U srijedu, 11. listopada će u 19 h u Gradskoj galeriji Crikvenica biti otvorena izložba Iskustvo vremena u mitskom i zavičajnom prostoru, posvećena Renatu Percanu.

Upravo se u listopadu 2023. navršava 10 godina od smrti sjajnoga istarskoga umjetnika pa će mu se ovom izložbom odati počast i podsjetiti na veličinu i svevremensku vrijednost njegova stvaralaštva.

Izložba će biti otvorena do 31. listopada 2023., a moći će se pogledati radnim danom od 10 do 12 h i od 17 do 20 h te subotom od 10 do 13 h.

Otvorit će je povjesničarka umjetnosti Branka Arh, koja je o autoru napisala sljedeće:

Crtač nevjerojatne imaginacije, iznimne osjećajnosti i snage, bez usporedbe u hrvatskome slikarstvu. Liričar posvećen crtežu. Majstor u prikazivanju ljudskog tijela i nadrealnog ugođaja, u linijskom (i točkastom) tkanju prizora koji ostavljaju bez daha. Da, riječ je o Renatu Percanu, umjetniku koji je od svojih početaka i kroz čitav život izoštravao oko linearnim preobrazbama.

Svo svoje djelo posvetio je čovjeku. Koliko tijelu, toliko unutarnjem nemiru. Vrlo točan u definiranju vanjskih obilježja ljudskog lika i istodobno vrlo dubok u poniranju.

Nemjerljiv u jednome i drugome, više od pedeset godina ponavljao je i obnavljao sliku čovjeka, svrhu i razloge njegova postojanja.

Dosljedno posvećen crtežu i isto tako dosljedno zaokupljen velikim temama: antičkim mitovima i legendama, alegorijskim, biblijskim i kristološkim temama. Pa se čini da je sve građeno na prošlom. A nije.

Zašto se umjetnikova projekcija uporno upirala u prošlo? Zato što mu je prošlo otvaralo pogled unutar vremenskih datosti. I zato da bi sadašnje u crtežu objedinilo sva naša trajanja.

Nije li baš to ono što i mi neminovno vučemo za sobom? Igrom značenja i preobrazba dokazivao je prošlo na razini sadašnjeg, smrt na razini sna, prolaznost na razini vječnosti.

Govorimo, dakle, o dubini Percanova iskustva vremena. U njegovim prizorima jedno se susreće u drugome. Bavio se prošlošću jer je u njoj vidio sadašnjost.

Bavio se rođenjem Eve i prvim grijehom, Zeusom i Erosom, Dedalom i Ikarom, Atlantidom i Tezejem, Penelopom i Amazonkama, Mojsijem i Kristom, ali i Vukovarom 1991.

Nije prihvaćao linearni slijed vremena. Gledao je sadašnjost iz prošlosti. To znači, pripadao je svojemu vremenu onda kada mu je uzmicao. Znači i to da je slika bila njegova sadašnjost, ne prošlost. Premda, mnogi su mu osporavali umjetničku suvremenost.

Fantazmagorične igre zapisom i atmosfera nadrealnog – tu se nastanila njegova mašta. Toliko intenzivna da je često prelazila u najosobnije prostore i duboko subjektivne doživljaje.

Toliko moćna da je iluziju prošlosti izjednačavala s tvarnošću slike, da je prevaljivala razdaljine, široke prostore vidljivog i nevidljivog.

S težnjom za visinama i sa snom o sveobuhvatnom. A opet duboko u istarskoj zavičajnosti i pučkoj predaji, umjetnikovu velikom uporištu i nepresušnom nadahnuću.

I u mitskoj i u zavičajnoj dimenziji bio je fokusiran na ljudsko tijelo, na figuralnost slike. Figura je moje polazište i moj usud, rekao je u razgovoru.1 Velika je uloga motiva i figure u njegovome crtežu. Aktovi elementarne snage i čvrstih obrisa izranjaju iz tla (u svim Percanovim vizijama to je tlo Istra).

Modulirani gusto organiziranim crticama, oslobođeni težine u praznom prostoru, razapeti između ljubavi i tragike (za Percana uvijek aktualnih tema), stvaraju čaroliju scene, napetu projekciju emocionalnih sukoba.

Koliko erotike u kadru i koliko nemira u izričaju ovoga iznimnog crtača! Njegova crtačka naracija je majstorski točna, logična i jasna.

Složenih kompozicijskih odnosa, kaligrafski čistih zapisa. Nepogrješiva u prikazu anatomije ljudskog tijela i perspektivnih kraćenja u prostoru. Olovkom i perom gradio je svijet. I naselio ga dramatičnošću odnosa i događanja.

Prema Heinrichu Wölfflinu, linija prati oblik, crta ima duhovno značenje. Nema dvojbe, Percan je vjerovao u značenje i važnost svake crte i svake linije.

One koja opisuje i one koja analizira. One koja strpljivo gradi i one koja rasipa. One okrenute stupnjevanju gustoće oblika i one koja kristalno jasno razlućuje stvari.

One oštre koja se traži u obrisu, duž rubova plohe i one koja se prepoznaje u svjetlinama i sjenama da bi izrazila svoju voluminoznu protežnost, to jest, svoju slikarsku puninu.

I da, osluškivao je sebe, svoje nemire i tjeskobe, svoju liniju u stihu (tako je 2004. naslovio jedan svoj pastelni crtež). Kao da je svu svoju senzibilnost i sav smisao života i umjetnosti nalazio u beskrajnom nizanju linija (tisuću poteza u jednome kadru).

Kada je slijedila impuls intuicije i kada je strukturirala energijom ruke, kada je tumačila sadržaj i kada je bježala od oka u neuhvatljivu stvarnost, linija je bila izraz njegove umjetničke osobnosti.

Ponekad mu je zatrebala i boja. Ona koja se mogla rasprostirati kao linija. Pa su uz crno-bijele crteže nastajali crteži olovkom u boji i tušem u boji.

Ali izričaj nije mijenjao, nije prekidao s motivima niti sa stilskim izričajem. I nije zalazio u nova polja promišljanja. Uvijek je to bila linija koja nudi raskoš rastvorenosti, aktivira plohu, od motiva tvori živo pulsiranje prostora i često zapunjuje čitavi kadar, bez praznina.

Ruka je uvijek bila u službi duha, autentična i svoja u izričaju, ali rado naslonjena na Leonarda i Michelangela, na Dürerov pronicljivi grafizam, na Ingresovo slikanje olovkom. I kasnije, na Dalíjev nadrealizam.

Recimo i to da je detalj bio temelj Percanove crtačke metode, da se njegovo stvaralaštvo oduvijek odvijalo u značenju detalja. Njima je otkrivao tvarnost svijeta, njima je davao onaj optički intenzitet koji začuđuje naše oko, zaustavlja naš korak pred prizorom.

Pogotovo zadivljuje kako je od minucioznih crtačkih vokacija gradio monumentalnost prizora. Čitljivo u naraciji, čisto u likovnosti. I kako je pomno sabirao, nizao, raščlanjivao i sitnio.

Nadzirao i gestu i detalj. Morao je tako, zbog svoje umjetničke datosti. A trendovi i avangarde 20. stoljeća prolazili su pored njega, ne dotičući ga. Jer, njemu je osama bila nadahnuće, njemu je tišina bila mjera za sve upite.

Renato Percan (Trget, 1936. – Pula, 2013.)

Godine 1962. završio je Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, a 1966. diplomirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Alberta Kinerta, pod čijim je mentorstvom razvio afinitet prema crtanju.

Bavio se pedagoškim radom i grafičkim dizajnom, uredio mnoge knjige, časopise i zbornike. Od 1968. djela je izlagao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u renomiranim galerijama u Hrvatskoj i inozemstvu.

Za svoj je vrijedan rad dobio razne nagrade i priznanja. Godine 1996. ga je Predsjednik Republike Hrvatske za osobite zasluge u kulturi odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Bio je član Zajednice umjetnika Hrvatske s profesionalnim statusom slobodnog umjetnika, Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, Hrvatskoga društva likovnih umjetnika Rijeke, Labinskih atelijera te Hrvatskoga društva likovnih umjetnika Istre.

Tiskane su mu monografije: povodom 30. obljetnice rada Renato Percan – trideset stvaralačkih godina (autor: Josip Depolo, 1997.), Renato Percan crtač (autori: Berislav Valušek, Gorka Ostojić Cvajner, Darko Glavan, 2007.), Pasteli Renata Percana (Milan Polić, 2014.).

Najveći dio svoga života proveo je u Medulinu.