Brojni Posavčevi i Vesovićevi portreti radnih ljudi direktna su politička intervencija u jedno od ključnih proturiječja socijalističkog društva: između, s jedne strane, prisutnosti radnika na deklarativnoj ravni samoupravne, radničke države i s druge, efektivne isključenosti iz procesa političkog odlučivanja i ekonomskog upravljanja
Zahvatio nas je novi val retro pogleda u osamdesete, od televizijskih serija, izložbi, akcija i performansa, sve do burnih diskusija na društvenim mrežama. Nakon više od dva desetljeća organiziranog zaborava socijalističke prošlosti, ona je najednom postala »in«, i kao predmet akademskog interesa, ali i kao medijski i popkulturni fenomen.
Na žalost, u medijskom tretmanu događaja i artefakata iz te prošlosti bilo je mnogo površnosti, mistifikacija i izmišljanja vlastite »bolje prošlosti«. Zbog toga nam mnogi od tih medijskih proizvoda o osamdesetima nisu donijeli nikakvu novu spoznaju o onom vremenu. Na žalost, i još gore, ništa nam nisu rekli ni o ovom našem, današnjem, lucidno primjećuje grafički dizajner Dejan Kršić u tekstu aktualne izložbe fotografija Mije Vesovića i Ivana Posavca »Krivo srastanje«, autorice Leile Topić, koja se Muzeju suvremene umjetnosti može pogledati do 9. kolovoza.
U opisanom kontekstu svojevrsne manije osamdesetih, minulih mjeseci u kulturnoj ponudi Zagreba bilo je nekoliko različitih izložbi na ovu temu. Osim spomenute izložbe Vesovića i Posavca, tu je multimedijalna izložba u Studenstkom centru »Ostati živ: Socijalistička disko kultura« autora Marka Zubaka, a svakako treba spomenuti i veliki proljetni kulturni događaj u HDLU – izložbu »Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne« koju je potpisalo čak 18 autora u namjeri da sveobuhvatno prikažu ovu dekadu kroz istaknute radove s područja likovnosti, performansa, fotografije, dizajna, arhitekture, stripa, mode, kazališta, književnosti, medija, filma, sporta i glazbe.
Poletovska fotografija
Budući da se o izložbi u Džamiji, koja je zatvorena u svibnju, puno pisalo, u ovome ćemo tekstu proći kroz osamdesete godine u autorskoj interpretaciji kustosice Leile Topić i povjesničara Marka Zubaka, odnosno kroz fotografije tandema Posavec-Vesović i kroz artefakte disko kulture koja se krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina razvila u SFRJ, uvukavši se u brojne pore društva da bi naposljetku prodorom novoga vala ostala pomalo nepravedno zaboravljenom.
– Projekt »Krivo srastanje« temelji se na fotografskim radovima Mije Vesovića i Ivana Posavca nastalih kasnih 70-ih i ranih 80-ih, koje svrstavamo u svojevrstan fenomen pod nazivom »poletovska fotografija«. Značajan udio u ovom fenomenu imali su i fotografi: Andrija Zelmanović, Šime Strikoman, Nino Semialjac, Goran Pavelić, Dražen Kalenić, Jasmin Krpan, Danilo Dučak i Fedor Vučemilović, tumači Topić koja je istraživanjem fotografskog opusa Vesovića i Posavca od ranih 80-ih do njihovih kasnijih radova, utvrdila kako je riječ o kreativnoj praksi koju karakterizira težnja izlaska kulture iz njenih dotadašnjih »neupitnih« vrijednosti u prostor svakodnevice, na ulicu, trg, odnosno, u javni prostor.
– Oni su vlastitu umjetničku aktivnost poimali kao društveno lociranu djelatnost određenu trenutkom. Prožimanjem »visoke« umjetnosti i popularne kulture kao rubnih odrednica raznolikog i nehomogenog društvenog spektra, njihova je kreativna praksa donekle destabilizirala dominantne kulturne i društvene norme. Naime, radovi spomenutih autora ostvareni su jezikom popularne kulture mladih ili jezikom omladinske kulture što je bio službeni termin za kulturu mladih u socijalističkom društvenom uređenju, objašnjava Topić i dodaje da se Vesović i Posavec i danas nalaze u situaciji drugog »krivog srastanja« jer je njihov rad nedovoljno prepoznat.
Paralelu s današnjim vremenom radi i Kršić analizirajući u izložbi »Krivo srastanje« dva istaknuta i na prvi pogled nespojiva foto-motiva sa stranica Poleta: slike »radnih ljudi« i erotike.
– Brojni Posavčevi i Vesovićevi portreti radnih ljudi, radnica i radnika, direktna su medijska, dakle, politička intervencija u jedno od ključnih proturiječja socijalističkog društva: između, s jedne strane, prisutnosti radnika na deklarativnoj ravni samoupravne, radničke države, kontinuiranog simboličkog pozivanja na rad i »radne ljude«, i na drugoj strani, efektivne isključenosti radnica i radnika iz procesa političkog odlučivanja i ekonomskog upravljanja. Podcrtavajući taj antagonizam melankoličnom, neherojskom atmosferom, Vesovićeve i Posavčeve fotografije – mahom sredovječnih muških radnika – nisu tek svjedočanstva o nekoj »sivoj« realnosti radnih ljudi, drugom licu, prikrivenom naličju svakodnevice samoupravnog socijalizma, nego prije svega dokaz o tome da »radni ljudi« uopće postoje i da su bili vrijedni pažnje čitateljstva, posebno publike jednog omladinskog časopisa, napominje Kršić i podsjeća da ne smijemo zaboraviti ni konkretan tadašnji društveni kontekst.
Mitska mjesta
– Upravo to su godine provedbe takozvane Šuvarove reforme srednjoškolskog obrazovanja, utemeljene na ideji smanjivanja klasičnih građanskih razlika između tradicionalnog proizvodnog i intelektualnog rada. Fotografije radnika objavljene u omladinskom tisku neka su vrsta »reprezentacijske« rehabilitacije radništva koje na taj način stječe vidljivost pa i određeni dignitet, posebno u očima mlade publike, podrobno raščlanjuje Kršić posebno naglašavajući današnju medijsku situaciju gdje novinska fotografija zapravo ne priznaje postojanje radnih ljudi.
– Štoviše – smatra Kršić – medijske politike i dominantni način medijske reprezentacije čine ih nepostojećim, nevidljivim.
Iako se čini da izložba »Ostati živ: Socijalistička disko kultura« sa svojim bezbrižnim disko ritmom, blještavim kuglama i šarenim eksponatima, tretira lakonotne teme, ona zapravo kroz plesni podij ulazi u samu srž društvenog konteksta. Izložba naslova koji – baš kao što je slučaj u »Krivom srastanju« i istoimenom Azrinom albumu – opet glazbeno aludira na Bee Geesov svjetski disko hit »Stayin’ Alive«, kroz ožutjele medijske natpise, omotnice ploča, audio izjave disko aktera, televizijske disko klipove pokazuje »posljedice« globalnog pohoda disko groznice koja je krajem 1970-ih uspješno prešla željeznu zavjesu i zahvatila čitavu komunističku Europu preuzimajući različite oblike, značenja i funkcije.
– Izložba se s jedne strane bavi disko kulturom, povijesnom epohom disko muzike i njezinim odjekom u Jugoslaviji. A taj je dio glazbene povijesti nepoznat jer kod nas postoji, djelomično s razlogom, glorificiran status novoga vala. Novi je val poput punka imao antagonistički stav prema disko muzici koju je zbog izostanka glazbene ambicije i subverzivnog momenta smatrao šundom, iako je dobre dijelove diska uzeo za sebe, objašnjava Zubak osvrćući se i na drugi aspekt izložbe.
– S druge strane, cilj je prikazati tu glazbu u širem značenju. Krećemo tako od mitskog mjesta diskoteka koje su s pripadajućim blještavom estetikom i vibrantnim hedonizmom bile hramovi te kulture. Spektakl, hedonizam i konzumerizam su me zapravo najviše motivirali na postavljanje ove izložbu jer su u totalnoj suprotnosti s postulatima socijalizma.
Rušenje tabua
Poveznica ovih dviju izložaba su i omladinski listovi koji su u središtu interesa oboje autora izložaba. Naime, Zubak je na Central European University u Budimpešti doktorirao na temi o jugoslavenskom omladinskom tisku u Jugoslaviji od 1968. do 1980. godine u kojem će se nešto kasnije afirmirati i fotografske ikone osamdesetih – Vesović i Posavec.
Govoreći o današnjim interpretacijama uređivačke politike tadašnjeg Poleta, Kršić upozorava da je pomalo apsurdno isticati disidentnosti redakcije Poleta koji je, podsjetimo se, službeno glasila Saveza socijalističke omladine Hrvatske.
— Nekritički je ta uređivačka politika proglašena zamalo disidentskom, »demontiranjem države« i antisocijalističkom predvodnicom nacionalne suverenosti, državotvornosti, parlamentarne demokracije, tržišne ekonomije, i ostalih ključnih ideologema postsocijalizma. Prema takvim tumačenjima, Polet je bio ništa manje nego antirežimski eksces. Dovoljno je sjetiti se čuvenog skandala s fotografijama Dinamovog golmana Milana Šarovića u bazenu. Nije li čak i prividno žovijalna obnaženost nogometaša bila provokacija adresirana na »najsvetije« društveno-političke vrijednosti i norme, koje su i onda, kao i danas, bile otjelovljene u zdravim, muževnim tijelima sportaša? Ali, suprotno takvim, danas gotovo dominantnim i medijski sponzoriranim tumačenjima, taj skandal nije bio nikakav poseban ispad neke izuzetno hrabre redakcije, nego jedan od priloga koji svjedoče o decenijskom kontinuitetu rušenja različitih tabua – posebno onih nepisanih zabrana o granicama govora i prikazivanja u javnoj sferi – na stranicama jugoslavenskog omladinskog i studentskog tiska (Omladinski tjednik, Polet, Pop Express, Studentski list, Tribuna, Mladina), smatra Kršić prema kojem je za ispitivanje istinske specifičnost njihove uređivačke politike, nužno odbaciti binarnost »liberalni mediji i hrabri urednici versus totalitarni režim«. Neovisno o Kršiću i Zubak ukazuje »na neadekvatnost starih binarnih modela u percepciji kasnosocijalističke stvarnosti čija kompleksnost izmiče pojednostavljenim dihotomijama otpora i represije«.
Vjerojatno je to i put kojim treba interpretirati ovu dekadu ne bismo li dobili autentičnu sliku te povijesne epohe. Osamdesete nisu bile samo crno-bijeli svijet.
