Izložba njemačkog umjetnika Christiana Romanowskog, pod naslovom »Ono me gleda«, može se razgledati u riječkom Malom salonu do 15. svibnja. Nastala u suradnji MMSU-a Rijeka i produkcijske kuće VERO Vision, izložba daje presjek likovnog djelovanja ovog umjetnika – predstavljeni su njegovi crteži i knjige crteža nastali u procesu promišljanja režijskih postupaka, slike izvedene u tehnici ulja na platnu te filmski eseji napravljeni tijekom posljednja tri desetljeća.

Romanowski je filmski i kazališni redatelj, snimio je brojne dokumentarne i igrane filmove, a riječkoj publici predstavio se 2015. kao redatelj, scenograf i dizajner svjetla u predstavama »InferNo« i »Oedipus Rex« u HNK-u Ivana pl. Zajca. Ove sezone Romanowski u »Zajcu« režira operu »Norma«, kojom će dirigirati njegova supruga – glasovita operna pjevačica Dunja Vejzović.

Christian Romanowski rođen je u Flensburgu, a odrastao je u Hamburgu i Bremenu. Od djetinjstva je bio u bliskom dodiru sa slikarstvom i plesom. Njegov je otac bio slikar, a majka – vodeća solo-plesačica u ansamblu berlinske Državne opere Unter den Linden – potjecala je iz škole modernoga izražajnog plesa te je u Bremenu vodila vlastitu baletnu školu. Christian Romanowski studirao je glumu i režiju na Hochschule für Musik und darstellende Kunst u Hamburgu. Nakon stalnih kazališnih angažmana u Düsseldorfu, Darmstadtu i Nürnbergu, djelovao je kao samostalni glumac u Berlinu. U kazalištima u Marburgu, Heilbronnu, Wilhelmshavenu, Würzburgu i Bremenu režirao je Dürrenmattove, Fassbinderove, Sternheimove, O’Casseyeve i Strindbergove drame. Snimio je brojne dokumentarne i igrane filmove (emitirane na kanalima 3 Sat i ARTE), koji problematiziraju različite kulturalne fenomene, a njegov filmski esej »Ewig werdendes Vergehen: »Der Aletsch Gletscher« nagrađen je 2003. Velikom nagradom filmskog festivala u Grazu.

Mjesto granice

Također je surađivao s glazbenom redakcijom Hrvatske radiotelevizije u Zagrebu, a između ostalog autor je 90-minutnog filmskog portreta Dunje Vejzović. U Hrvatskoj je režirao Verdijevu operu »Don Carlos« (HNK Split), Cavalierijevu »Rappresentatione di anima e di corpo« (ZKM, Zagreb), operu-oratorij »Oedipus Rex« Igora Stravinskog te poluscensku izvedbu »Salome« Richarda Straussa (KD Vatroslava Lisinskog, Zagreb). Redovito potpisuje i scenski dizajn glazbeno-scenskih izvedbi. Neovisno o scenografijama i usporedno s radom za kazalište nastao je niz njegovih crteža, akvarela i uljanih slika što se po prvi put izlažu u Malom salonu u Rijeci.

Kako je na otvorenju izložbe kazao ravnatelj MMSU-a Slaven Tolj, ovim izložbenim postavom čini se iskorak i prema kazališnoj publici. Izložbu su kustoski koncipirali i postavili Filip Beusan i Leonida Kovač. Prema riječima Kovač, u promišljanju izložbe krenuli su od pojma izvedbe, pokušavajući pronaći poveznice u heterogenom opusu te tražeći motivske analogije u slikama. Leonida Kovač osvrnula se na umjetnikove mrtve prirode.

– Prikazi povrća pojavljuju se na neprozirnoj podlozi, čija je boja gotovo identična boji Jokastine krvavocrvene haljine i stubišta na kojem stoji neposredno prije no što će sebi oduzeti život. Umjesto njezine zlatne kopče kojom se Edip uronjen u jezovito, a to nije ništa drugo doli on sam, lišava »očinjeg vida«, slike Christiana Romanowskog pogledu nude oštrice noževa. Time promatrače vode pitanju o uvjetima pod kojima se nešto percipira kao mrtva priroda te nadasve o mjestu porozne granice koja živo odvaja od neživoga – kaže Kovač.

Bogati opus

U tekstu izložbenog kataloga Filip Beusan navodi da Christian Romanowski nije pukom slučajnošću najprije postao glumac pa zatim pisac, a potom i vrlo produktivni filmski redatelj, nadahnuti kazališni scenograf te na kraju još i slikar. Uz ulja na platnu, na izložbi su mjesto pronašli i njegovi crteži, od kojih su neki izdvojeni i uokvireni, dok su knjige crteža izložene i zasebno, na postamentima (kao predmeti – umjetnička djela), te još dodatno kao fotografske reprodukcije na za dodir predviđenim ekranima. Četiri 15-minutna dokumentarna filma: »Vječna prolaznost – Glečer Aletsch« (2003.), »Limena glazba na pustinjskom vjetru – Rudnici salitre Santa Laura« (2006.), »O propasti jedne kulture – Crespi d’Adda« (2009.) i »Zrcalo neba – Plitko more« (2010.) iz serijala njemačke produkcijske televizijske kuće SWR »Blaga svijeta – Baština čovječanstva«, uvrštena i u multimedijski arhiv UNESCO-a, također predstavljaju komadić njegova bogatog redateljsko-scenarističkog opusa.

Ništa nije vječno

Prema riječima Filipa Beusana, kroz prizore naoko netaknute prirode, kao i prizore ljudskim djelovanjem znatno izmijenjenih krajolika, postupno nas se vodi do spoznaje da ništa nije vječno, pa je tako čak i sama promjena u određenoj mjeri podložna promjeni.

– U prolaznosti svega stvorenog ljudskom rukom, priroda se utješno postupno obnavlja  brišući tragove ljudskih  transgresija, ali tako istodobno i čovjek uništavanjem svog prirodnog okoliša najvjerojatnije sije klicu vlastite propasti. Fascinantni prizori ovih začaranih krugova, u kojima se ravnoteža  između prirode i čovjeka gubi i ponovno uspostavlja, povlače gledatelja u dubine slojevitih uzročno-posljedičnih značenja, obuzimajući istodobno čistom ljepotom vizualnog sadržaja – kaže Beusan.

Beusan ističe i da bi u današnjem kontekstu Romanowskog njegovo mnogostruko djelovanje, i kvalitetom i kvantitetom, prometnulo u suvremenog multidisciplinarnog umjetnika.

– No nekako ipak, barem prema osjećaju, dubina njegova svijeta izmiče užurbanosti i površnosti sadašnjeg vremena. Unatoč imanentnoj suvremenosti u potpisu njegova slikarstva i samoj neporecivoj mlađahnosti medija celuloidnih i digitalnih filmskih zapisa, pristup je drugačiji. U nekoliko gusto ispunjenih svezaka papira, iluzionističku arhitekturu kazališnih scenografija smjenjuju vješte skice glumaca u interakciji, dok se minuciozne razrade mrtvih priroda isprepliću s pravim botaničkim studijama. Teško se oteti dojmu kao da sve to redom ne pripada vremenu ponovnog otkrivanja svijeta, noseći kroz širinu različitih interesa i snažnu asocijaciju na neutaživu znatiželju i svestranost renesansnog čovjeka – zaključuje Beusan.