Spojem filma, performansa, glazbe i arhivskih materijala u jedinstven jezik pokretnih slika, prijemčive imerzivne audiovizualne instalacije Jelene Jureše okupljene u MMSU-u novootvorenom izložbom „Koreografije nasilja“ sučeljavaju sjećanje i zaborav, glas i šutnju, prošlost i sadašnjost, ukazujući na to kako strukturno nasilje, kolonijalizam, nacionalizam, rasizam, kapitalizam i patrijarhat, koje se stoljećima provodi kroz politike moći, prelazi kontinente, preživljava epohe te se i dalje nastavlja u suvremenim društvenim uvjetima.

“Strukturno nasilje, koje se u okviru politika moći provodi stoljećima i prelazi kontinente”, govori ravnateljica MMSU-a Branka Benčić, ujedno i kustosica izložbe, “upisano je u nasljeđe imperijalizma, kolonijalne opresije, diskriminacije i rasizma nad drugima i drugačijima”, a “reflektirano strukturama dugog trajanja pojavljuje se i iznova redefinira u različitim kulturnim i društvenim kodovima, nacionalnim državama, oblicima i manifestacijama”, što je osnovica novootvorene izložbe “Koreografije nasilja”, prve velike samostalne izložbe Jelene Jureše u Hrvatskoj, koja donosi pregled Jurešine recentne produkcije iz područja filma, videa i video instalacije.

– U svojem radu autorica Jelena Jureša bavi se pitanjima identiteta, politikama sjećanja i zaborava, odnosom promatrača i promatranog, reprezentacijskih (ne)moći slike, te riječima umjetnice, reprezentacijom nasilja i nasiljem reprezentacije. Istražujući složene odnose između identiteta, kolektivnog sjećanja i političke odgovornosti, Jelena Jureša propituje načine na koje se povijest reflektira i reproducira u suvremenom društvu.

Usredotočena na mehanizme koji uokviruju prostor i vrijeme, mjesto i identitet, umjetnička praksa Jelene Jureše predstavlja razotkrivanje konstelacija prešućenih slika povijesti i njihov utjecaj na svakodnevne pojave.

Jelenin je rad prožet uranjanjem u povijest i politike dugog 20. stoljeća i suvremene reflekse društvenih odnosa, ogoljavajući mehanizme reprezentacije koji svjedoče o tome kako se kolonijalizam, nacionalizam, rasizam i kapitalizam kontinuirano isprepliću, oblikovani politikama moći imperijalnog nasljeđa ili patrijarhata, ističe.

Osobno i političko

Izložba stoga, govori dalje, detektira “mrežu odnosa koja se provlači prostorima europskog kontinenta, državama, političkim i društvenim kontekstima, ukazuju na krize i prešućivanja, svuda oko nas, stvarajući vizualni prostor u kojem osobno postaje nerazdvojivo od političkog”.

“Koreografije nasilja” otvaraju prostor protuslikama, pokušavajući uspostaviti dijalog koji odražava društvene konstelacije, ukazuje na slijepe pjege i propuste, kroz zjevove i procjepe ispisuje pitanja sjećanja i zaborava, ukazuje na politiku moći upisanu u oblike reprezentacije — kao da postavlja pitanja: kako se društva sjećaju i tko upravlja sjećanjem?

Protusjećanje označava praksu formiranja sjećanja koja je društvena i politička, tvrdi T. J. Demos u “Mjestima kolektivnog protu-sjećanja”, onu koja je u suprotnosti s dominantnom ili službenom povijesti vlada, mainstream masovnih medija i društva spektakla, pojašnjava Benčić.

Sama izložba, kaže, okuplja u velikim izložbenim dvoranama izložena četiri rada – “imerzivne audiovizualne instalacije koje stvaraju poetike i politike pokretnih slika između dokumentarnog i izvedbenog”.

Radi se o novom eksperimentalnom filmu i videoinstalaciji “Ne shvaćajte to osobno” (2025), eksperimentalnom filmu “Ubundu” (2019), te monumentalnom i kompleksnom radu “Afazija” (2019), dugometražnom filmskom eseju koji se strukturira u tri poglavlja, a dodatno se razvija i kao višekanalna instalacija dokumentacije istoimene multimedijalne izvedbe (“Afazija, partitura za monitore”, 2025), ističe Benčić.

Jedinstven vizualni jezik

Kako pojašnjava, autoričine “umjetničke produkcije služe nam kako bismo sagledali isprepletene povijesti ratova, nasilja, eksploatacije, kako bismo pamćenje suprotstavili zaboravu, nemogućnosti govora suprotstavili glas, suprotstavili slike prošlosti i sadašnjosti, arhive, sjećanje, ali i aktualne ženske glasove i geste”.

– Da bi to postigla, Jelena Jureša u svojim filmskim radovima spaja izražajne mogućnosti različitih medija stvarajući posve jedinstven vizualni jezik pokretnih slika, koji u formi filma umjetnika i filmskog eseja apsorbira performans, glazbu ili aproprijaciju statičnih i pokretnih slika različitog porijekla.

Usmjereni na odnose slike i svijeta, filmski i video radovi umjetnika uspostavljaju odnos prema filmskim i umjetničkim strujanjima, novim vizualnim jezicima i izražajnim sredstvima filma koji omogućavaju poglede na aktualne estetske i društvene fenomene, zrcale društvene strukture i upisuju intervenciju u društveni, kulturni i medijski prostor; svojom veličinom i postavom u galerijskom prostoru utječu na subjektivni doživljaj promatrača i stvaraju osjećaj uronjenosti u medijatiziranom prostoru i vremenu, kazuje Benčić.

Radovi Jureše, koji “nas suočavaju s povijesnom istinom i povijesnom šutnjom”, napominje, “ukazuju na potencijal umjetnosti da govori o potisnutom, zaboravljenom ili neizrecivom strukturiraju se kao kompleksne partiture u više činova”.

– Kako bi konceptualizirala logistiku reprezentacije uokvirujući prizore putem kojih pokušava uspostaviti kritički dijalog, autorica prisvaja oblike različitih materijalnih i konceptualnih dispozitiva, institucija, medija i žanrova u specifičan oblik koreografije fragmenata – filma, fotografije, performansa, koncerta, genre slikarstva, muzeja, arhiva, zoološkog vrta, odnosno njihovih formalnih, estetskih, konceptualnih i institucionalnih pretpostavki – da bi preispitala strategije i metodologije, politike, poetike i kontekste koji ih uokviruju.

Repolitizacija i razotkrivanje složenih i traumatičnih događaja, kao i kolonijalnih obrazaca moći koji se očituju u internaliziranim odnosima patrijarhata, rasizma, imperijalizma i različitih oblika kontrole ukorijenjenih u modernističkoj slici Zapada, otvaraju prostor za kritičko i emancipacijsko promišljanje uzroka nepravdi te njihovih naslijeđenih učinaka u sadašnjosti, zaključuje Benčić.

Nositeljice značenja

U filmovima “Afazija” i “Ubuntu” kamera razotkriva kolonijalne mehanizme moći upisane u belgijske institucije, prikazujući muzeje i zoološke vrtove kao prostore kroćenja, objektivizacije i zatočeništva ljudi i životinja.

Trima poglavljima “Afazija” povezuje belgijsku kolonijalnu afaziju s austrijskim rasizmom i antisemitizmom te ratnim zločinima devedesetih, dok rad “Ne shvaćajte to osobno”, nastao u hrvatskoj koprodukciji prema predlošcima tekstova Dubravke Ugrešić, promišlja povijesno poricanje, kolektivno nasilje, egzil i banalnost zla, spajajući izvedbu uživo s fragmentima nizozemskog slikarstva.

Kao aktivne nositeljice značenja, središte su ovih radova protagonistice Barbara, Ivana i Marija, čiji glas, tijelo i performativne geste postaju mjesta otpora, istine i suprotstavljanja nepravdi, pojačavajući vizualni i semantički naboj filmova. Izložba je otvorena do 20. veljače 2026. godine.