovanjima izjalove, osjećamo otuđenost koja nas tjera na traganje«, a ta »konstantna potraga za smislom, prožeta osjećajem odvojenosti od drugih ljudi i svijeta, vodi nas do osjećaja otuđenosti od vlastitog identiteta«, a upravo je to prisutno i u upečatljivim radovima autorice.

– U mnogim kadrovima ova emocija je naglašeno prisutna, a posebno u seriji usamljenih sjena. U slici »Vrata« trenuci odvajanja se sažimaju, vrata koja odbljeskuju na suncu, na pustoj plaži, izazivaju u nama jesenju sjetu, uzbuđenja ljeta su gotova i moramo se pomiriti s dolaskom jeseni, sa starenjem. Portret njezinog umirućeg oca, pjesnika Krešimira Stanišića, ostavlja dubok dojam. Lirskom profinjenošću uhvaćen je trenutak njegova opraštanja s ovim svijetom, gdje on zatvorenih očiju uprtih u nebo, upija posljednje zrake sunca. Usprkos težini trenutka, vlada osjećaj smirenosti, sakralna tišina vječnosti i povezanosti s prirodom, kaže kustosica te dodaje da slika »odražava tugu razdvajanja, samoću i suočavanje sa smrtnošću«.

Egzistencijalističke teme

Autoričini radovi, piše u predgovoru izložbe kustosica, »pružaju nam mogućnost igre prepoznavanja tajnih znakova u oblacima, sjenama i pejzažima«.

– U radu »U galopu« tamna silueta žbunja ocrtava lik konja, dok na slici »Španjulet« iz oblaka dima izranja figura žene. Ovo traganje i pronalazak oblika otvara višeslojnu komunikaciju s autoricom, prenosi nas u dječje sanjivo maštanje i zaigranost. Vesela poletnost pršti iz slike »Varijacije« gdje skok u vodu postaje skok u svijet imaginacije. Jedan od ponavljajućih motiva u njezinim radovima je lik tajanstvenog muškarca sa šeširom koji luta pustim krajolicima. Njegova enigmatična prisutnost evocira osjećaj otuđenosti te nas povezuje s egzistencijalističkim temama iz književnosti i filozofije. Ovi pejzaži, sa svojom prostranošću i intenzivnom svjetlošću, podsjećaju nas na alžirske prizore iz Camusove zbirke eseja »Ljeto« (1942.), u kojoj se potraga za smislom stapa s mediteranskim vizurama. Nailazimo na melankoliju i usamljenost, na unutarnju borbu pronalaska smisla i ljepote unatoč vanjskoj surovosti, opisuje Ritoša rad umjetnice.

O umjetnici

Foto Vedran Karuza

Autorica Nives Papandopulo rođena je 1965. godine u Rijeci, gdje je završila Pedagoški fakultet, Odjel kiparstva, stekavši zvanje profesorice likovne kulture. Od 1993. godine radi u Školi za primijenjenu umjetnost u Rijeci. Fotografijom se počinje baviti 2016. godine, kad se predstavila kao autorica specifična izričaja i senzibiliteta. Članica je HDLU-a Istre i članica je umjetničkog savjeta Galerije Pasaž u Rijeci. Sudjelovala je na skupnim izložbama osvojivši nagrade od kojih se ističu prvo mjesto na XVII. Istra Art fotografskom natječaju »Isolation«, 2021., te drugo mjesto u kategoriji pojedinačne fotografije na desetom Salonu crno-bijele fotografije »100+1«, u Rijeci 2023. godine.