Oči riba su isključivo od pluta za mriže, koji put starog, koji put novog. E, oči volim pituravat, i uvijek me iznenadi koliko se »karakter« neke ribe mijenja bojom očiju, ili rotacijom oka, kako riba od dobre, da ne kažem blesave, postaje zločesta, kaže naš sugovornik
Život, kao što je to golemoj većini od nas poznato, nije ni najmanje pošten. Ako ste siromašni, budite sigurni da ćete u budućnosti biti još i jadniji. Ne znate li primjerice lijepo pjevati, sasvim je sigurno da ćete crtati tako da vam mačke nalikuju kravama. Ili suprotno no sasvim je svejedno jer nitko neće shvatiti što ste zapravo željeli naristali. Ali ako se rodite sposobni tako da u idealnoj fazi mladosti završite medicinu, jedan od najtežih fakulteta uopće, apsolutno je sigurno da će vam se u tamo nekim zrelijim godinama još pojaviti i nagon za, recimo, umjetničkim izražavanjem. Upravo se to dogodilo našem sugovorniku, Marinu Krstuloviću, liječniku koji se istina ne bavi medicinom ali zato zanimljivom likovnom umjetniku čiji je medij izražavanja – palmina grana.
Krstulović, inače rođeni Splićanin, od 1986. godine kad je upisao Medicinski fakultet živi u Rijeci. Pa voli istaknuti kako se i on na neki način pronalazi u jednoj od Teslinih maksima: ponosan sam na svoje splitsko porijeklo i riječku domovinu. Supruga Ines je profesorica hrvatskoj jezika i književnosti a tu je i kćerka Ida, samosvojna osnovnoškolka. Da, u uvodnom slovu ne smijemo zaboraviti istaknuti, na što nas je Marin posebno upozorio, kako poštuje i Hajduk i Rijeku ali njegove se najveće sportske ljubavi zovu Barca i Argentina, Maradona i Messi…. ali i ovosezonski nogometni prvoligaš Split.
Dobro, ali što je pravi povod razgovora? Što to Marina čini još zanimljivijim da mu mediji, inače najskloniji političkom žutilu, posvećuju posebnu pažnju? E pa ima, itekako. Marin naime sutra u 18 sati u galeriji Opatijski portun otvara izložbu skulptura na palminoj grani naziva »Ribice«.
Sjećamo se da ste svojedobno i pisali odgovore na pitanja čitatelja u časopisu Otvoreno more. Ne krijete li možda i neko spisateljsko iznenađenje?
– Čitatelji vezani uz more možda me znaju kao autora rubrike »Doktor na moru«, koja je nekih 4 ili 5 godina izlazila u časopisu Otvoreno more. Odgovarao sam na medicinska pitanja čitatelja, vezana uglavnom za jedrenje, koje mi je najbliže, te nešto manje za ribolov i ronjenje. Moje »visoke« misli sam skupio i namjeravam ih objaviti kao knjigu. Imam tekst, fotografije, naslovnu i zadnju stranu mi je osmislio Vojo Radoičić. Knjiga je trenutno je u fazi dizajniranja (hvala Jeleni) a nakon svega čekaju se »samo« – sponzori.
Da ima mnogo liječnika u politici itekako smo već dobro, odnosno loše spoznali. Da se bave i glazbom poznato nam je ako ne po drugom ono po uglednom zboru »Zagrebački liječnici pjevači«. No da su doturi slabi i na likovne umjetnosti manje je znano.
– A gledajte, ja sam prije kvarat stoljeća završio medicinu ali sam u njoj proveo iznimno malo vremena. Dugi se niz godina naime bavim prodajom lijekova pa sam možda imao tu sreću da vrijeme ne provodim u ordinacijama na što su liječnici osuđeni već sam neprestano u pokretu, na terenu. Pa promatram i razmišljam o još mnogočemu što nije medicina. Možda sam nakon završenog studija odmah osjetio kako se sastojim od više slojeva pa me to i udaljilo od medicine. Biti liječnik, ma koje specijalizacije, u pravilu traži cjelokupni i cjelodnevni angažman na što ja očigledno nisam bio spreman.
Sutra u Opatiji otvarate izložbu. Uobičajenog naziva ali iznimno rijetke podvrste. Biti skulptor koji od palminih grana pravi ribice… moram priznati da osim za Vas ne znam baš još takvih slučajeva. Kad Vas je podsjetilo da imate i »podstanara« umjetnika?
– Prva ribica je nastala prije nekih tri ili četiri godine na Silbi. Ali varate se, nije oblikovanje na palminoj grani uopće moja ideja. Prije no što sam se sam upustio u taj posao vidio sam neke na Braču, Visu, pa i u Rijeci. I nije tu moja intervencija velika. Prije bih rekao da priroda sama nudi nešto posebno. Što mi onda samo trebamo spoznati i prilagoditi.
Možda ali tako ne djeluje. Ribice naime izgledaju vrlo plastično da je teško vjerovati kako nastaju – same od sebe?
– Ribice su isključivo od palminih grana, bez ikakvih dodataka. Samo skinem onoliko koliko mislim da treba. Pokušavam ih i što manje pituravat, najčešće stavim samo neki premaz za drvo a najdraži su mi boje oraha ili mahagonija. Istina, napravio sam i jednu »seriju« plave ribe ali to vam je bilo više praktične prirode – dobio sam od prijatelja pituru, pa mi ju je bilo šteta bacit’.
Dobro, ali oči Vaših ribica ipak nisu dar palmine prirode?
– Oči su isključivo od pluta za mriže, koji put starog, koji put novog. E, oči volim pituravat, i uvijek me iznenadi koliko se »karakter« neke ribe mijenja bojom očiju, ili rotacijom oka, kako riba od dobre, da ne kažem blesave, postaje zločesta.
Iako na Kvarneru praktično nema kuće bez palme, čini mi se da je vaše palmino lišće nekako posebno, pomalo egzotično. Kako dolazite do repromaterijala?
– To mi je najveći problem. »Repromaterijal« kakav meni treba, dakle takvih palmi kakve meni trebaju nema ni u Rijeci niti na primjerice Krku. Od bližih područja nalazim ih samo na Rabu, gdje idem relativno često, zbog posla, ali i zbog prijatelja. Jedna od prvih mojih izloženih ribica, na izložbi »Likovnjaci kvarnerskih otoka Haitiju« na kojoj sam sudjelovao zahvaljujući mom prijatelju Petru Kopanici, bila je na Rabu. A to mi i jeste posebno drago, jer i sam imam rapske krvi – baka mi je naime bila s Raba.
Iz svake vaše riječi, pa i djela, osjeća se snažna povezanost s Mediteranom. A i jadranske otoke često spominjete?
– Jako sam vezan uz otoke. Ma za sve vezano uz more. Pa ne zovem se zaludu Marin. Gledajte – na Braču sam proveo puno vremena u djetinjstvu, Krk, posebice Punat, mi je drugi ili već negdje i treći dom. A volim i Cres, Hvar, Vis, poluotok Istru obožavam skoro koliko i Dalmaciju, silno mi je draga Opatija….cijela ova priča oko ribica mi je i draga jer na neki način spajam dva obilježja Mediterana: palme i ribe
Koliko ste do sada napravili ribica?
– Po mom proračunu nekih 60 ili najviše 70. Ne mnogo. Dio razloga leži u težoj nabavci materijala, dio u činjenici da mi posao odnosi mnogo vremena. A dio je i moja priroda koja je takva kakva jest. U svakom slučaju ne pada mi na pamet ma kakvo forsiranje, ponajmanje »serijska proizvodnja«.
A ‘di Vaše ribe plivaju?
– Pola je otišlo prijateljima, iako je i dalje duga lista onih koji čekaju… a druga polovica je »rasuta« po Rijeci. Po stanu i šufitu. Ima ih i u Puntu, po Italiji, jedna je trebala do Londona, ali ipak čeka vlasnika doma kod mene. Druga je krenula daleko na sjever, put Finske, ali, na žalost, nije došla do odredišta.
Ljudima se očigledno jako sviđaju…
– Da uglavnom im se sviđaju. Mada ima, naravno, i drugih komentara. Ipak najveći su mi komplimenti bili kad je Vojo Radoičić uvrstio moju ribicu u jednu svoju »instalaciju«, te kad mi je Hari Ivančić, buzećanski slikar inače meni trenutno najdraži hrvatski slikar, rekao da je ribicu koju sam mu darovao stavio u tinel iznad televizije.
