RIJEKA – Spajajući povijesne, sakralne i kulturne reference s elementima okultnog, introspekcije te vizualne provokacije, impresivni portreti autora Ive Borka okupljeni u Galeriji Pasaž novootvorenom izložbom »Nesvjesni aspekti sebstva« nedvojbeno jesu uzorak istraživanja ljudske prirode i identiteta. Polazeći od ideje da portret nadilazi samo vizualni zapis, autor Borko tako u svojim radovima prepoznatljiva autorskog rukopisa stavlja naglasak na osobnost, emociju i simboliku, pa fotografija postaje i interpretacija onog naglašenog unutarnjeg svijeta pojedinca.

»Na sjecištu zajedničke povijesti, društvenog povezivanja i osobnog značenja«, kazao je uvodno kustos izložbe Ivica Nikolac, »portretne fotografije mogu biti izvrstan primjer umjetničkog stvaranja, premda se svi portreti dakako ne smatraju umjetnošću; ljudi vole promatrati druge ljude, a portreti i autoportreti pružaju mogućnost prikazivanja iskustava ljudskog postojanja«.

Jedna od odrednica autorova rada je provokacija / foto Ana KRIŽANEC

– Laički rečeno, portret u umjetničkoj fotografiji ponajprije je interpretacija određene osobe kroz objektiv fotografa. Za razliku od obične fotografije koju koristimo za vjerodostojni prikaz sebe pri izradi dokumenata, u umjetnosti se kod portreta naglasak daje činjenju onog nečeg unutarnjeg vidljivim, pri čemu u središtu nije samo izgled, nego prije svega karakter, raspoloženje ili osobnost. Fotografija je kroz povijest pokazala kako se to može postići različitim sredstvima: svjetlom i sjenom, pogledom i izrazom lica, držanjem tijela, pozadinom i okruženjem, inscenacijom ili simbolikom koju se koristi. Ne možemo pritom isključiti ni odnos fotografa prema modelu jer je i on dio kreativnog procesa kojim se s promatračem dijeli emocija koja proizlazi iz fotografije, ističe.

Osobnost subjekta

Fotograf Ivo Borko svojim crno-bijelim radovima i onim u boji, govori dalje, »vješto stavlja osobnost subjekta u prvi plan«.

– Za razumijevanje njegovih portreta potrebno je razlučiti koje su radnje i izbori vođeni fotografskom tradicijom izrade portreta, a koje pak osobni izbor ili okolnosti. Tradicije se razvijaju jer se i društvo razvija. Budistički rečeno, sve je uslovljeno, relativno i međusobno zavisno. Migracije, tehnologija, globalizacija i promjene vrijednosti utječu na to kako ljudi danas vide portret. Ono što je nekoć imalo strogo dokumentarno značenje, danas je postalo više kulturno i osobno. Nastaju nove tradicije (selfie), dok se stare reinterpretiraju ili naprosto nestaju, objašnjava Nikolac.

Autorovi portreti konstruiraju kontinuiran niz priča o sebi / Foto Ana KRIŽANEC

Baš zato, ističe, »inscenacija je bitan element cjelokupnog autorova opusa«, pa je svaka njegova fotografija »mješavina boja, tekstura i ljepote«, a njegov cilj je »usmjeriti pažnju na subjekt, istaknuti ono specifično temeljeći se na umjetničkoj ideji koju je unaprijed razvio zajedno s pričom i ugođajem svojih djela«.

– Provokacija postaje dominantan element u njegovu radu. Također, njegov rad ima i duhovnu rezonancu, u kojoj se na osnovnoj razini, unutar istog kadra miješaju sakralni, renesansni, svjetovni, tradicijski, pa čak i srednjovjekovni liturgijski elementi s onim okultnim, crnomagijskim, sotonističkim, ezoterijskim, humorističnim ili nostalgično-ideološkim elementima kao odrazima nacionalnih prekretnica. No, pritom je sasvim jasno da ni opsjednutost liturgijskim, kao niti opsjednutost demonima, nije stvarna. Riječ je naprosto o ponavljaju određenog obrasca dok ne postane prepoznatljiv, ali vidljivo povezan s prošlošću i s nečim većim od sebe. U Borkovim fotografijama, okolnosti također igraju ulogu presudnu za emocionalni izraz. U njegovom slučaju ne vrijedi opcija – idi u crkvu, poprskaj se svetom vodicom i oslobodit ćeš se svih demona. Dio vlastita opstanka leži u (ne)prihvaćanju stvarnosti onakve kakva jest. Zato Borko u odabranim portretima glorificira okultno, magiju, sve ono od čega treba bježati ako se želi zadržati čist um i srce, tumači.

Neki od autorovih radova / Foto IVO BORKO

»Tradicionalni predmeti poput ukrasa, odjeće ili simboličnih stvari«, dodaje, u Borkovim portretima »djeluju kao fizička uporišta sjećanja i značenja«.

– Od klasične crno-bijele fotografije, preko insceniranih kolorističnih utopija, do umjetnosti šminke, njegovi se zahvati u kadru miješaju s apstraktnim nositeljima ideja (ljubav, sjećanje, identitet), čineći i jedne i druge opipljivima. Na taj način pojedini portreti nose emocionalnu vrijednost koja daleko nadilazi njihovu vizualnu funkciju. Zato njegove fotografije nikada nisu potpuno nepromjenjive. One su žive prakse, djelomično naslijeđene, djelomično odabrane, koje stalno balansiraju između kontinuiteta i promjene specifične estetske vizije, kazuje.

Foto IVO BORKO/GALERIJA PASAŽ

Novi identitet

Kad govori o estetskoj viziji, odnosno selfijima, kao »javnom odrazu načina na koji vidimo i predstavljamo sebe, zanimljivoj kombinaciji introspektivnog i ekstrovertiranog pogleda«, kustos također napominje i da su autorovi selfiji »namijenjeni širem krugu gledatelja«.

– Polazna točka za njihovo razumijevanje je povijesni kontekst današnjeg selfija u kontekstu umjetničkog autoportreta, pri čemu većina psiholoških istraživanja ovaj fenomen fokusira na njegovu povezanost s narcizmom. Borko teži virtualizaciji tijela kako bi stvorio novi projekt vizualnog identiteta u oblicima koji ne postoje ni u jednom drugom obliku izvan okvira slike. »Tijelo« postaje predmetom intervencije kako bi koncept mogao djelovati u skladu sa »standardima i normama ljepote« koje prihvaća suvremena vizualna kultura. Tu transformaciju Borko režira vizualnim prikazima preuzetim iz klasične umjetnosti, kaže.

Foto Ivo BORKO

»Upravo kroz perspektivu povijesti umjetnosti«, dodaje, »umjetnički aspekt selfija možemo protumačiti kao prenošenje složene, višedimenzionalne kulturne poruke, slično onima koje su autoportreti u domeni umjetničkog slikarstva prenosili stoljećima«.

– Valja podsjetiti i na to da su autoportreti postali važan vizualni žanr u 16. stoljeću, s tipičnim predstavnicima poput Albrechta Dürera i Rembrandta koji su koristili autoportrete kako bi se afirmirali kao umjetnici, ali i ujedno otkrili unutarnje dubine svog karaktera. Ova povezanost između fotografija, umjetnosti, komunikacije i samog sebe ključni je element za razumijevanje složenosti, digitalne slike u cjelovitom, kontekstualiziranom i kulturnom pogledu. Fokusiramo li se na kontekst, Borkovi portreti konstruiraju kontinuiran niz priča o sebi, radu na identitetu, dramaturgiji i upravljanju dojmom, spajajući umjetnost, povijest, obrazovanje i kulturu, kako bi ih se razumjelo u vlastitom kontekstu, zaključuje Nikolac.

Izložba koja je dio programa Ogledi u vizualnom otvorena je do 17. travnja.

Foto IVO BORKO/GALERIJA PASAŽ