Rođen u Zagrebu, ali duboko unjedren u morsko plavetnilo otoka Paga gdje je uspomene združio i ovjekovječio na brojnim fotografijama, Damir Fabijanić svoja fotografska zapažanja s otoka ukoričio je u luksuznu monografiju. Inače, diplomirani inženjer strojarstva s tek pet godina radnog staža u struci, već se zarana odredio i posvetio fotografiji. Fabijanić se fotografijom intenzivno bavi od 1973., a od 1987. dobiva i status samostalnog umjetnika. Danas umirovljeni fotograf objavio je s puno emocije monografiju s 375 odabranih fotografija koje nerijetko prate i poetski opisi: »U mozaiku trajnog i iščezavajućeg ostaje povezana nit vremena – od uhvaćena djelića krijeste vala do naoko vječna trajanja naborana kamena. To vrijeme, prebrojeno slanim dahom bure i pljuski mora, to je moje vrijeme od soli.« – ovim je rečenicama Fabijanić završio svoju monografiju »Pagradotok«.

Emotivno, poetski ste prenijeli svoje osjećaje. Je li i vaša fotografija svojevrsna poezija?

– Odgovorit ću svojim drugim citatom: »Teme su impresije moje mladosti, odmorišta moje zrelosti, utočišta moje smirenosti«. Svakako, knjiga »Pagradotok« definitivna je i zaokružena slika »mog« Paga, emotivni memento prolaznosti, začet s optimizmom i mladalačkim zanosom na prvom mjestu. Sve kasnije, a pogotovo zadnji dio profesionalnog razdoblja, nadovezalo se na taj početni entuzijazam kao skladna dopuna.
Grad Pag kao obiteljsko ishodište, uvale u paškoj vali uz obiteljsku vikendicu, vječna su scenografija u mojim fotografskim ponavljanjima, to moje vrijeme od soli. Knjiga »Pagradotok« fotografski je testament Pagu. Gradu i otoku.

Lijepo opremljena monografija / Foto SERGEJ DRECHSLER

Fotografije snimljene u razdoblju od 45 godina

Koliko je dugo nastajala ova monografija; format od tristotinjak stranica trebalo je ispuniti, odabrati, složiti, prilično opsežan posao? Najavili ste je »kao najbolju monografiju ovog tipa o nekom kraju ili regiji, ikada napravljenoj.« U čemu je njena posebnost?

– Fotografije u knjizi snimljene su u razdoblju od 45 godina – potpuno amatersko razdoblje fotografiranja, razdoblje u kojem sam honorarno zarađivao fotografijom, te potpuno profesionalno od 1987. godine. Moram reći kako dugo vremena nisam razmišljao o knjizi, tek sam 2014. zamislio prvobitni koncept od kojeg je ostao samo definiran format 30x30cm, ali uz dvostruko veći broj stranica i puno više fotografija, njih čak 370. Prije točno godinu dana obolio sam od COVID-19 i razdoblje rekonvalescencije iskoristio sam za detaljni pregled cjelokupno snimljenog materijala. Punih 45 godina fotografiranja fenomenologije otoka s »istim okom« iza okulara izuzetan je slučaj, pogotovo kad je tako tehnički ujednačen. Posebno ističem kako se ni najstariji snimljeni motivi ne gledaju kao stare razglednice, jer su kompozicijski i tehnički napravljeni kao da su recentno snimljeni, a amatersko i profesionalno razdoblje fotografski se ne razlikuje. Važno je reći kako je većina fotografija, njih 80 posto, još iz analognog doba dijapozitiva i negativa, pa je zato odrađen mukotrpan rad u digitaliziranju svog tog materijala. Najteže je bilo izabrati što će ostati u knjizi, jer je barem još stotinjak fotografija ravnopravno konkuriralo do zadnjeg časa. Koliko god se moje izjave poput »najbolja od…« smatrale prepotentnim, ne stavljam točku na kraj te izjave, već pozivam na dijalog, na suprotstavljanje, na usporedbu s tim drugim, sličnim, »boljim«.
U časopisu Iće & piće zaštitio sam slogan »dare to compare« (usuđujem se usporediti) i to je upravo ono što trajno zagovaram: usporedba uz javnost i mogućnost prezentacije radova/projekata.

Autorske knjige ili »samizdati«

Knjigu ste objavili o vlastitom trošku ili ste dobili neke potpore?

– Sve moje autorske knjige realizirane do danas, pravi su »samizdati«, napravljeni bez narudžbe, bez financijske i druge podrške oficijelnih institucija. Sve što mi je ipak ikad dodijeljeno, potpuno je beznačajno u odnosu na moje uloženo. Naravno, sudjelovao sam u naručenim izdanjima kao autor fotografija, ali tu nisam imao slobodu kao u vlastitim knjigama. Jedini izuzetak je knjiga »Boje zavičaja« (o Šibensko-kninskoj županiji) izdana davne 1998., koju sam tada realizirao s naručiocem Milivojem Zenićem, tadašnjim ravnateljem šibenske knjižnice, i upravo zbog njegovog potpunog razumijevanja odradio baš kao što bih radio za sebe. Prošle godine javio sam se na natječaj Ministarstva kulture za ovu monografiju. Nisam dobio sredstva, pa sam krenuo dalje sam, bez podrške. Izgleda da su osobe iz institucija shvatile da ću projekte realizirati usprkos nedodijeljenim sredstvima, pa valjda misle da mi ti novci onda i ne trebaju (smijeh). Usput, kategorički izjavljujem da sam ukupno dao više novaca Ministarstvu kulture, nego ono meni! Srećom, ipak se nađu barem pojedinci koji razumiju moj rad. U ovom slučaju to su moji prijatelji Ivo Usmiani (JGL) i Boris Šuljić (Boškinac), koji su i moji istomišljenici u neophodnosti zajedništva (teritorijalno-politički) podijeljenog otoka, a shvatili su vrijednost tog skoro polustoljetnog rada.

Moje sveto trojstvo fotografije je: profesionalno snimanje naručene teme, širina autorskog opusa i znanje o odabiru najboljeg iz vlastitog snimljenog materijala – Damir Fabijanić

Ljuti vas odnos institucija, ali vi i dalje nastavljate kako s radom, tako i sa spočitavanjem. Koristi li to spočitavanje?

– Naravno da ne koristi. Dapače, često time sam sebi nanosim štetu. No, iako možda tako ne izgleda, mene ne ljuti odnos institucije prema meni osobno. Mene ljuti činjenica što se pod krinkom netransparentnosti prikrivaju subjektivni kriteriji različitih motiva i tako već godinama, uz trajan problem nemogućnosti javne usporedbe s drugim, financiranim projektima, jer to doslovno nitko ne želi. Danas je transparentnost rezultata javnih natječaja u kulturi manja nego ikad. Samo to ne zanima niti jedan medij, a očito niti umjetnike. Kao ilustracija, niti jedno izdanje knjige »Dubrovnik…«, a zadnje, treće izdanje objavljeno je u studenom 2018., nije podržano od Ministarstva kulture. Odbijen sam pet puta, a prvo izdanje 1993. sufinanciralo je Ministarstvo kulture Francuske! Dakle, jednostavno nisam mogao izdržati da nakon trideset godina nepodrške Ministarstva kulture, na zadnjoj stranici trećeg izdanja kronološki ne objavim koliko puta su me odbili. Jasno je da onda nisu htjeli ni otkupiti knjigu. Ali kao što se kaže – gušti su gušti. Istina, i koštaju.

Iza vas su vrijedni radovi, izložbe, brojne nagrade… Vaš Dubrovnik u ratu odjeknuo je svijetom i to na vrlo specifičan način, iako ste se ustegnuli od novinarske fotografije i odabrali ovjekovječiti kulturocid, razaranje Grada… Je li za vas bilo previše tegobno snimati ljudsku nevolju?

– Samostalni projekt »Dubrovnik…« sudbinski je povezao moje najdraže poslove u kojima sam realizirao najljepše fotografske slike samoga grada i okolice 1989. – 1990. s najtužnijim temama istih motiva 1991. – 1992. Zaista sam ponosan na samodisciplinu i ustrajnost koju sam pokazao u realizaciji istog ne obazirući se na teškoće koje su ga pratile od snimanja do konačnog rezultata – knjige i izložbe. Na doživljenu tugu i uznemirenost u snimanju srušene baštine, nastavila se nemoć zbog neuspjeha u apelu institucijama kojima sam bezuspješno ukazivao na vrijednost projekta. Trideset godina mukotrpnog rada u zaokruženju postavljenog cilja, iscrpilo me i učinilo moje kasnije povratke na nekadašnja draga mjesta manje lijepim. Ponekad sam se znao upitati jesam li se u dobru luku iskrcao 13.12.1991.: u Gruž ili New York?

Dobra fotografija

Koja je vaša intimna definicija fotografije?

– Definitivno mogu reći samo ono što je za mene bila fotografija. Bit će naravno i dalje, jer se sada više ne mogu promijeniti. Dakle, nimalo banalno kako može zazvučati, dobra fotografija jest pravi trenutak uhvaćen najboljim kadrom koji pokazuje pravi karakter snimljenog. U ovoj kratkoj, univerzalnoj definiciji, imamo četiri važna pojma: dobra fotografija, pravi trenutak, najbolji kadar i pravi karakter snimljenog. Dobra fotografija odnosi se na pitanje koje često postavljam laicima kad kažu: »Dobra fotka!« Onda ih zbunim pitanjem: »Je li dobar motiv na fotografiji ili je taj motiv dobro prenesen na fotografiju?« Ovo drugo znači dobra fotografija. Svi trenuci prije i poslije najboljeg trenutka su – lošiji. Pripadnik sam fotografske generacije kojoj je kadar bio preduvjet fotografiranja. Najbolji kadar realizira se u trenutku fotografiranja, a ne kasnije naknadnim izrezom. Pravi karakter snimljenog znači da taj osmijeh pri portretu, taj detalj arhitekture, taj djelić atmosfere najbolje pokazuje osobine snimljenog. Ideal svakog naručenog snimanja je da fotograf može snimati kao za sebe. U svim drugim slučajevima dolazi do obostranog razočaranja. Inače, moje sveto trojstvo fotografije je: profesionalno snimanje naručene teme, širina autorskog opusa i znanje o odabiru najboljeg iz vlastitog snimljenog materijala.

Nikad nisam zažalio​

Zanimanje prema fotografiji pokazali ste već kao trinaestogodišnji dječak. Koji su vas prizori odveli prema toj vremenskoj kapsuli fotografije koji čuvaju odabrane trenutke?

– Kad je austrijski umjetnik Peter Kogler izlagao u Zagrebu (MSU, 2014.) poklonio sam mu moju knjigu »U sredinu stvari«, usput, to je, koliko znam, jedina knjiga na svijetu koja ima korice u sredini knjige. Kad je u njoj vidio fotografiju koju sam snimio s 14 godina, pitao me: »Što ste vi tada čitali?«. Za razliku od većine vršnjaka koji su/smo se svako malo zaluđivali novim temama, HI-FI uređaji, fotografija…, moje bavljenje fotografijom bilo je od početka drukčije, kontemplativno, ali i tehnički potkovano, a ne obrnuto kao kod većine drugih. Početak moje danas velike biblioteke fotografskih knjiga začet je već krajem osnovne škole, a pretplata na švicarski fotografski časopis Camera započeta u gimnaziji, završila je tek njegovim prestankom izlaženja. Sve je to definiralo moj osobni put u fotografiji u kojem sam kroz vrlo ozbiljan amaterski rad postavio podlogu profesionalne karijere. Nakon što sam 1973. dobio profi aparate, trebalo mi je punih šest godina intenzivnog snimanja, razvijanja filmova i fotografija, da sam sebi kažem: »To je to!«

Po struci ste inženjer strojarstva, ali tek s petogodišnjim stažom. Fotografija je bila vaš životni odabir. Danas ste vrlo aktivni umirovljenik. Kad biste se vratili, biste li donijeli istu odluku?

– U trenutku kad sam se trebao odlučiti što studirati, bio sam dugogodišnji amater s tek kupljenom ozbiljnom fotografskom opremom koju su mi darovali roditelji. Tad nije postojao studij fotografije. Kod nas imamo tek filmsko snimanje na ADU, a ja nisam imao samosvijest ili možda odlučnost uputit se na studij fotografije u SAD. Izabrao sam neki kompromis za umirenje roditelja. Upisao sam i završio težak fakultet, ali sam pritom uz studij i dalje vrlo ozbiljno snimao i zarađivao za novu opremu. Nakon pet godina rada u uredu i paralelnih fotografskih fuševa, shvatio sam da se moram odlučiti i iskušati. Mučilo me da ću se jednog dana u budućnosti probuditi nesretan što nisam pokušao s fotografijom. Nikad nisam zažalio zbog svoje odluke. Tek mi je krivo što sam morao raditi neke neinteresantne komercijalne poslove da bih mogao financirati svoje autorske projekte. Srećom, dovoljno rano sam shvatio kako se trebam uzdati samo u sebe, ne u pomoć institucija, a inženjerski stav puno mi je pomogao u realizaciji vlastitih projekata.

Prema vašem mišljenju, koje su danas najbolje platforme za plasman dobre fotografije?

– Iskreno, ne znam. Zapravo, većina ovog što se nudi na internetu meni je potpuno nezanimljivo s obzirom na moj status, interese, iskustvo i arhivu. Pokušavam pratiti i najnovije trendove, primijerice NTF, ali imam dojam da je moj pogled na svijet fotografije drukčiji od današnjeg. Ne mislim pritom da je zastario, tek je dosljedan na stari način. Potpuno mi je nezanimljivo korištenje starih aparata i tehnologija samo zbog zanimljivosti starih tehnika, a bez autorske snage, koje su danas intrigantne mladim naraštajima. Nekad davno bilo je mnoštvo svjetskih natječaja koji su bili komplicirani za sudjelovanje zbog načina slanja radova i uplata za sudjelovanje, ali nikad nisam sudjelovao u tome, jer me nije zanimalo. Danas je to puno jednostavnije. Nije mi problem digitalizacija arhive, jer imam odličan skener, ali to je dugotrajan i time skup postupak, pa moram imati razlog skeniranja bilo kao narudžbu ili vlastiti projekt. Moram priznati da ne razumijem što će kod nas raditi fotograf koji završi fakultet ili umjetnik koji završi neke od sad već sedam visokoškolskih umjetničkih ustanova kad nam društvo svakodnevno pokazuje da je umjetnik sinonim za siromaha.

Volim fotografske projekte

Sjećate li se nekih motiva koje ste morali fotografirati, a baš vam nikako nisu išli?

– Sjećam se samo nekih osoba čiji je portret bilo naprosto nemoguće snimiti. Jednostavno su se ukočili pred kamerom ili su imali izraze lica koji su izgledali kao da su došli iz filma Mela Brooksa. Srećom, nije ih bilo više od nekolicine. Smatram da su tri teme vrlo rubne u smislu moguće uspješnosti fotografskog rezultata, odnosno da se pritom lako skrene u kič. To su cvijeće, konji i čipka. Zato sam naročito ponosan na moj ciklus paške čipke. Kad me pitaju koju temu volim fotografirati, odgovaram: volim fotografske projekte. One koje realiziram od ideje do kraja, a teme su mi zapravo irelevantne.

Već ste najavili novi projekt – trilogiju o socijalizmu na ovim prostorima, što tematski uključuje Brijune, brod »Galeb« i Haludovo. U kojoj ste fazi?

– Pripremni materijal knjige i buduće izložbe TRILOGÍA je pri kraju, kao i sjajan tekst Ratka Cvetnića. Ciklus Briju(o)ni dio su moje izložbe »U sredinu stvari«, upravo je završeno njeno izlaganje u Maloj galeriji Cankarjevog doma u Ljubljani. Haludizam (Haludovo) je već bilo realizirano kao posebna izložba, a uspio sam snimiti brod »Galeb« na dijapozitiv-filmu prije njegovog odlaska na obnovu. U našoj literaturi i izložbama, u potpunosti nedostaje tipologija projekta s fotografskim autorskim pristupom doživljenog socijalizma koji je razumljiv i široj, a pogotovo stranoj publici. Postoje samo radovi autora poput Toma Gotovca, Mladena Stilinovića i drugih koji su temi socijalizma isključivo pristupili s konceptualno-avangardnih stajališta.
Javio sam se na zadnji natječaj Ministarstva kulture pa ćemo vidjeti, ali neovisno o tome, ja nastavljam.