RIJEKA – Koloristički, motivski i konceptualno upečatljivim radovima većeg formata, okupljenim izložbom »Paralelna realnost«, koji su opravdano zaokupili Galeriju »Juraj Klović« i pažnju promatrača, autor Branko Gulin propituje odnos između materijalnog i duhovnog, vidljivog i nevidljivog, stvarnog i zamišljenog te stvarnost transformira u metafizički prostor unutarnjih stanja, sjećanja te napose egzistencijalnih pitanja i osjećaja poput otuđenosti, tjeskobe, no i bliskosti te kontemplacije.

Kako je sam autor istaknuo, izložba »Paralelna realnost« autobiografski je koncept nastao njegovim izrađivanjem svakodnevnih fotografija u periodu od 2014. do 2017. godine, što je rezultiralo brojkom od 1.460 fotografija »raznih situacija, scena i ambijenata« spremljenih u 15 fotoalbuma, a te fotografije autoru su »postale predlošci za slikarski projekt paralelne realnosti«.

– Fotografije sam likovno reinterpretirao i pri tome u početku koristio olovke u boji, a kasnije akrilike na platnu. U reinterpretaciji se nisam striktno držao motiva s fotografija.

Potpuno slobodno stvarao bih metafizičke prostore koji odražavaju moju intuitivnu i kreiranu realnost. U radovima paralelne realnosti pojavljuju se ljudska figura na razini simbola, pojednostavljeni arhitektonski elementi i ambijenti, interijeri, priroda i sve ostalo što mi nudi fotografski predložak.

Damir Šegota i Branko Gulin

Motivi i sadržaji koji se pojavljuju u ovim radovima moje su životne situacije i stanja, rad u ateljeu, osjećaj usamljenosti, socijalni i asocijalni život, izgubljenost, tjeskoba, melankolija i otuđenost u urbanom ambijentu, ali i osjećaj sreće, oduševljenja prirodom i pozitivna iskustva ljubavi i prijateljstva, govori umjetnik.

Egzistencijalna stanja

Izloženi radovi, pojašnjava Gulin, odraz su njegova »shvaćanja egzistencijalnih stanja koja su određena materijalnom i duhovnom dimenzijom«.

– Materijalna određenost je u ovome konceptu fotografska ili takozvana realna stvarnost, a duhovna određenost je iz te materijalne osnove izvedena kao paralelna realnost. Oba svijeta egzistiraju istovremeno. Po mojem razmišljanju, cjelokupno umjetničko stvaralaštvo je odraz egzistencijalnih, društvenih, osobnih, religijskih, filozofskih i drugih stanja, koja su dvostruke esencije, kao što moderna fizika zna da sve postoji istovremeno i kao čestica i kao val, priča umjetnik.

»Kao umjetnik konceptualne vokacije koji ideju i promišljanje umjetničkog čina izdiže iznad njegovih oblikovnih i estetskih svojstava«, kaže kustos izložbe i autor predgovora Mladen Lučić, autor je na istarskoj i hrvatskoj likovnoj sceni prisutan niz godina, a »od samih svojih početaka slijedi jasnu nit ritualnog čina koji vrlo često identificira s umjetnošću, odnosno u njegovom izrazu između rituala i kreacije najčešće nalazimo znak jednakosti«.

– Logično je da je primarni Brankov izraz bio performans koji i danas u njegovom poimanju umjetnosti ima vodeću ulogu. Gulin se, njegujući takvu formu, postupno približuje dadaizmu (koji je hepening, odnosno performans prvi predstavio kao ravnopravno umjetničko djelo), a potom i fluxusu kao njegovom suvremenom sljedbeniku, dakle onoj avangardnoj liniji koju pokušava pratiti i u kojoj pronalazi svoje uzore sličnih misaonih premisa o poslanju, biti i egzistenciji umjetnosti.

Njegovi performansi na izvjestan su način predstavljali svojevrstan performerski gesamtkunstwerk jer su uključivali scenografiju, slikarstvo i skulpturu, kao i scenski pokret. Takav složen pristup izvedbenoj umjetnosti nagnao je autora da se počne sve više baviti slikarstvom i kiparenjem što mu je kao autodidaktu otvaralo nova neistražena područja artikuliranja njegovih idejnih, zavidnim obrazovanjem stečenih premisa, objašnjava Lučić.

Umjetnost kao ritual

Ciklus »Paralelna realnost« nastajao je za vrijeme umjetnikova boravka u SAD-u od 2014. do 2017., a u njemu »do punog izražaja dolazi autorova sklonost metafizici i metafizičkom slikarstvu«, jer njegove su slike »svojevrsni dnevnički zapisi, odnosno rađeni su formom koja je autoru imanentna iz jednostavnog razloga što on svaki dan živi i misli umjetnost, pa mu takav oblik djelovanja predstavlja određeni ritual, koji mu je i inače svojstven«.

Performerica (raz)otkriva ono na što autor svojim djelima i upućuje

– Akrili na platnu, koji čine ovu seriju, malih su i srednjih formata, što potencira njihov dnevnički karakter, a nastali su na temelju fotografija koje je autor svakodnevno snimao (u navedenom vremenu uradio je 1.460 fotografija različitih situacija, scena i ambijenata), potom ih je pretvarao u crteže te napokon u slike. Pri tim postupcima nije se doslovno držao fotografskog predloška, već mu je on poslužio kao osnovni motiv, bolje rečeno inspirativno ishodište, na kojem će graditi svoje metafizičke prostore u kojima su subjekti shematizirane figure simbolične konotacije, naglašava kustos.

Kako dalje objašnjava, »Gulin radi svoje psihofizičke autoportrete što prikazuju njegove životne situacije i stanja, od tegobnih i depresivnih, do sretnih i radosnih. Interpretirajući sebe i svijet u kojem živi, autor prelazi put od realnosti do metafizike, transformirajući svoj lik u shematiziranu metaforu, a okolinu u distopijski pejzaž«.

– U ciklusu »Paralelna realnost« javlja se poetika nadrealizma, a primjetni su snažni utjecaji metafizičkih slikara Giorgia De Chirica i Carla Carràa, kasnog Kazimira Maljeviča, Francisa Picabiae, Marcela Duchampa i Renéa Magrittea, što potvrđuje duhovnu pripadnost Branka Gulina avangardnim i intelektualnim tijekovima umjetnosti. Slike navedenog ciklusa govore u prilog Gulinovoj odluci da se ne upiše na Akademiju likovnih umjetnosti, jer u suprotnom teško da bi njegovi radovi imali takvu neposrednost iskaza oslobođenu suvišne artificijelnosti te progovorili neposrednim i profinjenim simboličnim govorom levitirajući između realnosti i snoviđenja, što stvarnost zaodijeva osebujnim jezikom koji ilustrira latentno stanje autorova duha polariziranog zbiljom i njezinim mogućim metaprojekcijama, kaže Lučić.

Zavjetni čin

Autorov ciklus, dodaje, »obogaćen je stiliziranim gipsanim figuricama, visine četrdesetak centimetara, koje su ustvari izdvojeni detalji s crteža, te su kao izvjesni statični akcenti, izvedeni u drugom mediju, jukstaponirani nemirnom i bogatom koloritu koji potencira dinamiku autorovih slika«.

– Gulin je oduvijek bio sklon maloj skulpturalnoj formi, a njegovi raniji kipovi imali su moguće ishodište u votivnim figurama neolitika. Nije samo oblik i format tih kipića razlogom takve asocijacije, već prije njihov totemsko – zavjetni karakter, čime autor, između ostalog, potvrđuje svoju sklonost ritualu i šamanizmu.

Skulpturice ovog ciklusa možemo iščitati i kao svojevrstan stiliziran i reduciran nastavak tih ranijih votivnih figura, odnosno kao izvjestan zavjetni čin kojim autor zaziva da se u ova otuđena vremena vrati humanost, empatija i ljubav, zaključuje autor teksta izložbe Mladen Lučić, a njegove tvrdnje o potonjem, kao i važnosti performansa u autorovu radu, potvrđuje i onaj performans dviju plesačica grupe Flame koje su sugestivno (raz)otkrivale ono na što autor svojim djelima i upućuje.