Riječki festival fotografije

PHOTORI 2022. Dvoje suvremenih makedonskih autora u Rijeci

Kim Cuculić

»Zbor kaciga« Monike Moteske

»Zbor kaciga« Monike Moteske

U goste dolaze Monika Moteska i Robert Jankuloski, dvoje suvremenih makedonskih autora koji sa svojim radovima ove godine predstavljaju Sjevernu Makedoniju na Venecijanskom bijenalu



 


 


RIJEKA – U okviru programa Riječkog festivala fotografije, PHOTORI 2022., u goste dolaze Monika Moteska i Robert Jankuloski, dvoje suvremenih makedonskih autora koji sa svojim radovima ove godine predstavljaju Sjevernu Makedoniju na Venecijanskom bijenalu. U ponedjeljak, 26. rujna, u 18 sati bit će projekcija filma o braći Manaki, prvim balkanskim snimateljima, čiji je autor Robert Jankuloski, a u utorak je u Galeriji Principij otvorenje njihove zajedničke izložbe »Arhiv stvarnosti« u 19 sati. Ovako o njihovom radu piše ugledna kustosica Anna Frangovska:




«Zbor kaciga« umjetnice Monike Moteske je videoinstalacija. Vizualni korpus rada sastoji se od prelijepog stjenovitog krajolika, snimljenog u prilepskom pletvaru (emotivna povezanost s ovim krajem zbog autorova prilepskog podrijetla igra važnu egzistencijalnu ulogu), a u toj meditativnoj prirodnoj ljepoti dramatičan i repetitivni, mantrični čin odvija se »kotrljanjem« metalnih kaciga nizbrdo.


Ovaj videouradak je alegorijski memento na sve izgubljene »glave« u bezumnim ratovima, na sve žrtve koje su se borile za ostvarenje tuđih ili vlastitih ideala, utjelovljujući apsurdnost ljudskog postojanja i samouništenja, u težnji za posjedovanjem drugoga naroda, biti jači, moćniji, bogatiji, politički dominantan, vladati. Ova vizualna arhiva postavlja pitanje krhotina ljudskog duha i svrhe postojanja.


Robert Jankuloski, pak, u fotografskom ciklusu »Novi krajolici« artikulira dvije konceptualne cjeline. S jedne strane dokumentira stare i napuštene tvornice, zgrade, objekte koji više nisu u funkciji. Tu je vrijeme stalo, uspomene i događaji su se pamtili, samo su pojedine uništene i unakažene reminiscencije vlastitog postojanja vezane za atmosferu koja je vladala i u kojoj je život pulsirao. Te napuštene i dehumanizirane urbane »spomenike« počinje ponovo naseljavati priroda, koja kao da traži »slobodno« mjesto i prostor za nastavak svoje vrste, bez ljudske kolonizacijske prisutnosti… »