Ana Mušćet rođena je 1981. u Metkoviću. Godine 2016. magistrirala je na Odsjeku za kiparstvo, pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Slavomira Drinkovića s diplomom summa cum laude. U razdoblju od 2011. do 2013. godine studirala je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Godine 2010. magistrirala je pri Odsjeku za hrvatski jezik i književnost i ruski jezik i književnost, pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica je nekoliko stipendija za izvrsnost, finalistica Essl Art Award nagrade za 2015. godinu, dobitnica Posebne rektorove nagrade te dvije Dekanove nagrade za uspješnost u radu. Za rad na temu Golog otoka, “Na promjenu zraka”, 2015. godine osvojila je Freedom Award, na VII. po redu festivalu “Passion for Freedom” u Londonu, od strane stručnog žirija, predvođenog američkim umjetnikom, Geryjem Hillom. Radi iste nagrade Sveučilište joj je dodijelilo Posebno priznanje za ostvarenje od međunarodne važnosti. Dobitnica je također stipendije nizozemskog Woman Education Funda. Radovi joj se nalaze u zbirkama suvremene umjetnosti u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku i Galeriji umjetnina u Splitu. Piše i objavljuje poeziju. Živi i radi u Zagrebu. Pri Pučkom otvorenom učilištu Zagreb vodi galeriju za dizajn “Bernardo Bernardi”, galeriju za vizualnu umjetnost CEKAO te je voditeljica ilustriranog časopisa za umjetnost i kulturu “15 dana”.

I u tom radu preispituje se uloga riječi. Četiri lijepe riječi izgledaju izjavno, ali su postavljene u obliku pitanja na koje bi vrijeme i zajednica trebali odgovoriti.

Iako Ana Mušćet dosad nije svoj rad predstavljala u Rijeci, njoj Rijeka ipak nije nepoznata; upravo je svoj autorski put 2011. započela na Akademiji primijenjenih umjetnosti otkud je 2013. otišla na zagrebačku Akademiju i tamo dovršila studij u klasi Slavomira Drinkovića.

Ova magistra kroatistike, rusistike i kiparstva danas je primarno okrenuta radu u polju vizualne umjetnosti, iako je svojedobno objavljivala i poeziju. Početkom godine Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu objavio je grafički roman o slikarici Nasti Rojc, za koji je scenarij pisala Leonida Kovač, a kolaže je priredila Mušćet.

Ispisivanje riječ po riječ

Vaša riječka izložba obuhvaća tri serije radova (tri knjige) proizašle iz Krležinog romana »Zastave«. Zastave radite već treću godinu. Koliko je motivacije potrebno za ovakav rad, koji uporno raste i sve je opsežniji?

– Na neki način jednako je i s Krležinim »Zastavama«, što se jasno vidi prilikom čitanja; i same su pisane tako da se pri svakom razvoju kulminacije autor služi ponavljanjem, nakon čega slijedi rast, odnosno obnavljanje fabule. »Zastave« ću raditi dok to budem željela; ne vjerujem da ću biti vođena nekim drugim razlozima da radim toliko fizički zahtjevan rad. S druge strane, treba uvažiti i »Zastave«; rad također ima neku svoju logiku, neka svoja prava da želi biti, ili pak ne. Jednako je i s nečim što možemo nazvati – javno pismo (spominjem u kontekstu »Liječenja zemlje«, također naznačenoj na riječkoj izložbi): njegova mogućnost iscrpljuje se u prepoznavanju i posvajanju, čime se premještaju i granice konkretnih prostora, jer postaje jasno što nešto jest, a što može biti.

Zašto su vam kao inspiracija poslužile upravo Krležine »Zastave«?

– Uvijek na ovo pitanje odgovorim jednako: jer mi se to činilo logičnim s obzirom na repetitivnost društvenih kretanja. Krležine »Zastave« nisu ovdje kao pomoćno sredstvo za izradu rada; one su uvjet svih mogućnosti novonastalih »Zastava«. Odbacivanje dovršenosti, nemir, antinarativnost te uporno življenje kontradikcija kao takvih; u tome pronalazim logiku za odabir upravo Krležinih »Zastava«. Moja uloga proizvođača također prati jednu te istu liniju; ništa nije zajamčeno, bez obzira na dugotrajnost rada. Krležine »Zastave« kao da nemaju kraja, one se i razvijaju kroz konstantnu repeticiju i obnavljanje. Svi odnosi Kamila; posebno oni sa starim Emeričkim, Jojom i Anom, svi imaju vlastitu fabulu i ponovno su uvjetovani oprekama. Nije nikada dokraja jasno u kojem su točno odnosu s kim. Jednako je i s Anom, čija je prisutnost u Kamilovu životu moguća jedino njezinim neprisustvom unutar fabule, odnosno ona je s nama jedino u njegovim mislima. Ispisivanje »Zastava« moguće je jedino riječ po riječ, zbog toga što dovodi do stvaranja određenih slika.

Grafički roman o Nasti RojcTekst je često predmet vašeg umjetničkog rada i istraživanja. Koliko je tu presudna namjera?

– Ako je tekst svaki pravilima utvrđen niz strategija ili radnji, ako je on neki znakovni sustav, onda je sinoniman skulpturi, ali i fotografiji, i slici… jer je ista shema primjenjiva na sve sisteme i njihove unutarnje odnose. Otud i dolazi zamjena promatrača u »čitatelja«, pa se i film može čitati. Zašto tekst? Doista, ne znam; ne postoji unaprijed pripremljeni plan da tako mora biti, ali za sada evidentno postoji kontinuitet. Jednako bih rekla da se dogodilo i s, na primjer, kolažima za grafički roman o životu i radu Naste Rojc, objavljenom ove godine, u suradnji s Leonidom Kovač. Na jednom mjestu okupljeni su citat, montaža i kolažiranje, i to u kontekstu u kojem je sve troje navedeno funkcioniralo upravo kao kod dadaista – kao procedura dekonstrukcije jedne cjelovite slike i pripadajućeg joj diskurza. Obrat i podcrtavanje kinematografskog u istom radu dogodi se tijekom pospremanja i izlaganja; kolaži mijenjaju izgled, oblik, dimenziju. Pa možemo govoriti o otvorenom tekstu – onom čija je realizacija smještena usred neizvjesnosti procesualnog rada.

I sami pišete poeziju. U kojoj mjeri se u vašem stvaralaštvu isprepliću likovnost i poezija/književnost?

– Mislim da volim pisati iz razloga što tu radnju prati neka nevjerojatna lakoća; sve se strašno brzo smjesti na svoje mjesto, volim to nešto što smatram – bistrim realiziranjem razmišljanja. Naravno, nije svakome jasna ista »jasnoća«; sve je to isključivo osobno.

Postav u Rijeci proteže se u više dvorana. Na koji način su organizirani prostori koji su vam dani na raspolaganje?

– U suradnji s Vilmom Bartolić, kustosicom izložbe, dogovoreno je da će se »Zastave« pokazati u tri prostora. U prvom, ulaznom, smjestili smo skicu nikad realiziranog projekta-ideje »Liječenje zemlje«, na način da smo jedan toliko megalomanski projekt, i po dimenzijama zastava, i sredstvima koja su za iste potrebna, i po teritorijalno raširenim točkama, odlučile pokazati u olovci skiciranim crtežima-bilješkama, videosegmentom i jednom izjavom. Imperativ ovoga projekta nije rezultat koji mora biti postignut, iako je bilo truda oko realizacije jedne lokacije, ali zapravo kao takav je nadvladan s obzirom na svoj primarni imperativ – suspektnost različitih ponašanja. Nakon ove sobe slijedi audiouvod ili audioniša, koja vodi u veliku dvoranu u kojoj su smještene same »Zastave«. Pri postavu pazile smo na prazan prostor; onaj koji smo namijenile publici. Pazile smo zapravo na više internih segmenata, u kojima »Zastave«, kao nositelj izložbe koegzistiraju sa svojim procesom nastajanja, s nekim samo njihovim backupom.