U Duždevoj palači

Genijalni slikar onostranog svijeta: Bili smo na izložbi “Hieronymus Bosch i Venecija”

Miljenko Marin



Svatko tko je poželio mogao je tijekom proteklih mjeseci u Duždevoj palači na Trgu svetog Marka u Veneciji nakratko »proputovati« virtualnom stvarnošću i na tom »putovanju«, uz pomoć VR-naočala i zvuka, doživjeti i potpuno uroniti u fantazmagoričnu realnost flamanskog slikara Hieronymusa Boscha i njegovu »viziju onoga svijeta«, odnosno raja i pakla. Zavaljen u duboku fotelju, »putnik-gledatelj« vidio je, uz pomoć tih naočala u obliku kutijice u kojoj je 3D-projekcija, a nataknu se na oči, kako zapravo izgleda onaj svijet, zagrobni svijet, svijet poslije smrti, kakvim ga je zamislio i prikazao genij nevjerojatne mašte Bosch. Od vulkanskih erupcija, eksplozija i vječnog ognja u kojem demoni proždiru i muče duše, do halucinantnih, smirujućih pejzaža raja i puta prema beskonačnoj svjetlosti – tim animiranim slikama u vječnom kretanju i praćenim adekvatnom glazbom, završava izložba »Hieronymus Bosch i Venecija«, čiji je jedan dio Boschov poliptih od četiriju ulja na drvu, naslovljen »Raj i pakao: Vizije s onoga svijeta«.


Prošle je godine svijet obilježio 500. obljetnicu smrti velikog flamanskog slikara Hieronymusa Boscha, vizionara koji je svojom nevjerojatnom maštom i vještinom uspio vizualizirati sve ono što se od srednjeg vijeka do njegova doba doživljavalo i izražavalo kao pučko praznovjerje uvjetovano kršćanskim naukom, strahom od pakla, grijeha, zla i demonskih nadnaravnih bića. Boscheva obljetnica obilježena je dvjema velikim monografskim retrospektivama – jedna je bila postavljena u Noordbrabants muzeju u slikarevu rodnom gradu s-Hertogenboschu u Nizozemskoj, a druga u muzeju Prado u Madridu. Ta dva muzeja inače čuvaju najveći broj Boschevih djela.


Tri remek-djela


Ove je godine izložba »Hieronymus Bosch i Venecija« bila postavljena, rekosmo, u Duždevoj palači na Trgu svetog Marka. Ta nevelika, ali sadržajna izložba otkriva veze Boscha i Venecije, pokazuje njegov utjecaj na suvremenike, sljedbenike i nastavljače prikazivanja imaginarija u Boschevom kodu. Flamanski genij utjecao je i na slikare rođene i stotinu godina nakon njegove smrti, a njegov utjecaj na umjetnost može se na neki način pratiti sve do nadrealista, uključujući i Salvadora Dalija. Kao što njegova imaginacija i umijeće prikazivanja raja, a naročito pakla, teško da imaju pandana u dotadašnjoj povijesti zapadnoeuropskog slikarstva.




Venecija je zapravo jedini talijanski grad koji čuva tri remek-djela s potpisom tog nevjerojatnog slikara. Središnji dio izložbe u Duždevoj palači, postavljen baš u onom dijelu palače koji je venecijanski dužd koristio kao svoje privatne prostore, sastoji se tako od dvaju triptiha – »Il martirio di santa Ontocommernis (Liberata)« (Mučeništvo svete Julije) i »Tre santi eremiti« (Tri sveta pustinjaka) te jednog poliptiha, rada od četiriju dijelova naslovljenog »Paradiso e Inferno (Visioni dell’Aldilà)«, odnosno »Raj i pakao (Vizije s onoga svijeta)«.



Ta se djela inače danas čuvaju u venecijanskoj Gallerie dell’Accademia, a nedavno su, zahvaljujući projektu »Bosch Research and Conservation« i fondaciji Getty iz Los Angelesa, u potpunosti restaurirana i konzervirana, tako da su u Duždevoj palači zablistala u svoj svojoj raskoši.Triptih »Il martirio di santa Ontocommernis (Liberata)«, ulje na drvu dimenzija 104 x 119 centimetara, nastalo oko 1497., prikazuje razapinjanje na križ žene čiji identitet nije sa sigurnošću utvrđen – pretpostavlja se da je riječ o svetoj Juliji, dok dva vanjska segmenta prikazuju dva grada. S desne strane je luka u kojoj su neki brodovi potopljeni, a dva lika – monah i vojnik – pokazuju na središnji dio triptiha. S lijeve strane je grad u plamenu koji su okupirali demoni, a stanovnici ga napustili, dok u prvom planu meditira opat, možda sveti Ante.

Drugi triptih – »Tre santi eremiti« – takođet ulje na drvu, ali nešto manjih dimenzija, 86,5 x 120 centimetara, nastao je, pretpostavlja se, 1492., a tematizira trojicu pustinjaka. U sredini je sveti Jeronim, koji kleči u pustinji u molitvi pred raspelom oslonjenim na osušeno drvo. Slika je puna detalja i simbola koje je tadašnja publika znala »čitati« vjerojatno kao što današnja čita strip ili kompjutorsku igricu.


Na desnoj strani je sveti Egodije koji moli u pećini u kojoj se nalazi svitak s imenima svih onih koji će biti spašeni njegovim posredovanjem. Ploča s lijeve strane prikazuje svetog Antu, opata u noćnom pejzažu, a u pozadini se u kontrasvjetlu vidi selo u plamenu. Možda je to aluzija na njegovu moć da nas štiti od požara – u ruci ima vrč, a stoji uz rub nekog bunara. U blizini je naga žena koja je otkrila zavjesu, a uokolo su brojni groteskni demoni, neki od njih upravo komični.


Poliptih »Raj i pakao (Vizije s onoga svijeta)« nastao je, pretpostavlja se, između 1500. i 1505. godine. Ta minuciozno slikana ulja na drvu dimenzija 86,5 x 39,5 centimetara (svako) naslovljena su »Pad prokletih«, »Pakao«, »Zemaljski raj« i »Uznesenje blaženih«.Prva tabla prikazuje tri figure duša koje, užasnute đavolima, propadaju u pakleni ambis vulkanske lave. U »Paklu« drama prokletnika dostiže vrhunac – u prvom planu predočeno je nekoliko figura koje na rubu vječnog ognja muče demoni i đavoli.

Kardinal i kolekcionar


Na tabli »Zemaljski raj« anđeli prate muškarce i žene prema nekoj šumi iza koje se vidi dolina, a u njoj se nalazi fontana mladosti. Lav koji proždire jednu figuru simbolizira sprečavanje nesklada kojim bi se narušila skladna egzistencija u zemaljskom raju. Na tabli »Uznesenje blaženih u nebo« parovi anđela vode nage duše prema tunelu na kraju kojeg se vidi sjajno svjetlo raja. Tu je i figura neke osobe koja dočekuje duše, a izranja iz apsolutne svjetlosti. Možda je to anđeo ili sam sveti Petar.


O Boschu se inače malo toga zna, sasvim su oskudni podaci o njegovu životu. Zna se da je rođen u slikarskoj obitelji kao Hieronymus van Aken oko 1450. godine u gradu s-Hertogenboschu, i od tog toponima potječe njegovo ime kojim se potpisivao i pod kojim ga danas znamo. Njegovo ime spominje se u registru bratovštine rodnoga grada od 1488. do smrti, 9. kolovoza 1516. godine. Uz još nekoliko manje bitnih podataka, to bi otprilike bilo sve.


Zna se, međutim, da su Boscheva djela putovala prema Italiji i pogotovo Španjolskoj, jer su njegovi prizori krajem 15. i početkom 16. stoljeća nesumnjivo bili privlačni za vjerski i mistično egzaltirane Španjolce, ali nema nikakvih dokaza ili podataka da je i sam slikar boravio u tim zemljama. Uz to, mnoge su njegove slike signirane, ali ne i datirane, pa se ne zna pouzdano kad su točno nastale.


Pouzdano je ipak to da su se ovi triptisi i poliptih s venecijanske izložbe »pojavili« 1615. godine, gotovo sto godina nakon slikareve smrti, a bili su pohranjeni u jednoj od osam škrinja složenih u podrumima duždeve rezidencije, koje je, uz brojne druge umjetnine, Serenissimi u nasljedstvo ostavio kardinal i kolekcionar Domenico Grimani, sin 76. venecijanskog dužda (preminuo 1523. godine, sedam godina nakon Hieronymusa Boscha).Poslije se njihov put prati jednostavnije – više od dva stoljeća radovi su bili u duždevim prostorijama u palači, da bi u 19. stoljeću, nakon pada Venecije i za vladavine Habsburgovaca, triptisi »otputovali« u Beč, a poliptih »Vizije s onog svijeta« u palaču Grimani. Vraćeni su u Veneciju u prvoj polovici 20. stoljeća, a od 2010. djela su dio Akademijine zbirke.

Restauracija je pak pokazala da je riječ o radovima zrelog majstora iz s-Hertogenboscha, potvrđena je visoka slikarska kvaliteta radova, a razjasnile su se i neke ranije nedoumice i aspekti značenja i porijekla slika koji su bili manje poznati. Tako su slike u Duždevoj palači dokumentirane još početkom 16. stoljeća – o njima, kao dijelu Grimanijeve zbirke piše, tvrdeći da ih je vidio, tadašnji venecijanski kritičar i kolekcionar Marcantonije Michiel 1521. godine, ali se ne zna točno kad ih je kardinal i od koga kupio. Pretpostavlja se međutim, i na temelju tih Michielovih zapisa, da je poliptih imao više dijelova od ova sadašnja četiri, a isto se tako pretpostavlja da su »Vizije s onoga svijeta« činile dio oltara kardinala Grimanija, dok su ostali dijelovi izgubljeni.


Suvremenici i sljedbenici


Drugi dio izložbe »Bosch i Venecija« svjedoči o interesu Venecijanaca za flamansko-njemačku umjetnost, o razmjerima komercijalne, ali i umjetničke razmjene i trgovine između lagune i sjeverne Europe te o utjecajima koji su se na taj način razvijali.Jedan od tih posrednika između sjevera i lagune bio je židovski tiskar Daniel van Bomberghen kojeg izložba također predstavlja, potomak trgovačke obitelji čiji je otac krajem 15. stoljeća u Veneciju doveo tiskarsku industriju. On je zajedno s bratom Antonisom početkom 16. stoljeća praktički stekao monopol na objavljivanje tekstova o židovskoj kulturi u Veneciji, ali i na tada dostupne znanstvene sadržaje. Kao ljubitelj umjetnosti nudio je i takvu »robu«, i nije isključeno da su Boscheva djela do kardinala Grimanija došla upravo njegovim posredovanjem.

Dio izložbe posvećen je i kardinalu Grimaniju (1461. – 1523.), fascinatnoj figuri širokih interesa, sa zanimanjem od klasičnih studija, filozofije i teologije do nove duhovnosti i kolekcionarstva. Prema onome što je zapisano ostavio Marcantonio Michiel, Grimaldi je posjedovao niz apsolutno izvanrednih slika flamanskih i njemačkih slikara, među kojima barem tri Boscheva rada. Na prvi pogled čini se da sadržaj slika koje je opisao Michiel ne odgovara sadržaju Boschevih radova koji se danas čuvaju u Veneciji, ali postoje i dobri razlozi da se zaključi da slike dolaze upravo iz Grimanijeve zbirke.


Velika i raznolika kardinalova zbirka predstavljena je nekolikim mramornim antičkim, grčkim i rimskim skulpturama, koje se danas čuvaju u Dvorani glava u Duždevoj palači, te čuvenim Grimanijevim »Brevijarom«, remek-djelom flamanskog minijaturističkog slikarstva.U ostalih nekoliko dvorana predstavljeni su neki Boschevi suvremenici, sljedbenici i nastavljači – pedesetak važnih djela prikupljenih iz javnih i privatnih zbirki iz različitih dijelova Europe, izvedenih u maniri Hieronymusa Boscha. Tu su slike Jacopa Palme Mlađeg, Quentina Massysa, Jana Van Scorela, Josepha Heintza, pa crteži i otisci Albrechta Dürera, Lucasa Cranacha Starijeg, Pietera Breugela Starijeg, koji je znao precrtavati Boscheve motive, i drugih. Tijekom 16. stoljeća ime Hieronymusa Boscha postalo je sinonim za jednu vrstu slikarstva čija je karakteristika umnažanje monstruoznih bića, fantastičnih krajolika i spektakularnih požara. Iskonski Bosch tako je tijekom vremena bio pretvoren u tipologiju groteske koja je dugo ostala popularna kod publike sjevernog dijela Italije, pa su se ta djela Boschevih nastavljača i imitatora, manje-više anonimnih autora, i dalje uvozila.Kustos te zanimljive izložbe je Bernard Aikem, a ona još jednom skreće pažnju na zagonetnu pojavu Hieronymusa Boscha čija umjetnost i dalje potiče znatiželju i ne prestaje oduševljavati. Njeno razgledavanje u Duždevoj palači završava u skladu sa stoljećem u kojem živimo i tehnologijom koja nam je na raspolaganju, još jednom pokazujući da Boscheva mašta nema granica i da je i nakon 500 godina podjednako živa i inspirativna.