U »Galeriji Prsten« Doma Hrvatskog društva likovnih umjetnika do 5. srpnja može se razgledati samostalna izložba Borisa Bućana pod naslovom »Havanezer«. Na izložbi je predstavljeno 70 recentnih Bućanovih djela nastalih kroz umjetnikovo fotografsko istraživanje u kojem je kroz godinu dana napravio oko 17.000 fotografija.

Koristeći opciju zooma fotoaparata na mobilnom telefonu umjetnik otkriva brojne prizore, teme i prepoznaje portrete osoba u svakodnevnim predmetima i situacijama, poput portreta Nikole Tesle na papirnatim maramicama koje je koristio, dok na fotografiji njegova psa Oskara prepoznaje prizor balerine koja pleše na glavi Andyja Warhola.

Poseban događaj

Doda li se ovome koja o umjetniku – a Boris Bućan je jedan od najuspješnijih hrvatskih slikara u povijesti, čovjek koji je odigrao ključnu ulogu u hrvatskom grafičkom dizajnu, onaj čiji se radovi nalaza u najistaknutijim svjetskim muzejima te primjerice prvi hrvatski umjetnik kojemu su se tri djela našla u stalnom postavu njujorške MoMA-e – eto posve pristojne i informativne vijesti. Samo, otvaranje Bućanove izložbe, baš kao i njegovi radovi, zaslužuju koji redak više, pa makar on bio posve osobne naravi. Jer, bio je to za Zagreb, a i Hrvatsku, što se oporavljaju od korone i potresa, posve poseban događaj.

Boris Bućan

Pred Meštrovićevim paviljonom okupio se taj utorak navečer zavidan broj ljudi. Nije tu trebalo puno detektivskih sposobnosti da se vidi kako su nasmiješeni i dobre volje, kako su dame elegantne kao da se radi o kakvoj gala kazališnoj premijeri i da su i cijele obitelji tu, ili pak kako je Senka Bulić al pari kakvoj divi iz najsjajnijeg doba Hollywooda. Jest, izložba je organizirana uz sve nužne mjere opreze od COVIDA-19, propisan je razmak dok se izlošci gledaju, valja dezinficirati ruke, a ono vino što se služi na otvorenjima izložbi pakirano je u umješno smišljenu plastičnu ambalažu. Ali, stari znanci se svejedno grle jer se nisu dugo vidjeli.

Zdenac života

Za suočavanje s Bućanovim najnovijim radovima dobro je znati da se radi o fotografijama, da je umjetnik koristio zoom i da je u motivima prepoznavao štošta. Oskar, rasni havanezer, bio je tu od ponajveće pomoći. On je najčešći motiv i meta Bućanova aparata, on je i Bowie, Mojsije, Warhol, Leonardo da Vinci… Igra počinje! Vidi li oko posjetitelja isto što i umjetnik!? Može li otkriti isto u čuperku havanezera, u maramici, u čizmama, plahtama… Ako je išta zbunilo, onda je to onaj mali komadić omota Kiki bombona u kojem je autor vidio papu Ratzingera. Ako je išta autor ovog teksta s veseljem namah prepoznao kao svoje i umjetnikovo, onda je to Meštrovićev »Zdenac života« u naslovnici tiskovine koja tematizira jestivo. Terina od mesa u obliku kuglofa na naslovnici! To uistinu jest »Zdenac života«!

Po izlasku s izložbe posjetitelji se nisu dali doma. Sjedili su pred Džamijom, pijuckali, smijuljili se dok sunce nije zašlo. Čuješ one koji vele »pa ovakve fotografije i sami smo mogli snimiti«, ali i one koji priznaju da sad u svemu oko sebe najednom traže nešto drugo, neko lice, neku poruku. Sve je to na tragu onog što je o izložbi u razgovoru za Gloria Glam rekla voditeljica »Galerije Prsten« Martina Miholić; vrlo duhovito, zabavno, taman tako da tjera na vježbu oko i mozak, inovativno, istraživački, svježe duhom i opažajem. Ili na tragu onog što je u intervjuu za Tportal rekao sam Boris Bućan:

Umjetnost je čudo

»U svemu vidim umjetnost, uglavnom tamo gdje je drugi ne vide. Vidim nevjerojatne stvari, ali morate ih znati prepoznati i onda zabilježiti. Ali morate znati gledati, recimo, čaroliju možete pronaći u bršljanu i kamenu, papirnatim maramicama, tkanini ili vratima, no kad sunce zađe, kad nestane svjetla, nestane i te čarolije. Tako sam jednom, kad sam gledao svog psa Oskara, koji je crno-žute boje, s dugom bijelom dlakom na glavi, ugledao portret čovjeka s razbarušenom bijelom kosom kojeg svi znamo – Andyja Warhola. Odmah sam to snimio. Nastavio sam promatrati Oskara i vidio da on postaje ekran na kojem se počinju stvarati nevjerojatne vizije i različiti oblici. Pojavio se Michael Jackson, pa Einstein, Picasso s okom ispod crnog šešira, David Bowie, Al Pacino… To nije čudaštvo ili nadriljekarstvo, nego sposobnost da se uoči čudo i zatim ta čarolija snimi mobitelom, a potom te fotografije pomoću zuma podignu na onu razinu na kojoj će i ostali prepoznati čudo koje ste vi vidjeli. Umjetnost je čudo – kaže Bućan.

Fer bi stoga bilo napisati koju i o havanezerima. Prema opisu Kluba patuljastih pasmina Zagreb to je, među ostalim, čvrst mali pas, nizak na nogama, duge obilate dlake, mekane i poželjno valovite, a pokret mu je živ i elastičan. Opis je taman takav da je mrvicu jasnije i zašto je Bućan »okinuo« 17.000 fotografija mobitelom i zašto je svašta nešto prepoznao i u vlasima svoga Oskara. A na kraju vrijedi notirati i ovo, koliko god se kome činilo da nema veze s izložbom. Elem, dok se posjetitelji nisu dali doma, djevojčica od svojih deset godina uporno je gazila po rubu, bukvalno i metaforički, fontane pred Paviljonom. Jednom, dvaput, pet puta, 120 puta… I paf! Pade do pasa u vodu! Malo je plakala, a onda su se i ona i mama joj slatko smijale dok su hitale kući preobući se u suho.