ZAGREB  Opsjednuto, bjesomučno, očajničko »zatrpavanje crtama« o kojemu Nives Kavurić Kurtović govori u sintagmatičkim produžecima svojih grafika, ustvari je njezin način iznalaženja smisla – u umjetnosti, u životu. Nedvojbeno o tome svjedoči izložba njezinih recentih radova – »Ništiti ništavnost« – otvorena u Kabinetu grafike HAZU-a o pedesetoj obljetnici njezina prvog javnog nastupa, koji je 1963. godine upriličen na toj istoj zrinjevačkoj adresi. 

   »Što više crta, to sam bliža zbilji svih uzaludnosti« – naziv je jedne njezine grafike koja sa značajnom dozom tjeskobe prikazuje magareću glavu i neko antropomorfno biće tupog pogleda. Na drugoj, apstraktnijoj, ali ništa manje prožetoj uznemirujućom sjetom, ispisuje pak »Koliko crta uzaludnosti treba ucrtati za tako malo nešto – koliko crta uzaludnosti za ucrtati to nešto najbliže ništavnosti zagubljenog smisla«; dok na crtežu »Bez naziva« iz 2011. godine, na kojemu iz velikog dlana izlazi vrtlog crta, gorko zaključuje: »Kod crteža je dobro što je on tako živ da s njim živiš i strepiš s njim i zbog njega, pa zaboraviš na sebe i svoj usrani život«. 

  Poetski mikro svjetovi

Ove značenjima nabijene autoričine didaskalije, prema mišljenju Tonka Maroevića, više i točnije govore o njezinu radu nego većina kritičara. 

    Izvedeni neprobojnim slojevima linija, crteži prikazuju čovjekolika bića ili detalje tijela koji su ljudski samo u natruhama; jedan od najučestalijih lajtmotiva su ruke – one se izdižu uvis iz apstraktne mase – i oči s umornim, poluspuštenim kapcima. Jedan je ciklus bestijarij napučen neobičnim bićima, jedan je svojevrsni dnevnik bračnog života. 

   U pola stoljeća od prve samostalne izložbe Nives Kavurić Kurtović, ta je naša ugledna i obilato nagrađivana slikarica i grafičarka pokazala različita lica svoje umjetnosti, no u nekim je stvarima pokazala nepokolebljivu dosljednost. 

    – Linija će ostati najdosljednija konstanta njezina medijski raznolika izraza, mijenjajući svoj odraz u morfološkim i semantičkim likovno-oblikovnim previranjima i amplitudama tijekom godina – ističe Ružica Pepelko. 

Protiv uroka

  – Izrazito autokritična ili pak maksimalistički zahtjevna, Nives Kavurić Kurtović i svojim verbalnim emanacijama najčešće govori o nemoći, ništavnosti, praznom hodu, besmislu, uzaludnosti, zametenosti, prolaznosti, dakle pretežno se izražava u negativnim kategorijama, ukoliko se pak ne izruguje eventualnim dometima, krsteći ih mrvicama, krpicama, kapljicama ili hrpicama na putu prema nečem ozbiljnijem, potpunijem. Kao da je autorica posebno motivirana da dijalektički, riječima i slikama, djeluje na »ništenju ništavnosti«, ističe Maroević. 

   Izložba kojom se obilježava pola stoljeća uspješnog likovnog opusa Nives Kavurić Kurtović, otvorena je do kraja siječnja.