Obljetnicu oslobođenja grada Rijeke i kraj Drugoga svjetskog rata riječki je MMSU-u obilježio prigodnom izložbom naziva »U ratu i revoluciji: odjeci« koja se nalazi u prizemlju zgrade, a okuplja radove iz muzejskih zbirki Ivana Gorana Kovačića, Ede Murtića, Vojina Bakića, Zlatka Price, Ratka Petrića, kao i suvremenije radove pozvanih umjetnica Ane Bilankov i Tanje Dabo, koji služe kao otpor zaboravu i reafirmaciji sjećanja.

Ideje solidarnosti

»Tematizirajući otpor i kulturno-umjetničke akcije vezane uz antifašizam«, govori kustosica Ksenija Orelj, »izložba inicira pitanje kako u muzejskom okruženju aktualizirati ideje solidarnosti naslanjajući se na umjetničke ideje i pristupe«, a »miješa vizualne i jezične, tekstualne ili akustičke elemente, posvete i komuniciranje među umjetnicima iz različitih razdoblja – suvremenosti i (post)partizanskog vremena – što nastoji naglasiti naslovom«.

– Uz intertekstualnost i citatnost, izdvaja mnemoničku ulogu koju umjetnost ima u sprečavanju zaborava, kao i njezin inatljiv karakter spram obnavljanja desnih strujanja.

U dijalogu sadašnjeg, budućeg i prošlog okupljeni radovi sugeriraju kako povijest nije linearna priča koja vječno kreće prema napretku, već se zbiva u čudnovatim petljama s očitim ili postupnim cenzurama – od uklanjanja nepoželjnog pisma i sadržaja s privatnih polica, ali i spremišta kulturnih institucija (Ana Bilankov), do ponovnog jačanja desnih stremljenja i normalizacije takvih pojava u javnom prostoru (Tanja Dabo).

Kao i njihovi kolege prethodnici, umjetnice se javljaju u višestrukim ulogama, svjedoka, aktera i tumača društvene stvarnosti, kazuje Orelj.

Tragovi prošlosti

Kako pojašnjava, radovi »izazivaju pitanje kako kulturni artefakti u promjenama režima, i u makro i u mikro perspektivi, postaju neželjeni i poreknuti svjedoci vremena«, odnosno »reinterpretiraju konkretne tragove prošlosti, to jest njihove kulturno-povijesne manifeste, od knjige ‘Škola u ratu i revoluciji’ do antiratne poeme ‘Jama’«.

– Umjetničko posredovanje postaje materijalna praksa razmišljanja koja osluškuje prethodne generacije te koja sili ništenja suprotstavlja osobno i kolektivno prisjećanje. Sila ništenja predočuje se dvojako, na razini nasilnog i nametnutog okončanja postojanja, ali i simboličke eliminacije, lišavanja dostojanstva i paraliziranja strahom.

Antropologinja Deborah Bird Rose dvojnu smrt opisuje kao prekid života, ali i prekid životnih formi i načina življenja koji se ne odvija nužno u dominantnom, vidljivom registru i unutar jasno omeđenog perioda, a prate ga sablasne promjene ekoloških i kulturalnih sustava, ističe kustosica.

Pokretačica izložbe

Kad govorimo o takvim, sablasnim promjenama, kaže Orelj, Kovačićeva »Jama«, »povijest njezinog nastanka i upotrebe, amblem je takvih sablasti« te je u »konkretnom i prenesenom smislu pokretačica izložbe«.

– Ova klasična, antiratna poema pisana je u prvom licu, kao ispovijest oslijepjele osobe koja proživljava pokolj civila i bacanje žrtava u jamu. Njezina reinterpretacija opipljiva je u radovima Tanje Dabo i Ede Murtića, mjesto njezine izrade i kulturološki svjetonazor spominju se u Petrićevu plakatu, njezin nas autor gleda s Bakićeva portreta, a u reakciji spram zaborava i povijesnih cenzura, nalazimo je u radu Ane Bilankov.

Njezin eho prisutan je i u umjetničkom protestu protiv zatvaranja očiju i samozatvaranja u šutnju pred besmislom ratova. S likovnim prilozima Ede Murtića i Zlatka Price, miješa vizualne i nevizualne doživljaje stradanja: zvuk, opip i miris.

»Jama« je objavljena nakon pogibelji pisca, a posthumno nastaje i njegov portret na kojem je Vojin Bakić radio u nekoliko verzija da bi se i kasnije, šezdesetih godina vratio temi Goranove sudbine, pojašnjava kustosica.

Eho poeme

Revolt protiv potiskivanja antifašističkog nasljeđa polazište je suvremenih umjetnica Ane Bilankov i Tanje Dabo, koje kroz razne medije istražuju nasljeđe NOB-a i njegovu marginalizaciju u novijoj povijesti.

Bilankov u videu »U ratu i revoluciji« (2011.) koristi osobnu arhivu i razgovor s bakom o knjizi svog djeda Tome Žalca, ističući važnost ženskog doprinosa u prosvjetiteljskom radu na oslobođenim teritorijima, dok Dabo u grafičkoj mapi »Jama 2024.« reinterpretira istoimenu poemu kroz litografije urbanih scena ignoriranja ustaških simbola.

Petrićev plakat za 30. godišnjicu Kongresa kulturnih radnika u Topuskom evocira ulogu kulture u antifašističkoj borbi, dok Murtićev za 50. obljetnicu poraza fašizma, snažnom vizualnom simbolikom i sloganom »ZNA LI SE 1941. – 1945.«, kritizira političku instrumentalizaciju povijesti, suprotstavljajući se tadašnjoj politici sjećanja.