Izložba »Orijenta(liza)cija« slikara Matka Vekića, otvorena u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, motivski je bujna i neuobičajeno raznolika: prikazuje motive od životinjskih leševa, svinjskih polovica, čopora pasa spremnih da napadnu, prizora iz klaonice, do industrijskih pejzaža, aktova, portreta i sakralnih motiva. Moglo bi se reći da su klaonica i oltar dva pola ove izložbe na kojoj je Vekić radio posljednje četiri godine.
Zanimao ga je svijet kakav je danas – rastrgan između težnje za uzvišenim, duhovnim i stalnim popuštanjem zlu, ratovima. Dva su ciklusa – »Džihad« i »Maska slike božje« – nastajala paralelno, a prožimajući ih i suprotstavljajući, umjetnik se bavio krajnostima i devijacijama suvremenog svijeta.
Igra riječima
Izloženo je ukupno 47 ulja na platnu. Dominiraju hladne nijanse – siva, crna, bijela, proparane iznenadnim tračkom neke drečave, žive boje; tračak crvene djeluje kao krik. Potezi kistom su nepokolebljivi, prkosni, osobito u ženskim aktovima u kojima ima erotike koliko i jeze. To su tjelesa u limbu, između naslade i patnje; raskrečene noge, rukom zakrivena lica. To su radovi koji snažno angažiraju, postavljaju pitanja – o krhkosti tijela i žilavosti agonije, o društvu koje se nadvija nad ljude kao demonska mračna sila. Sjene su debele i ekspresivne, u njima je drugi, paralelni svijet prepunjen zlogukim nijansama sive.
Naslov, koji kombinira pojmove orijentacije i orijentalizacije, objasnio je Miroslav Gašparović, ravnatelj MUO-a i autor izložbe.– Ova igra riječima poziva na promatranje izloženih radova u kontekstu traženja pravca, orijentacije, smisla. To je višeslojna premetaljka koja ostaje nama samima na odgonetavanje, a umjetnikovi slikani eseji vodič su u tome – ističe Gašparović koji u radovima vidi i snažnu poruku o negaciji ženskog, osobito u ciklusu »Džihad«.
Mali uvod u ovaj ciklus Vekić je dao dvjema slikama koje su prošle godine na Bijenalu slikarstva u HDLU-u ostavile vrlo snažan dojam.Gašparović drži da su Vekićeve slike zapravo slikani eseji: svaki se rad može iščitavati, otkrivati mu značenjske slojeve. Dehumanizacija je ključni pojam koji on vidi kao poveznicu izloženih radova.
– Dehumanizacija vulgarnim razgolićenjem ili podjednako vulgarnim maskiranjem u konačnici rezultira istim – negacijom ljudskosti, a time i stvaranjem mogućnosti apsolutne kontrole i upravljanja tim »bićem niže vrste«, napomenuo je.Orwelovo zapažanje o maskama koje su nam nametnute da bismo im se s vremenom počeli prilagođavati okosnica su ciklusa »Maska slike božje«. Lica ispod maski nisu bitna, uniforma parazitski usisava život iz onih koji je nose, postaje nešto nalik prokrvljenoj ljušturi. Zato između popa i pandura nema razlike – obojica su tek figure sistema, vjerskog ili državnog. Žena ispod burke tako i nije žena, nego figura u šahovskom polju represije. Tu je, naravno, i gas maska, zastrašujući rekvizit u ratovima kojima čovječanstvo srlja prema apokalipsi.Matko Vekić nadahnuto objašnjava polazišta ovog ciklusa.
– Moglo bi se reći da postoje dvije vrste maski. Prvo, kamuflaža, društveni status, krinka pomoću koje uspješno ili manje uspješno prikrivamo svoju »golotinju«, duhovno siromaštvo; i drugo, maska kao naprava kojom uspijevamo preživjeti, dišući u atmosferi »otrovnih plinova«, ozračja koje smo sami učinili takvim svojim mišljenjem i djelovanjem volje i srca. U biti, radi se o jednoj maski koja čas ima ovakvu, društvenu funkciju, čas onakav alibi – govori umjetnik.
Estetika koja ukazuje na etiku
Povjesničar umjetnosti Željko Marciuš prepoznaje u Vekićevom opusu zaokupljenost vertikalnim duhovnim rastom, kojim se bavi gledajući duhovne ponore suvremenog svijeta.
– Ovim slikama Vekić ukazuje na kompleksan duh vremena. Temama, motivima i »prljavom«, zamućenom te bolnom estetikom koja ukazuje na etiku – globalna represija, duševno-tjelesni, posve ogoljeni stilizirano-naturalistički aktovi – autor zadire u dijalektiku suvremenosti u kojoj se pod krinkom zaštite profita provodi sve veća nadzorna represija, a nametanje istovjetnosti guši raznolikost kultura i vjerovanja, ističe u katalogu izložbe Marciuš.Matko Vekić (Zagreb, 1970) izlagao je od završetka Akademije likovnih umjetnosti 1995. na više od 40 samostalnih izložbi te nizu skupnih u Hrvatskoj i na međunarodnim likovnim manifestacijama. Više puta je nagrađivan, a djela mu se nalaze u fundusima Moderne galerije u Zagrebu, Muzeja za umjetnost i obrt, Galerije umjetnina u Splitu, u Zbirci suvremene hrvatske umjetnosti Filip Trade, Zbirci Erste Bank te u brojnim drugim javnim i privatnim zbirkama u Hrvatskoj i u inozemstvu.Izložba ostaje otvorena do 29. siječnja iduće godine.
