Izložba »Oton Gliha – Slike iz zbirki prijatelja u povodu 111. rođendana« otvorena je u zagrebačkoj Laubi – Kući za ljude i umjetnost.

Ova izložba posvećena Otonu Glihi (1914. – 1999.) donosi zadivljujući presjek njegovog opusa, s posebnim naglaskom na kultni ciklus »Gromače«.

Riječ je o tematskom ciklusu koji je bio temeljna preokupacija Glihe tijekom cijelog njegovog života, inspirirana suhozidima i kamenom kojima je obogaćen krajolik jadranske obale, osobito otoka Krka, gdje je Gliha živio i radio.

Posjetitelji imaju priliku vidjeti neka od najvažnijih djela iz umjetnikova bogatog opusa, iz javnih i privatnih zbirki, uključujući ona koja su prvi put izložena – od ranih pejzaža i mrtvih priroda do apstraktnih kompozicija.

Evolucija Glihinog stila

Ova retrospektiva nudi nevjerojatan pogled na evoluciju Glihinog stila, od ranih radova pejzaža i mrtvih priroda do kasnijih apstraktnih kompozicija.

Kako naglašavaju u Laubi, Gliha je u svim svojim radovima održao duboku povezanost s prirodom i krajolikom, što je posebno vidljivo u njegovim apstraktnim interpretacijama tradicionalnih motiva.

Ova izložba nudi priliku za detaljan uvid u umjetnikovu evoluciju, njegovu specifičnu interpretaciju krajolika i način na koji je oblikovao hrvatsku umjetničku povijest.

Autorski tim izložbe čine Zdenko Tonković, Vladimir Marković, Ferdinand Meder, Srđan Gustinčić, Radovan Beck, Tomislav Kličko i Lucija Begić, a grafičko oblikovanje potpisuje Zita Nakić.

Ovime Lauba nastavlja svoju misiju predstavljanja izložbi koje čuvaju hrvatsku kulturnu baštinu i omogućuju suvremeni pogled na djela koja su oblikovala našu umjetničku povijest. I

zložba će biti popraćena i programom vodstava, kao i katalogom koji nudi detaljan uvid u Glihinu umjetničku ostavštinu, a može se razgledati do 24. travnja.

O Otonu Glihi

Hrvatski slikar Oton Gliha rođen je u Črnomelju u Sloveniji 21. svibnja 1914. godine, a preminuo je u Zagrebu 20. lipnja 1999. 21. V. 1914 – Zagreb, 20. VI. 1999).

Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1937 (Lj. Babić, O. Mujadžić, M. Tartaglia). U ranom razdoblju slikao mrtve prirode i portrete u duhu Cézanneova slikarstva i iskustvima francuskih fovista (Tri oraha, 1940; Autoportret, 1940).

Od 1945. sve više slikao krajolike novog sklada boja i harmonija odnosa (Krčki pejsaž – Omišalj, 1946; Jurandvor, 1954) te sve slobodnije obrađivao površinu i prostor u figuralnim kompozicijama (Autoportret s kozom, 1947).

Od 1954. započinje proces sažimanja likovnih elemenata; tada nastaje slika Primorje, prvo djelo iz velikoga ciklusa Gromače. U likovnu materiju prenosio je ritam gromača, sugestivno izražavao svoj doživljaj krajolika stvarajući apstraktna djela.

Prostor je sveden na plohu, crtež se osamostalio, a osnovni plastički elementi postali su srodni kaligrafiji glagoljice (Krčke gromače, 1957); u tome je ciklusu blizak informelističkom shvaćanju površine.

Nakon 1963. nastala su klasična djela treptava ritma, koja ostvaruju iluziju svjetlosnog i prostornog beskraja (Gromače 5–63, 1963); tijekom 1970-ih isticao je kromatski ritam (Gromače 5–79, 1979), a u slijedeća dva desetljeća snagom boje stvarao svjetlost i prostor slike (Gromače 3–95, 1995).

Autor je impozantna crtačkog opusa i dviju mapa grafika, zidnih slika, kamenih mozaika (hotel »Ad Turres« u Crikvenici, 1969) te svečanoga zastora HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci (Bakarske gromače, 1981). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1976).

Autor je velikog broja slika, dviju mapa grafika, kamenih mozaika te svečanoga zastora HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci (Bakarske gromače, 1981.). Njegove Gromače nalaze se u brojnim privatnim zbirkama i muzejima u zemlji i svijetu.